Category: eDržava

eDržava; tekstovi o državi infomacija i informacije o državi

Categories
eDržava TPS

Industrijska proizvodnja magle

Prije nekoliko kolumni spomenuo sam Toyotinu filozofiju proizvodnje automobila. Ono po čemu su oni poznati i što je danas industrijski standard zove se “Just In Time” proizvodnja. Glavna karakteristika JIT proizvodnje je to što se skladište sirovina smanjuje na donju moguću mjeru, pa tako Toyotine tvornice imaju zalihe repromaterijala koje su dostatne jedva za nekoliko sati proizvodnje. Ovaj njihov stav proizlazi iz filozofije da roba koja stoji ne stvara vrijednost pa se sukladno tome smatra otpadom. U njihovoj filozofiji najveći otpad od svih je prekomjerna zaliha.

Ako imate previše zalihe kao prvo zamrznuli ste veliku količinu novaca, ta zaliha zauzima puno prostora i možda morate iznajmiti ili čak sagraditi skladište da bi je negdje držali. U tom skladištu će raditi ljudi koji će utovarivati i istovarivati tu zalihu, možda morate kupiti i viličara ili kombi da bi je razvozili. Ako je skladište dovoljno veliko netko mora njime upravljati, a robu koja je u skladištu morate i prebrojavati. Zaliha zahtjeva i neku brigu, jer nekim artiklima ističe rok trajanja, a neki zahtjevaju neko održavanje iako stoje na polici (npr. od korozije) što će vas prije ili kasnije dovesti do toga da morate investirati u veliki računalni sustav koji će upravljati svim tim silnim procesima koji se događaju s vašim otpadom (iako ga knjigovođe vode pod zaliha). Ono što je najgore, u nekome trenutku će neki od direktora zatražiti ili prodati neki od artikala za kojeg će se ispostaviti da ih nema na skladištu te će doći do zaključka kako im treba još strojeva i još više zalihe kako bi sustigli zahtjeve tržišta.

Naša država nema zaliha, ali zato ima previše birokracije. Ako imate previše zaposlenih onda ćete učiniti sve da ih nekako zaposlite, pa će novi (ali nepotrebni) radni zadaci biti osmišljeni kako bi neiskorištenoj radnoj snazi dali nekakve zadatke. Izvršavanje tih zadataka zahtjeva materijal i energiju, no u biti oni ne proizvode ništa nego otpad. Višak ljudi morate negdje smjestiti pa im trebate iznajmiti ili kupiti poslovni prostor, koji potom treba biti hlađen i grijan, mora biti umrežen i opremljen adekvatnim namještajem. Nepotrebni činovnici će po prirodi svojih nepotrebnih radnih zadataka komunicirati s drugim jednako nepotrebnim činovnicima pa ćemo im morati osigurati i email accounte, mobilne telefone ali i osobna vozila kako bi se nalazili na zajedničkim sastancima koordinacija koja će raspravljati važna pitanja oko radnih zadataka prekobrojnih ljudi kojima upravljaju. Naravno, ti silni zaposleni zahtjevaju i neku brigu pa je potrebno oformiti i kadrovsku službu koja brine o svim evidencijama i dokumentaciji koja je nužna da bi upravljali svojim zaposlenima, a prije ili kasnije morati ćete oformiti i neko krovno tijelo (nazovimo ga za potrebe ovog teksta Ministarstvom uprave) koje će i upravljati svim tim nepotrebnim ljudima. I na kraju, neki od dežurnih političara će osmisliti neki novi zadatak kojeg gore navedeni zaposleni neće biti u mogućnosti riješiti jer su zaokupljeni drugim zadacima koji opravdavaju njihovo postojanje i jednostavno neće biti druge alternative nego zaposliti nove činovnike.

Da bi se mogli uhvatit u koštac s eliminiranjem otpada, morate za početak shvatiti što je to otpad i početi ga rješavati. U jeziku birokracije, to je kod nas bio projekt Hitroreza s tom razlikom što je on u nas bio korišten kao marketinški alat za potrebe jedne predizborne kampanje. Iako je njegov kredibilitet potrošen, (hitro)rez mora biti napravljen. Ponekad je traženje rješenja slično potrazi za nečime što ste izgubili. Samo zato što vam je dugo trebalo da pronađete izgubljeni predmet ne znači da ga je bilo teško naći.

p.s. ovo je moja trideseta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 22. siječnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Join in the new game that’s sweeping the country. It’s called “Bureaucracy” Everybody stands in a circle. The first person to do anything loses.

