Category: eDržava

eDržava; tekstovi o državi infomacija i informacije o državi

all bound for mu mu land… (7:50, The KLF, Justified & Ancient, 1992)

Post author By Marko
Post date 22 February, 2006
6 Comments on all bound for mu mu land… (7:50, The KLF, Justified & Ancient, 1992)

Moja priča o ePDVu je skoro pa završena (zašto “skoro” o tome malo kasnije).

Saga o ePDVu počela je negdje tamo krajem siječnja kada je DrIvo najavio već dugo najavljivanu uslugu predaju PDV obrasca putem interneta (neka vrsta demo verzije kao web aplikacije je stajala na stranicama porezne uprave od 2002 godine). Krenuo sam downloadati softver no ubrzo sam shvatio kako je link u mogućnosti propustiti prema meni svega 2kb u sekundi tako da je to trajalo i trajalo te je transfer pucao (u međuvremenu je čini mi se link podebljan).

Instalirao sam softver i pokušao ga pokrenuti no bez pretjeranog uspjeha jer link s poreznom nije bilo moguće napraviti. Kako se rok za predaju bliži, prošloga sam se tjedna krenuo intenzivnije baviti problemom te kako nisam ništa uspio učiniti prošlog četvrtka sam poslao email na koji mi do ovoga časa nije odgovoreno. U ponedjeljak, krenuo sam potražiti i broj telefona no ispostavilo se da je broj telefona za tehničku podršku isti onaj na kojem dobijate informacije o povratu poreza ili poreza na promet nekretninama tako da kraj 900.000 ljudi koji žele predati prijavu nisam bio u mogućnosti dobiti bilo što osim busy signala.
S jedne strane mi godi da se ista pažnja posvećuje povratu poreza kao i tehničkoj podršci (vjerojatno svih petero) ePDV korisnika, no objektivno to znači da nam je porezna u istoj situaciji kao i zdravstvo: na papiru je obećano sve i svašta ali u praksi ništa nije moguće (barem ne u realnom vremenu).

Ponedjeljak krajem dana sam krenuo s gerila taktikom pa sam mrtav hladan nazvao ministarstvo financija i tražio odjel informatike koji me neposredno nakon toga uputio na odjel informatike porezne uprave (koji očigledno nije isti) gdje su se na glas čudili kako sam uopće došao do njih. Ukratko, kada sam uspio objasniti problem koji imam (da moja aplikacija ne uspijeva doći do njihovog servera) odgovo je glasio: “Pa naravno da nije, mi smo selili server salu zadnjih pet dana…”, nakon još malo razgovora došli smo do ključnog odgovora “Probajte sad”.
Nije pomoglo.

Otišao sam kući i probao istu stvar napraviti od kuće i ovaj puta sam uspio napraviti konekciju čime sam detektirao da je problem u stvari na mom lokalnom LANu. Jučer sam nazvao proizvođača softvera i nakon istrage tko u stvari je to napisao došao sam do odgovornih ljudi. Tijekom potrage, instalirao sam si i network analyzer i detektirao kako ePDV aplikacija pokuša preći preko proxy-a no ne pruža odgovarajuću authentikaciju te je proxy otpili u samom startu te stoga nema pristupa internetu.
Da li moram spomenuti kako ništa od toga nije spomenuto u uputstvu?
Aplikacija u ovome trenutku ne podržava proxy servere, i sada iako je proxy manje ili više stvar koju ćete sresti u srednjim ili većim tvrtkama, činjenica je i dalje da to nigdje nije napisano a po meni je i to ozbiljni dizajnerski problem jer je projektni zadatk nepotpun (da ne kažem kako je aplikacija napisana na 60MB microsoftovih biblioteka pa se valjda unutra nalazila neka koja rješava takve probleme).

I kao zadnja bomba, isključim ja autentikaciju na proxyu kako bih za potrebe eksperimenta propustio aplikaciju do porezne te dobijem grešku kako nisam autoriziran za transakciju. I kako sam već ionako bio na liniji s čovjekom iz tvrtke koja je isprogramirala aplikaciju i spomenem mu ovaj problem on mi kao iz topa odgovara “aaaa, da, to je normalno, vaš digitalni potpis ne radi…”.

WTF??

