Categories
eDržava Politika Priroda i društvo

Ne volem

Ne pišem više na blogu, to privremeno stanje traje sada već godinama, ne pišem makar bih imao što za reći i napisati.

Temeljni razlog je to što ima puno toga što me muči, no teme se ponavljaju i jednostavno mi je glupo pisati iz dana u dan o istim problemima bez da mogu sretno i veselo prijaviti da se nešto pomaklo na bolje jer nije. I ne samo to, ne moramo se brinuti o nekim velikim ogromnim temama, nego i o malim jednostavnima; da stubište bude čisto ili da se ljudi parkiraju na parkirnim mjestima. Nije to pitanje OCDa, nego samo želje da živite u nekom uređenom društvu gdje se živi po nekim pravilima i gdje se problemi rješavaju kada se pojave.

U današnjem Jutranjem ima tekst na zadnjoj stranici od Tanje Torbarine (čije pisanje inače ne simpatiziram previše) u kojem ona uredno primjećuje isto što i ja, a to je da smo zaglibili u državi u kojoj nitko više ne želi donijeti nikakvu odluku ni o čemu. I to vrijedi na svim razinama, od kuće i doma pa do samih vrhova države. Obično sam znao govoriti kako je to pitanje indoktrinacije još iz prošlog sustava kada smo imali unutarnje i vanjske neprijatelje pa nam je oduvijek netko radio o glavi. Imali smo se koga paziti i onda to kreira neku razinu fokusa kojeg smo izgubili. Izgubili smo nekoga tko nam je lupao ritam i sada lutamo kao “guske u magli”â„¢.

Ova država se pretvorila u deformiranu karikaturu. Promatram što se događa s pravosuđem u ovoj Zagrebačkoj trakavici i više apsolutno nije jasno tko tu koga radi budalom. Nemam ja problema s presumpcijom nedužnosti, no nije li nevjerojatno da smo iz stanja od prije pet-šest godina kada korupcija službeno nije postojala u ovim prostorima došli u situaciju u kojoj je gotovo sve o čemu govorimo neka vrsta korupcije (ili društvene nedogovornosti u najrazličitijim mogućim oblicima)? A istovremeno, sudovi, tužiteljstva i ustavni sud dopisuju se raznim pravnim bravurama. Ne morate biti pravnik da shvatite da tu nešto ne štima, da to nije više pitanje jedne osobe koju možda jesu a možda nisu ulovili u nekom nedjelu, nego je riječ o sukobu klanova koji ne biraju pretjerano sredstva da bi zaštitili svoj interes neovisno o tome radi li se o petnaest milijuna kuna, političkoj poziciji ili nećem trećem. Mislim da je valjda svima jasno da je naše pravosuđe jedan od epicentara našeg problema jer tu više nitko (ili gotovo nitko) ne može predvidjeti kako će neka situacija biti razriješena neovisno o dokazima koji se nalaze na stolu. Sama činjenica da smo počeli sve skupa promatrati na razini na kojoj promatramo i (valjda) sportske rezultate je poražavajuća. Da ne spominjem suce koji su postali medijske zvijezde ili one koji istrčavaju kada ih nitko nije zvao (a istrčavaju valjda zato jer misle da je bolje biti pod reflektorom nego u sjeni da ih tamo nešto ne ugrabi).
Ovo naše pravosuđe treba temeljito demontirati.

