Categories
eDržava

Vjetrenjačina javna nabava

Udruga Vjetrenjača čiji sam predsjednik, krajem studenog prošle godine objavila je registar svih javnih nabava u RH počevši od 1. srpnja 2009. godine do početka studenog 2011. Riječ je o otprilike 58.000 ugovora, više od stotinu tisuća različitih objava i o otprilike osamdesetak milijardi kuna novca poreznih obveznika (s PDVom, da ne bi bilo zabune) koji su logički povezani na način da je moguće pretraživati bazu po naručiteljima, dobavljačima; sumirati iznose po jednima ili drugima, analizirati gdje i kako su se pojedini subjekti javljali, te koje financijske rezultate ostvaruju.

Cilj Vjetrenjače je kao i u prethodnim sličnim akcijama prvenstveno informiranje i educiranje zainteresiranih građana o tome kako se troši proračunski novac i kako uopće država funkcionira. Naš je krajnji cilj stvaranje svijesti među građanima da je proračunski novac naš novac koji smo uplatili u državni proračun putem našeg dohotka, kupovina u dućanu i na razne druge načine, te da je naša obveza pobrinuti se i provjeravati one kojima je taj novac povjeren na trošenje. Sustav javne nabave opterećen je desecima raznih afera i sa sigurnošću se može reći kako je upravo taj sustav korišten za izvlačenje novca poreznih obveznika u privatne džepove. Kao i u prethodnim akcijama Vjetrenjače, i ovoga puta smo zaokupili pažnju javnosti inovativnom prezentacijom podataka i kroz desetak dana koliko se o javnoj nabavi govorilo na površinu je izronilo puno nelogičnosti koje su detektirane u sustavu javne nabave, a samu web stranicu je posjetilo gotovo 150.000 ljudi.

Nažalost, kroz našu aplikaciju izronile su i desetine problema i površnosti u objavama javnih nabava koje u biti samo ilustriraju koliko se (malo) pažnje posvećuje adekvatnom izvještavanju javnosti o trošenju proračunskog novca, a koliko je naša akcija pogrešno protumačena najbolje svjedoče izjave tadašnjih vladajućih koji su se obrušili na našu stranicu.

Kako bi dodatno stimulirali analizu podataka, u ranoj fazi projekta odlučili samo da će finalna verzija baze (dakle ista ona koja se nalazi i na samoj stranici registra javne nabave) biti dostupna za slobodni download kako bi svi zainteresirani na istom setu podataka mogli raditi analize i donositi vlastite zaključke, osobito one koje mi našom web aplikacijom nismo predvidjeli. Osim toga, uvjereni samo da iako smo svjesni desetaka i stotina pojedinačnih slučajeva zloupotrebe sustava javne nabave, da se analizom velikog seta podataka može vidjeti slika koju analizom pojedinačnih slučajeva nismo u stanju vidjeti. Iz tih razloga smo otvorili i kreativni natječaj koji je krajem prošle godine zatvoren, a tijekom siječnja smo izvjestili dobitnike i podijelili tri novčane nagrade.

Prije nego napišemo tko je dobio nagradu i zašto, treba reći da smo dobili svega pet prijava, od čega je jedna stigla nakon krajnjeg roka, dok je jedna iako dobro posložena koristila pogrešnu argumentaciju pa je sukladno tome i sam zaključak bio pogrešan (ili možda točan, no iz sasvim sigurno pogrešnih razloga). Iako smo zadovoljni nagrađenim radovima, činjenica je da smo očekivali više prijavljenih.

Treću nagradu dobio je Tin Benjamin Matuka. Njegov rad je infografika koja prikazuje presjek natječaja o javnim nabavama kroz tri godine za koju posjedujemo podatke i to grupirano po CPV-u (CPV je referentna nomenkulatura koja se koristi za grupiranje istovrsnih ili sličnih poslova, roba ili usluga radi lakše statističke obrade):

Tin Benjamin Matuka - infografika
Kliknite za veću sliku

Drugu nagradu je dobila grupa studenata: Dražen Odobašić, Mario Miler, Frane Glasinović Darko Boto, Helena Pezer, Alen Huskić, Dejan Gambin. Oni su koristeći open street map tehnologiju geolocirali pozicije gdje se javna nabava događala i u nekoliko kategorija ilustrirali tijekove novca. Njihov doista impresivni rad možete vidjeti na slijedećoj web adresi (zbog kompleksnosti servera taj rad zasada nije lociran na vjetrenjačinim serverima):

http://nabava.geoinfo.geof.hr/

Prvu nagradu je u konačnici osvojio mladi i perspektivni student Igor Gulka, koji je obradio sve javne nabave te različitim metodama izolirao nekoliko vrlo zanimljivih podataka koji se pregledom pojedinačnih podataka ne mogu vidjeti. Razlog zašto je upravo ovaj rad dobio prvu nagradu je to što nije samo obradio postojeće podatke, nego je temeljem njih izvučen cijeli niz novih zaključaka. Njegov rad je u PDF formatu i u cijelosti ga možete downloadati ovdje:

Analiza javne nabave u RH – Igor Gulka – Vjetrenjača.org

Žiri za ocjenjivanje radova sačinjavali su: Marko Rakar, Krunoslav Vidić i Marko Krištof.