Fora je naime u tome da digitalni potpis kojeg izdaje FINA u svome certifikatu ne sadrži JMBG osobe koja je vlasnik certifikata (nego samo MB pravne osobe), a porezna zahtjeva i taj podatak. Problem se rješava na način (pazi; sada slijedi smiješni dio): da kada se pokušate po prvi puta logirati na aplikaciju netko to tamo s druge strane gleda i potom preko porezne uprave kontrolira da li ste ovlaštena osoba, nakon toga ručno upisuje JMBG (u roku od nekoliko dana) u bazu i tek onda možete početi raditi s certifikatom.

Dakle u doba integracija, intraneta i interneta mi imamo osobu koja sjedi u poreznoj i gleda transakcije i “plijevi” one s neispravnim certifikatima i ručno upisuje podatke.

Ako ste ikada čuli priču da u kompjutoru u stvari sjede mali ljudi koji pišu slova po ekranu, ovo je vjerojatno najbliže što ćete stići tom urbanom mitu.

Misao dana:
Pessimism is just an ugly word for pattern recognition.

Tags eDržava, Ivo Sanader, PDV

Business eDržava Politika

queen of the crime council… (0:57, Dialogue, Kill Bill, Vol. 1, 2003)

Post author By Marko
Post date 21 February, 2006
4 Comments on queen of the crime council… (0:57, Dialogue, Kill Bill, Vol. 1, 2003)

Pita Sadistico zašto su sve investicije u Hrvatski unaprijed malo fishy? (a to se upitao u komentaru na moj post Applied Ceramics)

Pojma nemam, ali imam zato nekoliko dobrih primjera koji prilično dobro opisuju okolinu u kojoj poslujemo.

Primjer 1:
DrIvo je jučer otvorio (simbolično) čak 15 hitro.hr ureda. Ako niste znali hitro.hr je jedna inicijativa vlade koja je krenula kao servis za hitro registriranje tvrtki no kasnije se proširila na različite usluge iz poslovanja. Iz nekog čudnog i meni nejasnog razloga Ivo kaže kako je upravo registriranje tvrtki veliki problem jer je to navodno trajalo jako dugo vremena i tražilo se dosta potvrda na međusobno različitim mjestima što je (ko fol) bio izvor mita i korupcije. Hitro.hr bi to sve (kao) trebao riješiti na jednome mjestu i ukinuti taj vražji lanac korupcije.
Mislim da je brzo registriranje tvrtki hvalevrijedno ali apsolutno nepotrebno iz jednostavnog razloga što osoba koja je krenula u poduzetnički poduhvat unaprijed je spremna pričekati da se papirologija riješi, ne vidim kakav bi to projekt mogli imati (a da je imalo legalan) koji bi zahtjevao osnivanje tvrtke preko noći? Hitro.hr nadalje nije učinio apsolutno ništa na ubrzavanju osnivanja tvrtke, svi koraci su i dalje tu, jednako kao i ranije, a osnovna razlika je samo u tome što su otisnuli tzv. hodogram na kojem su opisane operacije te vam dijele primjere (template) formulara koje ionako ima svaki javni bilježnik.
Po meni, daleko je veći problem idiotizam u našem zakonu o trgovačkim društvima koji primjerice regulira pitanje imena tvrtke. Naime, zakon kaže kako se smiju koristiti samo hrvatske riječi ili riječi iz mrtvih jezika, u pravilu se ne smiju koristiti kratice, a brojevi se mogu koristiti samo ako se u nazivu upišu slovima (dakle tvrtka ne smije imati broj 2 u nazivu ali može imati dva). Osim toga postoje i odredbe o sličnosti naziva (dakle ako sudac procijeni da je naziv vaše tvrtke sličan nazivu neke druge može bez problema odbaciti ukupnu prijavu).
U praksi, tvrtke oko nas su prepune kratica, brojeva ili naziva na stranim jezicima koji nisu grčki ili latinski, a to se postiže tako da svome bilježniku ili odvjetniku doturite nekih 100EUR i problem je riješen. Trgovački sud ima cijelu industriju zasnovanu samo na ovom članku zakona.
U društvu u kojem se želimo boriti za strana tržišta mislim da je krajnje neprimjereno ograničavati imena tvrtki na isključivo hrvatske riječi ili na mrtve jezike. U hrvatskoj postoji nekih stotinjak tisuća pravnih subjekata koji moraju imati međusobno različita imena (ovo nije skroz točno ali za potrebe diskusije će biti dovoljno), a prosječna osoba barata riječnikom od nekoliko tisuća riječi – što samo ilustrira koliki je problem pronaći ime tvrtke.
Ukratko, može biti da ćete iskoristiti hitro.hr za registriranje tvrtke, no ako to želite obaviti doista brzo tada ćete angažirati bilježnika ili odvjetnika.