Tu je i politika, politika nečinjenja (lijepo piše u bibliji: mišlju, riječju, djelom i propustom), ovaj grijeh nečinjenja će nas sve skupa doći glave (što bi rekao moj prijatelj Aleksandar, ubije nas nečinjenje više nego propuh), ta logika da je bolje imati dugotrajne probleme umjesto usmjeriti se i riješiti problem danas i odmah prije nego što preraste u nešto veće je meni totalno nerazumljiva. Čak i mogu do neke mjere razumjeti ugodu odgađanja odluke, no to sve skupa ima smisla do neke mjere. Nema niti će biti velikih investicija (osim možda onih koji su jednostavno primorani raditi ovdje, ili pak onih kojima lov u mutnom odgovara), no zašto onda ne radimo tisuće malih, mjerljivih i konkretnih poteza; to su male, jeftine i rješive stvari no samo treba malo promoliti glavu i preispitati zašto se ovo radi baš tako a ne drugačije. Kužim ja i negativizam oporbe koji opet ima smisla do neke mjere, a mogu razumjeti i optimizam pozicije; no mi smo otišli u krajnosti koje ništa dobroga ne mogu donijeti. Ovo je godina izbora i trebati će izaći i odabrati ekipu koja će nam vrijeđati inteligenciju slijedeće četiri godine. Ok, promatramo Karamarka i ostatak HDZa (zamislite samo par likova popur Jandrokovića ili Šukera) i ove druge koji su se sakrili po mišjim rupama dok ne budu sigurni da im USKOK nije uspio ništa naći – ukratko to su likovi koji nam samom svojom pojavom, dijaboličnim razmišljanjem što je to uopće država, nacija i kome ona mora služiti i kako gotovo garantiraju Mađarski scenarij (ili Grčki, meni svejedno, oba – makar različita su jednako pogubna). Ili pak gledamo ovu sadašnju ekipu i pitam se (a fakat sam im sklon, ali doista jesam) kojeg dobra možemo očekivati od njih u slijedeće četiri godine ako u ove četiri nisu uspjeli napraviti ama baš ništa vrijedno spomena (čast malobrojnim izuzecima)? I nemojte sada lupati gluposti u Orahu, raznim Živim zidovima ili sličnim karikaturama, jer to nisu nikakve alternative. I sada ti budi pametan, iziđi na izbore i glasaj ZA nekoga, no čini mi se da polako ostajemo i bez ovih PROTIV kojih bi morali glasati (i to ne zato što je sve sada super, nego obrnuto), to nije više odabir između dva zla pa da odaberemo ono koje bolje poznajemo jer mislim da nema iznenađenja koja nam mogu priuštiti (možda u taktici, no sigurno ne u strategiji).
Treba nam nova i drugačija politika, s nekim novim ljudima i novim idejama – no prije svega nam trebaju ljudi s vizijom i to vizijom koja gleda u budućnost puno dalje od četiri godine.

Ili mediji, tek to je kaljuža. Pola je u predstečajnoj a druga polovica se pretvara da dobro stoji; i jedni i drugi umiru. Jedni su kao lijevi, drugi su kao desni, a treći su kao nezavisni i neprofitni (a u svojoj biti su zavisniji od bilo koga a profitniji od mnogih). A svi skupa su u biti nekritički glasnogovornici svojih degeneriranih opcija i ograničenog pogleda na svijet. Jedni optužuju druge za sve ono za što su i sami krivi. Još su najbolji oni koji guraju samo čistu poslovnu agendu, no kada vam se pojavi netko tko javno proklamira javni interes tek onda se trebate zabrinuti zašto vam upravo ovaj pogled serviraju na način na koji se servira. Mediji su svugdje skloni promatrati samo blještave teme i kreiranje afera je klasični modus operandi, no nekako si mislim valjda postoji i neka malo dublja misija i valjda bi i mediji morali povremeno žrtvovati malo kratkoročnog interesa za dugoročno preživljavanje. Previše ima nekritičkog pisanja koje nije utemeljeno niti u čemu i koje je dizajnirano da progura agendu koja se u tom trenutku čini zanimljivom ili oportunom; a ako činjenice ne odgovaraju agendi – tim gore po činjenice.Mediji su ti koji trebaju kreirati pozitivnu klimu i pronalaziti dobre primjere. Mi tonemo u autosugestiji vlastite propasti.

Misao dana:
The new ruler must determine all the injuries that he will need to inflict. He must inflict them once and for all.

Categories
Business eDržava Ekonomija

Zakon o strateškim investicijskim ulaganjima

Jučer sam slučajnošću bio u Westinu gdje je HDZ imao svoj ekonomski forum ili kako oni već zovu to okupljanje (usput rečeno, jako je malo teksta napisano o tome u novinama, nije da sam očekivao velike i dugačke analize ali malo više i malo istaknutije članke je ipak bilo za očekivati).

Negdje istovremeno, Vesna Pusić govorila je o “radikalnim potezima” koje vlada treba napraviti, malo kasnije je premijer to isto okarakterizirao kao “odlučno” a ne “radikalno”, no poznavajući kretanja u državnom proračunu sasvim je jasno da radikalno i odlučno nisu baš previše spojivi koncepti u sadašnjoj situaciji i konstalaciji snaga. Usput rečeno, kada već spominjemo radikalne poteze – ako smo smanjili subvencije za koju milijardu, a da bi podijelili te subvencije moramo imati ljude koji primaju zahtjeve, obrađuju zahtjeve, kontroliraju i plaćaju – a oni su sada de facto ostali bez predmeta za obraditi, što će se s njima dogoditi? Oni zauzimaju i neki prostor, moramo ih hladiti i grijati, troše neke papire, kradu uredski materijal… Tu bi se isto dalo nešto uštediti, zar ne?