Skrenuli bi Vam pozornost na prvonagrađeni rad jer on ukazuje na cijeli niz problema i defacto neefikasnost sustava javne nabave u Republici Hrvatskoj. Iako je prosječni broj ponuda po jednom natječaju 3,35 što je donekle zadovoljavajući rezultat – činjenica je da je gotovo 40% svih natječaja ostvareno temeljem samo jedne jedine ponude, odnosno da je na 57% svih natječaja dobavljena samo jedna ili dvije ponude što jasno ukazuje na problem kartelizacije ili podešavanja uvjeta natječaja. Analiza nadalje pokazuje kako su trgovačka društva ponuditelja koji nude usluge državi u prosjeku značajno uspješniji od tvrtki koje ne posluju s državom, a činjenica je također i da je postignuta cijena na natječajima u kojima je bila samo jedna ponuda u prosjeku daleko bliža predviđenom iznosu u državnom proračunu od natječaja u kojima je bilo više ponuditelja – pa se stoga proces javne nabave može smatrati neučinkovitim.

Drago nam je da smo pokrenuli priču u javnim nabavama i vjerujemo da će naš iskorak pomoći u razvoju transparentnosti ponašanja države, te da će u konačnici i naše društvo biti b0lje i odgovornije zbog toga. Projekt javne nabave samo je jedan u nizu projekata na kojima radimo, a preostali planovi uključuju i druga polja na kojima smatramo da nedostaje transparentnosti i očekujemo da ćemo u slijedećem razdoblju napraviti sličnih projekata za koje ćemo se potruditi da budu međusobno povezani i daju još kompletniju sliku.

Zahvaljujemo svima koji su nas podržali, svima koji su se javili s pitanjima i ispravcima, svima koji su downloadali baze i koriste ih za neke svoje analize i ciljeve, a osobito zahvaljujemo i čestitamo dobitnicima naših nagrada.

Categories
eDržava

ZET: Povratak u prošlost

Zagrebački električni tramvaj je počevši od 14. svibnja 2007. godine počeo prodavati vozne karte putem SMS usluge.  Ovo je bila totalno cool usluga jer ste slanjem poruke “ZG” na SMS broj 8585 mogli kupiti voznu kartu. Poput plaćanja parkinga SMSom, tako je i ovo postalo jedno sjajno i inovativno rješenje.

Fascinantno jer je ZET odlučio ukinuti plaćanje karata SMSom jer njihovi kontrolori nisu u stanju kontrolirati tako kupljene karte a zbog toga što postoje aplikacije za smart telefone koje simuliraju kupnju karte putem ZETovog SMS servisa.

Ovo je očigledni pomak unazad. A meni je osobno nevjerojatan zato što jedna druga tvrtka, gore spomenuti Zagreb Parking (a koja je sastavnio dio ZG Holdinga, dakle apsolutno iste pravne osobe kao i ZET) uspješno koristi SMSove za naplatu parkiranja i još fascinantnije, njihovi kontrolori bez problema i vrlo uspješno mogu kontrolirati da li je neko vozilo platilo parking ili nije i to u realnom vremenu. Gdje je dakle problem?

Pojednostavljeno rečeno; unutar ZG holding VEĆ POSTOJI rješenje za problem kontrolore ZETa.

Iz gornjega slijedi da je jedini razlog zašto ZET više ne želi naplaćivati karte putem SMS poruka nešto sasvim drugo, a ne nesposobnost da se prekontroliraju tako kupljene vozne karte.

Update: razvila se na facebooku, twitteru ali i u komentarima zanimljiva rasprava. No mislim da komentatori (koji smatraju da sam ja fulao) griješe u elementarnoj činjenici a to je: Koja je stvarna uloga i zadatak kontrolora u tramvajima? Imamo dva moguća scenarija, jedan je da je cilj naplatiti kazne za vožnju bez karte (što je očito stav mnogih) ili je temeljna uloga kontrolora da poveća rizik otkrivanja i kažnjavanja prijestupnika u tramvajima? Ja mislim da je zadatak kontrolora ovo drugo i sukladno tome smatram da je daleko bolje da kada se kontrolor ukaže u tramvaju da 20-30 ljudi klikne i pošalje SMS jer će time vjerojatno ostvariti veći promet ZET-u nego što bi ga kontrolor ostvario da nađe jednog prijestupnika u tramvaju. Nadalje, ako se takva situacija događa dovoljno često i rizik otkrivanja bude dovoljno velik, tada će svatko kupiti kartu prije nego što uđe u tramvaj (ili nesporedno nakon što uđe). Nadalje, što se tiče samog koda, očito je da je način na koji se kod generira “razbijen” pa netko uspješno generira kodove koji prolaze provjeru (koja pak očito nije online). Osobno ne vidim problem da ti putnik pročita 5-6 znakova ili brojeva koje kontrolor utipka kako bi provjerio da li je karta ispravna.

Misao dana:
Stupid is as stupid does.