Share the post "Industrijska proizvodnja magle"

  • Facebook
  • X
Categories
eDržava

Zakon o zabrani pristupa informacijama

U jeku cijele ove WikiLeaks sage u petak 10. prosinca ove godine u Hrvatskom je saboru izglasan jedan solidni komplet izmjena i dopuna Zakona o pravu na pristup informacijama. Temeljna svrha ovog zakona je da omogući zainteresiranim građanima (i pravnim osobama) pristup informacijama iz djelokruga javne uprave. Transparentnost vlasti nam je potrebna iz puno razloga i može se danima teoretizirati o tome kako to treba provesti, no moj temeljni argument je da svaki posao koji je plaćen novcem poreznih obveznika mora biti transparentan, te da nema stvarnog razloga zašto cijela procedura ne bi bila u cijelosti dostupna. Postoje dva temeljna izuzetka gornjem pravilu i ona se svode na pitanje nacionalne sigurnosti i zaštite osobnih podataka. Dakle, ako podatak nije pitanje nacionalne sigurnosti ili ne sadrži osobne podatke onda bi po svojoj definiciji morao biti javan.

Nažalost to nije tako, dobar dio održavanja na vlasti svodi se na ograničavanje kolanja informacija i moć koju pojedinci ili institucije imaju nad vama dobrim se dijelom sastoje od toga da oni znaju nešto što vi ne znate. Da bi se igra barem donekle izjednačila svijet je izmislio koncept prava na pristup informacijama koji osobito danas, u umreženom globaliziranom svijetu ima sve više smisla jer su danas građanima  na raspolaganju alati koji omogućavaju analitički uvid u traženu informaciju koja potom može imati i veću vrijednost nego da je sakrivena u nekoj javnoj arhivi.

Pravo na pristup informacijama je po meni i jedan od temeljnih alata za borbu protiv korupcije koja je kod nas navodno u punom jeku. Temeljni problem djela mita i korupcije je u tome što svi oni koji su u njemu sudjelovali rijetko kada o tome žele pričati pa onda nema drugog načina da se neko djelo pronađe nego kroz analizu podataka ili, alternativno, putem zviždača. Zamislite na primjer imaginarnog državnog tajnika (inače člana jedne imaginarne i malene ali ipak vladajuće stranke s zelenim predznakom) koji je državnim novcem kupio avio kartu business klase do nekog europskog odredišta (iako je to suprotno naputku Vlade) da bi potom otišao u agenciju koja je izdala avio kartu, otkazao kartu, agencija je isplatila povrat u gotovini a on je kupio običnu avio kartu do odredišta i na letu na kojem je originalno bio naumio letiti. Bez prava na pristup informaciju to je doista teško napraviti, ali da primjerice imamo pristupe u podatke o putnim nalozima iz nekog tijela državne uprave (primjerice imaginarnog ministarstva za istraživanje ruda i gubljenje vremena), tada bi čovjeka za čas identificirali a dečki iz Uskoka bi ga odveli na jedan prijateljski razgovor u Gajevu. Nažalost naša država je poprilično zatvorena pa ipak ne tako imaginarni tajnik slobodno šeće gradom (no, uloviti ćemo mi njega, prije ili kasnije).

Kako smo mi kao društvo opterećeni našom komunističko-socijalističkom prošlošću, većina nas ima ugrađene kočnice prema tome koje su uopće informacije koje bi nam država morala ponuditi, a sami oni koji kao rade u državnoj upravi imaju sklonost poput hrčaka sakrivati sve podatke na koje naiđu te se opiru bilo kakvoj transparentnosti njihovog rada. Iz svih ovih razloga tvrdim kako je transparentnost vlasti ključni parametar u konačnom iskorjenjivanju kriminala, te da smo na ovoj stepenici nažalost pali spektakularno.

U paketu promjena koji su se desili prošloga tjedna, postojeći Zakon o pravu na pristup informacijama samo je kozmetički korigiran i u biti ne donosi nikakve novosti niti će pripomoći daljnjem otvaranju vlasti prema građanima. Donekle sjajno zamišljen prijedlog koji je definirao što je to informacija od javnog interesa i kako uopće definiramo što je javni interes, ustanovljenja nezavisnog tijela povjerenika za pristup informacijama je u konačnici zamijenjen Agencijom za zaštitu osobnih podataka koja je dosada plesala kako Vlada kaže, testa javnog interesa nema, a u domeni je čelnika tijela javne vlasti da bilo što proglasi tajnim i nedostupnim podatkom. Same old, same old.

p.s. ovo je moja dvadeset i peta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 18. prosinca 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.azop.hr Agencija za zaštitu osobnih podataka rsapolaže budžetom od 14 milijuna kuna i u biti nitko točno ne zna čime se oni bave. U svome dosadašnjem radu pokazali su se kao agencija koja se ne drži slova zakona nego odluke donosi kako Vlada kaže.

Share the post "Zakon o zabrani pristupa informacijama"

  • Facebook
  • X
Categories
eDržava

Kako je Đuro Popijač prešao na tamnu stranu

“Ni jedan od bitnijih zakona ili pravilnika koji otežavaju poslovanje nije promijenjen”, rekao je Đuro Popijač, tadašnji glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca u ožujku 2008. godine, u času kada je Hitrorez bio jedan od najznačajnijih projekata Hrvatske Vlade.