Primjer 2:
Moja tvrtka u svojem svakodnevnom rado generira određene količine opasnog otpada. Taj otpad se u nekim zemljama smije izlijevati u kanalizaciju uz odgovarajuće tretiranje i neutralizaciju (uređaj košta koju tisuću EURa). Kod nas to nije moguće raditi nego morate angažirati tvrtku koja je u direktnoj sprezi s inspektorima okoliša. Sorry, no kada mi se u tvorničkom dvorištu pojavi lik s mercedesom legendarne 123 linije i neregistriranom prikolicom u koju utrpa moje kanistere i naplati mi svaku litru 3kn onda sam malo zabrinut i objektivno fakturu koju mi pošalje svrstavam u kategoriju “oprost grijeha”, no iskreno imam vrlo malo povjerenja da je moj otpad zbrinut na primjeren način, a iz razgovora s vozačem nije teško zaključiti kako niti oni ne znaju o čemu se radi nego samo otprilike kažu kako se radi o lužini (univerzalna istina koja pokriva točno 50% svih tekućina na ovoj planeti). Drugi primjer su neke kantice s bojom koje su daleko opasnije od kemikalije gore i koje se moraju zbrinjavati termootpadom. S jedne strane zakon vas tjera na zbrinjavanje otpada, no s druge u ovoj državi nema tvrtke koja to može raditi i onda morate izvoziti otpad kako bi ga zbrinuli. Znate li koliko košta izvoz otpada (u primjerice austriju)? Iako ću prvi dići ruku za drastično pooštrenje ekoloških zakona i propisa, istovremeno država mora osigurati uvjete za primjereno zbrinjavanje. A to nas dovodi do primjera 3.

Primjer 3:
Zar nije nevjerojatno da smo otkrili kako je praktički paralelno s uvođenjem pravilnika o ambalažnom otpadu jedna (privatna tvrtka) upravo završila 17mil EURa investiciju u liniju za reciklažu otpada (potpomognuto garancijom države), a ta linija zbrinjava otpad za koji u času investicije nije uopće postojao zakonski okvir? Dakle netko je uložio 17 milijuna eura u business koji do tog časa na našem području uopće nije postojao. Možemo tu činjenicu protumačiti nevjerojatnom pronicavošću i poduzetničkim genijem osobe koja stoji iza toga, ili pak, to možemo protumačiti državnim intervencionizmom i namještanju posla kakvo već dugo nismo vidjeli. Jedan od problema je što naša država još uvijek funkcionira u nekom polu-samoupravnom socijalizmu gdje se iz centrale diktira dobar dio gospodarskih aktivnosti umjesto da se regulira okvir i pusti tržištu da odradi svoj dio posla.

Eto, gore sam naveo tri osnovna tipa problema; mito i korupcija (i to na sitnim iznosima, dakle nitko neće dramiti oko 100EURa zato da bi dobio ime koje mu odgovara i koje je primjereno npr. njemačkom tržištu), sprezi države i poduzetnika (gdje državni službenici svojevoljno i s apsolutnim autoritetom nameću poslovne odluke), te direktnom pogodovanju (kroz koju politika regulira i istjera novce na svoj konac).

Zar nije divno živjeti ovdje.

Countdown se nastavlja; još 9 postova do…

Misao dana:
May you live in interesting times.

Tags eDržava, HITRO, korupcija, mercedes, mito, otpad, sadistico

eDržava Politika

mary had a little lamb… (4:15, Stevie Ray Vaughan & Double Trouble, From Dusk Till Dawn, 1983)

Post author By Marko
Post date 15 February, 2006
1 Comment on mary had a little lamb… (4:15, Stevie Ray Vaughan & Double Trouble, From Dusk Till Dawn, 1983)

Prije nekog vremena pokrenut je ePDV servis kojeg sam ja downloadao (u petom pokušaju) prvoga dana. Problem je bio u tome što software očekuje .net services i još neke module koji iako su bili kod mene instalirani na računalu, nisu bili prepoznati pa sam morao umjeto 6mb arhive downloadati neku od 60+ MBa s web stranica porezne uprave s koje je download moguć brzinom od 2kb/sec (tek toliko o brzini državne uprave).

Anyway, cijela najava ePDVa je bila hoax budući da je servis nominalno proradio tek jučer ovo ostalo vrijeme je bio samo PR.