Categories
eDržava

O državnim službenicima

Kako me više nema u Večernjem red je da pokušamo ovdje postaviti neki ritam pisanja. Danas mi je tako naletio tekst na tportalu u kojem državni službenici upozoravaju Vladu o tome da se mora s njima koordinirati prije donošenja bilo kakvih odluka, pa tako neki sindikalac kaže:

Novoj vladi ne bi bilo pametno da ponavlja greške svojih prethodnika’, poručio je Dubravko Jagić, predsjednik Sindikata policije, s današnje konferencije za novinare. (tportal)

Na stranu sada to što je “upozorenje” formulirano kao prijetnja, no ima cijeli niz problema s tim stavom. Kao prvo, moje je mišljenje da je sindikalni pokret u Hrvatskoj u cijelosti kompromitiran i sindikati objektivno više ne postoje van državnog sektora. Unutar državnog sektora došlo je u posljednjih godina do raspadanja i formiranja cijelih sindikata, središnjica i matica i u biti nije baš totalno jasno koji sindikat predstavlja koga i koliku podršku u stvari ima. Nadalje, sindikati su poput samog državnog aparata korišteni kao mehanizmi socijalnih zbrinjavanja pa sada imamo državni aparat koji je disfunkcionalan i prenapuhan. A kada kažem državni aparat ne mislim samo na državne službenike nego na ukupne ljudske resurse u svim institucijama koje se financiraju direktno iz državnog proračuna odnosno one koji rade u javnim poduzećima. Takvih ima oko 350.000 ljudi ili otprilike 1 od 4 zaposlena radi u državi ili za državu direktno.

Kada se krene diskutirati o državnoj upravi onda će iritantni sindikalni čelnici početi izvlačiti razne statistike koje će pokazati kako je primjerice broj državnih službenika u Hrvatskoj usporediv i donekle u nekoj sredini u usporedbi s drugim državama, no ono o čemu neće govoriti je struktura te uprave koja se dramatično razlikuje; pa dok možda u nekim agregiranim brojevima držimo ritam s ostatkom svijeta u drugim komponentama zaostajemo.

Moje iskustvo pokazuje kako postoje državni službenici koji su sjajni i inteligentni, no oni su donekle poput jetija, mnogi govore i uvjeravaju nas da postoje ali rijetki su ih vidjeli (ja jesam), a oni koji su ih vidjeli njima se ne vjeruje. Onda imamo još jednu ogromnu količinu onih koji, da budem jako pristojan, okupiraju prostor i poput crnih rupa konzumiraju energiju i resurse te jedna isto solidna količina onih koji su se pomirili s time da im je u najboljoj maniri marksizma vrijeme između 8:30 i 16:30 u cijelosti izgubljeno pa poput hipnotiziranih jedinki obavljaju svoj posao na razini automata (ako niste, lijepo molim da pročitate moj stari tekst o konceptu destilirane gluposti). Ovih prvih nam dakle treba još, ove druge treba najuriti, a ove treće motivirati.

Konsekvence ovog Frankensteinovskog ustroja države živimo pa ih je glupo i objašnjavati.

Imali smo dakle izbore i nova ekipa je došla na vlast, pa je tako novi predsjednik Vlade rekao prije neki dan:

Za postizanje gospodarskog rasta i veće zaposlenosti lomit će sve birokratke otpore kako bi se otvorio put ulaganjima koja će voditi do ispunjenja navedenih ciljeva. (jutarnji)

Jedan od mojih zaključaka u radu s državnom birokracijom, a to je iznimno bitno shvatiti da bi ih uopće razumjeli je to da rezultat uopće nije bitan. Apsolutno je nevažno da li će neki projekt završiti, hoće li završiti uspješno ili ne, hoće li završiti na vrijeme ili ne. Dakle ja važnije da imamo proces i da je on u tijeku, a proces koji je u tijeku znači da su svi jako zauzeti i da rade. Birokracija ima tendenciju da razvije vlastitu inteligenciju koji oblikuje radne procese na načine koji nisu nužno najefikasniji (opet, vrlo pristojno rečeno) i prijetnja svakoj birokraciji su oni koji žele mijenjati status quo, a prijetnja su zato što donose promjenu koja se može manifestirati u promjenama radnih procesa i procedura, a promjene su najveći neprijatelji uspješne birokracije. Malo tko voli promjene, jer, kao što bi to V iz “V for Vendetta” prekrasno rekao na engleskom, a bez adekvatnog prijevoda na hrvatski svi vole “tranquility of familiar”. I dok gore spomenuti Zoran može donekle utjecati na one kojima je okružen, a oni pak na one u prvom redu ispod njih, ostali slojevi državne birokracije ostaju nepromijenjeni i bez drastične šok terapije tu neće biti promjene. Ako vas zanima kako funkcionira državna administracija i kako smo došli do ove točke, predlažem da pročitate moj stari tekst o pet majmuna koji ilustrira sve probleme ove države u jednostavnoj priči.

Misao dana:
The only thing that saves us from the bureaucracy is inefficiency. An efficient bureaucracy is the greatest threat to liberty.