Categories
Business eDržava Ekonomija

Zakon o strateškim investicijskim ulaganjima

Jučer sam slučajnošću bio u Westinu gdje je HDZ imao svoj ekonomski forum ili kako oni već zovu to okupljanje (usput rečeno, jako je malo teksta napisano o tome u novinama, nije da sam očekivao velike i dugačke analize ali malo više i malo istaknutije članke je ipak bilo za očekivati).

Negdje istovremeno, Vesna Pusić govorila je o “radikalnim potezima” koje vlada treba napraviti, malo kasnije je premijer to isto okarakterizirao kao “odlučno” a ne “radikalno”, no poznavajući kretanja u državnom proračunu sasvim je jasno da radikalno i odlučno nisu baš previše spojivi koncepti u sadašnjoj situaciji i konstalaciji snaga. Usput rečeno, kada već spominjemo radikalne poteze – ako smo smanjili subvencije za koju milijardu, a da bi podijelili te subvencije moramo imati ljude koji primaju zahtjeve, obrađuju zahtjeve, kontroliraju i plaćaju – a oni su sada de facto ostali bez predmeta za obraditi, što će se s njima dogoditi? Oni zauzimaju i neki prostor, moramo ih hladiti i grijati, troše neke papire, kradu uredski materijal… Tu bi se isto dalo nešto uštediti, zar ne?

Naravno, kao spasitelji se očekuju “investitori“, a za njih smo pak napravili Zakon o strateškim investicijskim projektima. Odmah uočite da se u članku pet zakona definira što je to strateški investicijski projekt i da je po tome jedini kriterij (ili barem prevladavajući) onaj financijski: koliko je netko novaca spreman uložiti – to je strateška odrednica. Ja sam nekako mislio da strategija znači nešto drugo a ne samo gomilu para koju je netko voljan istresti na stol, no to sam samo ja.

Ono što jest važno kod gore spomenutog zakona je nešto sasvim drugo, a to je da smo tim zakonom posredno ili možda čak i neposredno priznali kako nemamo ama baš nikakve moći da se neka ideja realizira kroz postojeći sustav (zakona, propisa, provedbenih akata i pripadajuće mu birokracije) nego ćemo u određenim uvjetima (aka. kada su zadovoljeni “strateški” interesi) opaliti prečicom kroz šumu propisa kako bi se nešto doista i dogodilo. Meni je ovo konceptualno jako pogrešno jer kako je moguće da u jednoj uređenoj državi zaobilazimo zakone i procedure kako bi se pogodovalo nekome, pa makar on bio i strateški investitor? Što takav pristup radi vladavini prava i ustavnom obećanju da smo pred zakonom svi jednaki?

Druga konsekvenca ovog zakone je i to da ćemo u provedbi proizvesti novu kastu birokrata koji su po svojoj definiciji Überbirokrati, jer oni mogu s visine napraviti stvari koje birocraticus domesticus vulgaris ne mogu izvesti. Ekstenzija te ideje je i da imamo predvodnika tih überirokrata što se manifestira u ideji o povjereniku za investitore (postoje neke stvari koje samo birokrat može zamisliti jer nama drugima sinapse u mozgu jednostavno nisu spojene da dopuste takav tok misli). Razmislite malo, da li je to optimalan i u krajnjoj liniji pravedan pristup razvoju ekonomije (ili bilo čega drugoga)?

Misao dana:
The underlying bureaucratic key is the ability to deal with boredom. To function effectively in an environment that precludes everything vital and human. To breathe, so to speak, without air.

The key is the ability, whether innate or conditioned, to find the other side of the rote, the picayune, the meaningless, the repetitive, the pointlessly complex. To be, in a word, unborable.

It is the key to modern life. If you are immune to boredom, there is literally nothing you cannot accomplish.

Categories
eDržava Ekonomija

O sindikatima, troškovima države i javnom/državnom sektoru

Imam nekoliko nepovezanih primjedbi koje bi možda trebalo staviti sve u jedan kontekst:

  • Sindikati u ovoj državi su krajnje razočarenje i u biti možemo biti sigurni da nećemo pogriješiti ako kažemo da su oni problem broj jedan ili broj dva ove države. Rekao bih nadalje da postoji elementarno nerazumijevanje koja je stvarna funkcija sindikata i pitanje je da li je funkcija sindikata da apsolutno i jedino propagira suludu i kontraproduktivnu logiku zapošljavanja svega i svakoga; da se panično zalaže za “radnička prava” koja nisu nužno radnička prava nego su možda i radničke privilegije? Da li je funkcija sindikata da brani svako radno mjesto do zadnje kapi krvi, ili su oni možda radi jedne-dvije šnicle u stanju zaklati cijelu kravu na isti način na koji naše “političke elite” masakriraju ovo krdo (iz sasvim drugih razloga) već godinama? Pojednostavljeno, ako imate organizaciju sa 100 ljudi a imate sredstava (aka. novaca) da pokrijete njih 90, da li je bolja logika otpustiti njih 10 ili možda pristati na smanjenje plaća? Ako smanjite plaće 10% i svedete se na masu koju ste imali s njih 100, da li je učinkovitost narasla ili se smanjila? Mimo toga, sindikati se kod nas godinama ponašaju kao politička sila i možda se možete ili ne morate složiti s Vesnom Pusić, no činjenica je da je cijela država prošla jednu ili dvije tranzicije u zadnjih dvadesetak godina a na vodećim pozicijama su isti sindikalni lideri. Možda i njima treba malo provjetravanja. Kako god bilo, smatram da smo se doveli u situaciju da smo taoci sindikata, a opće prihvaćena taktika je da se s teroristima ne pregovara.
  • Kaže jedan poznanik na facebooku da treba demontirati famu kako je naš državni sektor prevelik, te kao argument navodi dokument Instituta za javne financije. Kao i mnogi, čita samo dijelove za koje misli da idu u korist njegovoj tezi. Tim istim argumentima se vode i gore spomenuti sindikati, no nitko od njih ne govori o strukturi tih silnih službenika koja nije nužno najoptimalnija za državu našeg profila, veličine i potreba. Državni i javni aparat nisu niti smiju biti socijalna mjera (što se kod nas nažalost desilo) a kao dokaz možemo promotriti samo silne predmete po sudovima koji stoje i čekaju. Liste čekanja po bolnicama i općenito sva ona čekanja koja manje ili više bole. Možda, moja je originalna ideja, kada bi ta struktura bila malo drugačija, tada bi protočnost svih tih silnih “predmeta” kako to birokrati vole reći bila daleko bolja i efikasnija, pa bi onda i neki problemi iz “realnog” sektora bili manji. Ovako, slabe nam koristi od anemičnog državnog aparata.
  • I da se pozabavimo troškovima države; državni proračun služi zato da plati neke javne službe (policiju, školstvo i slično), no ono što on također radi je i da redistribuira ogromnu količinu novaca; uzima jednima da bi dao drugima. Primjerice, imamo poticaje za poljoprivrednike, imamo mirovine stečene po posebnim pravima, imamo socijalne naknade ugroženima ili one poticaje koje dijeli ministarstvo malog poduzetništva. Ne kažem da treba sve ovo ukinuti (jer smatram da se država mora pobrinuti za slabe a i da svi moraju imati jednaku šansu), no te silne novce netko mora prikupiti, netko to mora kontrolirati (prikupljanje), netko mora odlučivati kome se to isplaćuje, netko drugi mora prikupljati zahtjeve, raditi obračune, plaćati, kontrolirati da je svima sve isplaćeno kako treba i da nema zloupotreba; da ne kažem da moramo imati i ljude koji izdaju kojekakve potvrde, sudove koji procesiraju zloupotrebe i koješta drugoga. Ukratko, možda (samo možda), kada bi neke od tih redistribucija pojednostavili ili ukinuli, tada bi to imalo neki kaskadni efekt i možda bi nam trebalo manje ljudi u tim segmentima a onda bi te kune mogli uložiti u više liječnika ili bi suci bili malo slobodniji da se bave doista bitnim stvarima. Osim toga, nije trošak zaposlenog samo njegova plaća; njega morate i grijati i hladiti, morate plaćati prostor u kojem se nalazi (neovisno o tome da li je u vlasništvu države ili ne on svejedno košta), tim ljudima treba upravljati, raditi evaluacije, promatrati, upućivati, školovati… Oni moraju sjediti za nekim stolom, imati odgovarajući stolac, kada je mrak morate im upaliti svjetlo, dati olovku i papira, računalo… Radnik košta barem 50% povrh plaće koju mu isplaćujete.
  • I još malo o outsourcingu; velika je borba oko toga da se outsourcing ne smije desiti. Argumenti se razbacuju šakom i kapom a uvjerljivo najluđu argumentaciju koja po meni apsolutno zaslužuje da se upiše u anale novinarstva skupa s onim intervjuom o biku, rogovima i Anti Todoriću je ovaj. Naime, ako je taj cijeli uslužni dio javne uprave toliko savršen i učinkovit, predlažem nešto što je predložio neimenovani ministar rekavši da bi odmah trebali zaposliti barem 20.000 ljudi na takve poslove i onda da država krene nastupati na tržištu i nuditi svoje usluge koje su očito konkurentne. A da je to doista tako, odmah možemo pogledati na primjeru željeznica. Ok, možda željeznice nisu najbolji primjer ali sigurno negdje ima neki bolji pa ako ga imate dojavite.

U zemlji u kojoj se sindikati bave politikom, politika sindikalnim temama, u kojima nismo u stanju izračunati što nas koliko košta i da li nam uopće treba. U zemlji u kojoj velika većina želi održati status quo, u kojoj smo generirali stotine tisuća ljudi koji dobijaju neku pomoć ili subvenciju, u kojoj imamo hiperprodukciju zakona i inflaciju zdravog razuma – u takvoj državi teško da će u skorijem času biti bolje.

Misao dana:
I am free, no matter what rules surround me. If I find them tolerable, I tolerate them; if I find them too obnoxious, I break them. I am free because I know that I alone am morally responsible for everything I do.

Categories
eDržava

Intervju lideru

Prije nekog vremena (nekoliko tjedana) dao sam intervju koji je objavljen u poslovnom tjedniku Lider.

Sam intervju je u PDFu, pa ako želite možete ga pročitati ovdje: Lider, intervju Marko Rakar.

Intervju se uglavnom bavi mojim pogledima na IT industriju u hrvatskoj, a dobar dio se odnosi na moje mišljenje o državnom ITu kao i smjerovima u kojima bi stvar trebala ići odnosno gdje su problemi.

Misao dana:
We’re all puppets, Laurie. I’m just a puppet who can see the strings.