Poanta Hitroreza je ukratko bila ukidanje nepotrebnih propisa od kojih su mnogi jednostavno preneseni iz prethodnih sustava i političkih uređenja, a dobar dio njih u modernim vremenima više nemaju niti smisla ili ih je tehnologija jednostavno pregazila pa su sukladno tome u cijelosti neprovedivi. Hitrorez je bio važan i zbog toga što nepotrebni administrativni zadaci opterećuju administrativni aparat, a koji potom svojim troškom opterećuju proizvodnju i usluge, te u konačnici ne samo da imamo skupu prizvodnju i još skuplje usluge pa smo kao krajnji rezultat nekonkurentni, nego je ta šuma propisa o bilo čemu direktno odgovorna za dobar dio neučinkovitosti naše administracije a samim time i privrede (dakle onih koji stvaraju dodanu vrijednost).

Postoji puno razloga zašto ti propisi postoje, dobrim dijelom su oni ovdje zato da zaposle vojske državnih i ostalih službenika i stvore dojam da se nešto radi. Dijelom su oni tu zato da bi mogli zaposliti i vojske inspektora koji pregledavaju te silne formulare, izvješća i sukladnost s propisima i normama; no većim dijelom su oni ovdje zato da sakriju nesposobnost države. Naime, u situacijama u kojima država nije u stanju kontrolirati pojedino pitanje – birokratski aparat pribjegava preregulaciji kao pokušaj odgovora na ono što nisu u stanju riješiti. Sjajan primjer pretjerane regulacije je bitka oko radne ili neradne nedjelje u dućanima. Kao što znamo, mnoge djelatnosti (uključivo mnoge o kojima ovisi normalno funkcioniranje države) bez ikakvog problema rade subotom, nedjeljom ili noću – no, iz nekog razloga, stvar se slomila na dućanima. Problem nije u našem konzervativno katoličkom pogledu na nedjelju, nije čak niti problem u prekovremenim satima – nego u nesposobnosti države da osigura onima koji rade nedjeljom taj rad doista bude i plaćen, ali taj rad im nije plaćen ne samo nedjeljom, nego i četvrtom po noći, ili utorkom ujutro ili u bilo kojem času kada vrijedni radnici “štancaju” svoje sate.

Nije stoga niti čudo da poslodavci vrište već godinama o nužnoj potrebi pojednostavljenja propisa i olakšavanju administrativnog tereta na poslodavce a sve skupa kako bi se što više ljudi bavili produktivnim poslom umjesto da ispunjavaju besmislene formulare koji ne služe nikome osim potencijalnim inspektorima koji ispisuju mandatne kazne zato što ste neki formular loše ili nepotpuno ispisali.

Pomalo onda čudi odluka ministra za gospodarstvo (na izdisaju, gospodarstvo a ne ministar) Đure Popijača, istog onog kojeg sam citirao na početku, da donese pravilnik o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima, a koji između ostalog po prvi puta uključuje i obvezu poslodavaca da vode evidenciju o radnom vremenu.

Ovaj brilijantni uradak hiperbirokratizirane radionice ministarstva gospodarstva uključuje da za baš svakog djelatnika, baš svaki dan i to isključivo na dnevnoj bazi (dakle ažurno) vodite evidenciju o ukupno 18 obaveznih podataka (iako, pravilnik predviđa da može toga biti još ako mislite da je ministar nešto propustio). Ovim pravilnikom Hrvatska je ušla u malobrojni red država koji evidenciju rada čuva bolje i preciznije od primjerice čuvenih Sibirskih sovhoza i kolhoza, a iskreno rečeno (provjerio sam), čak su i njemački konc-logori imali ležernije knjigovodstvo.

Što se to dogodilo bivšem glavnom direktoru HUPa na putu do Vlade da je prešao na tamnu stranu i potpisao takav dokument? Da li ga je uopće pročitao? Da li je pretrpio neki udarac glavom u posljednje vrijeme, podvrgao se lobotomiji ili nekom drugom a sličnom zahvatu?

Molim da mu netko pokaže ovu kolumnu i ovaj citat s vrha, a potom da mu pokaže još jednom i pravilnik. Đuro, od tebe nema nikakve koristi, samo šteta, sram te bilo.

p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 17. srpnja 2010.

Web pick tjedna:
Od ukupno 14.000 Zakona i propisa koji reguliraju u poslovanje Hitrorez je pronašao njih svega nešto više od 5.000; od toga su preispitali njih 1.451, napisali 799 preporuka i izvršili njih 368, što je svega nešto više od 2% ukupnog broja propisa i nekih dvadeset i pet puta manje nego što su obećali na početku projekta. No, nije sve tako crno, ljudi koji su u hitrorezu sudjelovali državno plaćenu pamet su uspjeli izvesti širom svijeta.

Share the post "Kako je Đuro Popijač prešao na tamnu stranu"

  • Facebook
  • X