Naravno, kao spasitelji se očekuju “investitori“, a za njih smo pak napravili Zakon o strateškim investicijskim projektima. Odmah uočite da se u članku pet zakona definira što je to strateški investicijski projekt i da je po tome jedini kriterij (ili barem prevladavajući) onaj financijski: koliko je netko novaca spreman uložiti – to je strateška odrednica. Ja sam nekako mislio da strategija znači nešto drugo a ne samo gomilu para koju je netko voljan istresti na stol, no to sam samo ja.

Ono što jest važno kod gore spomenutog zakona je nešto sasvim drugo, a to je da smo tim zakonom posredno ili možda čak i neposredno priznali kako nemamo ama baš nikakve moći da se neka ideja realizira kroz postojeći sustav (zakona, propisa, provedbenih akata i pripadajuće mu birokracije) nego ćemo u određenim uvjetima (aka. kada su zadovoljeni “strateški” interesi) opaliti prečicom kroz šumu propisa kako bi se nešto doista i dogodilo. Meni je ovo konceptualno jako pogrešno jer kako je moguće da u jednoj uređenoj državi zaobilazimo zakone i procedure kako bi se pogodovalo nekome, pa makar on bio i strateški investitor? Što takav pristup radi vladavini prava i ustavnom obećanju da smo pred zakonom svi jednaki?

Druga konsekvenca ovog zakone je i to da ćemo u provedbi proizvesti novu kastu birokrata koji su po svojoj definiciji Ãœberbirokrati, jer oni mogu s visine napraviti stvari koje birocraticus domesticus vulgaris ne mogu izvesti. Ekstenzija te ideje je i da imamo predvodnika tih überirokrata što se manifestira u ideji o povjereniku za investitore (postoje neke stvari koje samo birokrat može zamisliti jer nama drugima sinapse u mozgu jednostavno nisu spojene da dopuste takav tok misli). Razmislite malo, da li je to optimalan i u krajnjoj liniji pravedan pristup razvoju ekonomije (ili bilo čega drugoga)?

Misao dana:
The underlying bureaucratic key is the ability to deal with boredom. To function effectively in an environment that precludes everything vital and human. To breathe, so to speak, without air.

The key is the ability, whether innate or conditioned, to find the other side of the rote, the picayune, the meaningless, the repetitive, the pointlessly complex. To be, in a word, unborable.

It is the key to modern life. If you are immune to boredom, there is literally nothing you cannot accomplish.

Categories
eDržava Ekonomija

O sindikatima, troškovima države i javnom/državnom sektoru

Imam nekoliko nepovezanih primjedbi koje bi možda trebalo staviti sve u jedan kontekst:

  • Sindikati u ovoj državi su krajnje razočarenje i u biti možemo biti sigurni da nećemo pogriješiti ako kažemo da su oni problem broj jedan ili broj dva ove države. Rekao bih nadalje da postoji elementarno nerazumijevanje koja je stvarna funkcija sindikata i pitanje je da li je funkcija sindikata da apsolutno i jedino propagira suludu i kontraproduktivnu logiku zapošljavanja svega i svakoga; da se panično zalaže za “radnička prava” koja nisu nužno radnička prava nego su možda i radničke privilegije? Da li je funkcija sindikata da brani svako radno mjesto do zadnje kapi krvi, ili su oni možda radi jedne-dvije šnicle u stanju zaklati cijelu kravu na isti način na koji naše “političke elite” masakriraju ovo krdo (iz sasvim drugih razloga) već godinama? Pojednostavljeno, ako imate organizaciju sa 100 ljudi a imate sredstava (aka. novaca) da pokrijete njih 90, da li je bolja logika otpustiti njih 10 ili možda pristati na smanjenje plaća? Ako smanjite plaće 10% i svedete se na masu koju ste imali s njih 100, da li je učinkovitost narasla ili se smanjila? Mimo toga, sindikati se kod nas godinama ponašaju kao politička sila i možda se možete ili ne morate složiti s Vesnom Pusić, no činjenica je da je cijela država prošla jednu ili dvije tranzicije u zadnjih dvadesetak godina a na vodećim pozicijama su isti sindikalni lideri. Možda i njima treba malo provjetravanja. Kako god bilo, smatram da smo se doveli u situaciju da smo taoci sindikata, a opće prihvaćena taktika je da se s teroristima ne pregovara.
  • Kaže jedan poznanik na facebooku da treba demontirati famu kako je naš državni sektor prevelik, te kao argument navodi dokument Instituta za javne financije. Kao i mnogi, čita samo dijelove za koje misli da idu u korist njegovoj tezi. Tim istim argumentima se vode i gore spomenuti sindikati, no nitko od njih ne govori o strukturi tih silnih službenika koja nije nužno najoptimalnija za državu našeg profila, veličine i potreba. Državni i javni aparat nisu niti smiju biti socijalna mjera (što se kod nas nažalost desilo) a kao dokaz možemo promotriti samo silne predmete po sudovima koji stoje i čekaju. Liste čekanja po bolnicama i općenito sva ona čekanja koja manje ili više bole. Možda, moja je originalna ideja, kada bi ta struktura bila malo drugačija, tada bi protočnost svih tih silnih “predmeta” kako to birokrati vole reći bila daleko bolja i efikasnija, pa bi onda i neki problemi iz “realnog” sektora bili manji. Ovako, slabe nam koristi od anemičnog državnog aparata.
  • I da se pozabavimo troškovima države; državni proračun služi zato da plati neke javne službe (policiju, školstvo i slično), no ono što on također radi je i da redistribuira ogromnu količinu novaca; uzima jednima da bi dao drugima. Primjerice, imamo poticaje za poljoprivrednike, imamo mirovine stečene po posebnim pravima, imamo socijalne naknade ugroženima ili one poticaje koje dijeli ministarstvo malog poduzetništva. Ne kažem da treba sve ovo ukinuti (jer smatram da se država mora pobrinuti za slabe a i da svi moraju imati jednaku šansu), no te silne novce netko mora prikupiti, netko to mora kontrolirati (prikupljanje), netko mora odlučivati kome se to isplaćuje, netko drugi mora prikupljati zahtjeve, raditi obračune, plaćati, kontrolirati da je svima sve isplaćeno kako treba i da nema zloupotreba; da ne kažem da moramo imati i ljude koji izdaju kojekakve potvrde, sudove koji procesiraju zloupotrebe i koješta drugoga. Ukratko, možda (samo možda), kada bi neke od tih redistribucija pojednostavili ili ukinuli, tada bi to imalo neki kaskadni efekt i možda bi nam trebalo manje ljudi u tim segmentima a onda bi te kune mogli uložiti u više liječnika ili bi suci bili malo slobodniji da se bave doista bitnim stvarima. Osim toga, nije trošak zaposlenog samo njegova plaća; njega morate i grijati i hladiti, morate plaćati prostor u kojem se nalazi (neovisno o tome da li je u vlasništvu države ili ne on svejedno košta), tim ljudima treba upravljati, raditi evaluacije, promatrati, upućivati, školovati… Oni moraju sjediti za nekim stolom, imati odgovarajući stolac, kada je mrak morate im upaliti svjetlo, dati olovku i papira, računalo… Radnik košta barem 50% povrh plaće koju mu isplaćujete.
  • I još malo o outsourcingu; velika je borba oko toga da se outsourcing ne smije desiti. Argumenti se razbacuju šakom i kapom a uvjerljivo najluđu argumentaciju koja po meni apsolutno zaslužuje da se upiše u anale novinarstva skupa s onim intervjuom o biku, rogovima i Anti Todoriću je ovaj. Naime, ako je taj cijeli uslužni dio javne uprave toliko savršen i učinkovit, predlažem nešto što je predložio neimenovani ministar rekavši da bi odmah trebali zaposliti barem 20.000 ljudi na takve poslove i onda da država krene nastupati na tržištu i nuditi svoje usluge koje su očito konkurentne. A da je to doista tako, odmah možemo pogledati na primjeru željeznica. Ok, možda željeznice nisu najbolji primjer ali sigurno negdje ima neki bolji pa ako ga imate dojavite.

U zemlji u kojoj se sindikati bave politikom, politika sindikalnim temama, u kojima nismo u stanju izračunati što nas koliko košta i da li nam uopće treba. U zemlji u kojoj velika većina želi održati status quo, u kojoj smo generirali stotine tisuća ljudi koji dobijaju neku pomoć ili subvenciju, u kojoj imamo hiperprodukciju zakona i inflaciju zdravog razuma – u takvoj državi teško da će u skorijem času biti bolje.

Misao dana:
I am free, no matter what rules surround me. If I find them tolerable, I tolerate them; if I find them too obnoxious, I break them. I am free because I know that I alone am morally responsible for everything I do.