Ukratko, utipkao ja PDV podatke i pokušao to uploadati no dobio sam neki non-descript error koji sam poslao na support email adresu u poreznu upravu (he, he – support adresa u poreznoj upravi, ako sam ikada govorio o oksimoronu onda je to ovaj). Uključio sam štopericu i mjerim vrijeme odaziva, moj wild_guess je da neću dobiti odgovora uopće ili ću ga dobiti duboko nakon što problem riješim sam (ako je to uopće moguće). Kao što vidite, očekivanja mi nisu velika i doista ne bi bilo teško usrećiti me, pa makar da mi se javi nekompetentna osoba s pitanjem “da li sam ispravno instalirao windowse xp” ili nečime sličnime.

Nego, nisam komentirao politku već duže vremena jer me Toyota zaokupila.

Primjećujem kako se pojedini problemi rješavaju na pogrešnim razinama. Primjerice već zaboravljena priča o bianco ostavkama je riješena na način da se tražilo mišljenje (čitaj; alibi) na pravnom fakultetu umjesto da se lijepo (kako bi to po ps-u trebalo ići) napravi tužba na ustavni sud i tamo riješi problem. Nije da ja imam nešto protiv katedre pravnog fakulteta, no ono nije pravosudno tijelo i njihovo mišljenje (za koje sam duboko uvjeren da je ispravno) nije u stvari obavezno, nego je samo dalo dr. Ivi ispriku da pod krinkom legalnosti izvrši korak koji je izvršio. Da smo istu priču protjerali preko ustavnog suda uklonili bi jednom zauvijek sve dvojbe, a ovako ta vrata ostaju otvorena.
Općenito – zanimljiv je razvoj događaja koji je uslijedio budući da su imenovani povjerenici u nekim sredinama, dok u drugima nisu. Razlika je u tome što su na jednim mjestima korištene bianco-ostavke koju su iskoristili HSPovci u odnosu na druge slučajeve gdje se radilo o prebjezima iz jednog tabora u drugi. S pozicije biračkog tijela nema stvarne razlike jer je došlo do promjene vlasti bez volje glasača (iako je i to pomalo napeta tvrdnja) no u svakome slučaju došlo je do promjene ili zadržavanja vlasti na silu nakon što je konstituirana vlast. Ignorirajući moralne probleme te situacije bilo bi zanimljivo kako naprednije demokracije od nas rješavaju takve probleme (osim što takve vijećnike i zastupnike okupaju u metaforičkom katranu i perju)?

Slična priča se odnosi i na pitanje smjene VŠO koja je dobila nogu zbog dilanja materijalima (navodno i fonograma sjednice vlade – ovo mi nije jasno, kaj oni fakat svakome tko je bio u krugu od 100m od banskih dvora dostave traku ili CD s audio zapisom)? Što je jedan sasvim OK razlog ako se mene pita, no način na koji naša vlast funkcionira je takva da je vrlo često curenje informacija ipak opće dobro i da je to (po meni) napravilo do sada više koristi nego štete. DC je objektivno stranka koja ne postoji i njihov horoskop pod zdravlje je danas jako upitan ali snaći će se oni, ne sumnjam ja u njih.

Gledao sam (uz gađenje) emisiju Drugo lice na novoj TV gdje su se sučelili Vujić i Hebrang. Moja dijagnoza je da Hebrang ima nekih ozbiljnih zdrastvenih problema i da bi morao potražiti profesionalnu pomoć. Način na koji lik izvrće informacije je totalno nevjerojatna i u najboljoj maniri drugog rajha, a priča o televiziji je na granici nevjerojatnoga (da ne kažem kako je cijelo diskutiranje o poreznom rješenju za TV pretplatu totalno neargumentirano i nema nikakve veze sa stvarnim stanjem jer su ovi raspravljali o nečemu što se uopće nije dogodilo). Vujić mi je oduvijek nekako bio OK i odmjereni političar, mislim da je bio sjajni ministar kulture no od njega nikada odlučnih odluka, za razliku od Hebranga koji drugačije odluke u životu nikada nije donio.

Danas je Baroso na dolcu probao sir i vrhnje; što su time htjeli postići osim da Ivanković opet dobije ničim zaslužen prostor na televiziji totalno je nejasno.

Misao dana:
If toast always lands butter-side down, and cats always land on their feet, what happens if you strap toast on the back of a cat and drop it?

Tags Andrija Hebrang, eDržava, HSP, PDV