Kao sam i napisao, u petak sam bio na predavanju u organizaciji hrvatske udruge poslodavaca a s temom private equity/venture capitala odnosno s predstavljanjem nekolicine VC tvrtki/fondova koje posluju u hrvatskoj.
Za one koji ne znaju, private equity ili venture capital su pojedinci, tvrtke ili fondovi koji ulažu u pojedina poduzeća kako bi im pomogli u razvoju. Prvo što trebate znati je razlikovati ulogu poduzetnika od uloge managera ili direktora. Naime poduzetnik je osoba koja ima poslovnu ideju (dakle ima proizvod ili uslugu koju je osmislio i koju ima namjeru ponuditi tržištu), te ima organizacijske sposobnosti koje će mu omogućiti da iz stadija ideje oformi tim ljudi, pronađe, sagradi i savlada tehnologiju kojom će početi nuditi svoj proizvod ili uslugu, te pregovaračke sposobnosti temeljem kojih će pokrenuti prodaju te svoje ideje. Direktor/manager je s druge strane osoba koja upravlja nekom tvrtkom koja je u pravilu već uhodana. Poduzetnici su vrlo rijetko dobri manageri jer ih unutarnji nagoni tjeraju na novosti i rizike, dok manageri loše implementiraju novosti jer im je posao voditi stabilan business i donositi prihod svome vlasniku.
Problem s kojim se svaki poduzetnik susreće je pitanje kapitala, naime ako posjedujete ideju i želite je realizirati tada vam je potreban novac kako bi je realizirali. Do novca možete doći na mnogobrojne načine, i tipično ulažete svoju ušteđevinu, ušteđevinu vaše rodbine (neovisno o tome da li je to novac koji morate vratiti ili ne), udružujete se u partnerstvo, dižete kredite ili u nekoj zadnjoj instanci posežete za venture kapitalom.
Venture kapital nije isto što i bankovni kredit zato što VC fondovi (a za potrebe diskusije private equity i venture capital ćemo izjednačiti u pojmovima) ulažu u vlasničku strukturu tvrtke, dakle oni ulažu svoj novac (kapital) i za to traže odgovarajući dio vlasništva nad tvrtkom. VC fondovi ulažu u tvrtku vjerujući da će rastom vrijednosti tvrtke i prodajom tvrtke u trenutku izlaska (što je rok između 3 i 7 godina) ostvariti odgovarajući prinos. VC fondovi dakle investiraju bez stvarne garancije kada će ostvariti povrat odnosno koliki će on stvarno biti. Banke s druge strane ulaze u financiranje tvrtke na točno određeni period s točno određenim prinosom (kamatom). Prednost bankovnog kredita je u tome što je kamatna stopa daleko manja od stope koju očekuju VC fondovi, no kredit je vremenski ograničen i kroz cijelo svoje vrijeme otplate opterećuje novčani tok tvrtke. VC kapital ne opterećuje novčani tok tvrtke, ne kreira troškove (kamate).
Temeljna karakteristika VC kapitala je dakle da se originalni vlasnik (poduzetnik) mora odreći dijela svojeg vlasništva u korist VC fonda, a kasnije kada VC fond odluči izići iz vlasničke strukture (tzv. exit) mora imati jasnu ideju kome će svoj udio prodati (a opcije su prodaja udjela partneru dakle poduzetniku, prodaja trećoj osobi ili IPO tj. izlazak na burzu). Svima mora biti jasno da je opcija prodaje originalnom vlasniku za VC fond daleko najnepovoljnija jer oni žele investirati u tvrtku koju želi kupiti više potencijalnih kupaca jer na taj način mogu postići bolju cijenu (prinos).
Venture kapital nije osobito poznat u hrvatskoj te postoji relativno maleni broj primjera u kojima je VC kapital korišten. Postoji više razloga za to, prvi je definitivno nedostatak zakonskog okvira koji je tek nedavno riješen. Drugi veliki problem je kulturološko nasljeđe koje podrazumijeva da poduzetnik stvori tvrtku i onda je u rukama ljubomorno drži do penzije (što je u stvari prototip obrtnika u čemu sam pisao u podjeli hrvatskih poduzetnika), odnosno shvaćanje kako nitko osim mene ne može dobro upravljati tvrtkom. U modernom svijetu, poduzetnik je osoba koja ima ideju, ustroji tvrtku, počne prodavati proizvod te potom izlazi iz vlasničke strukture i svojim kapitalom započinje novi poduzetnički poduhvat.
Daleko najpoznatiji je primjer Iskon interneta koji je prihvatio VC kapital koji je razvijao Iskon od praktički njihvih početaka u podrumu Zagrepčanke pa sve do prodaje T-HTu.
To bi bilo to o VC kapitalu, ako imate pitanja, ostavite komentar pa ću probati odgovoriti u slijedećem postu.
Na samom predavanju, što je zanimljivo bilo je više predstavnika VCova i financijskih savjetnika nego poduzetnika, što samo govori o tome koliko su poduzetnici stvarno zainteresirani za VC fondove. Indikativno je bilo da su se na predavanju pojavila dva predstavnika vlasti koji nominalno imaju identični program (pilot VC program HBORa odnosno program BICRO poduprijet od ministarstva znanosti), no te dvije strukture se očigledno međusobno ne poznaju niti surađuju, a i “operativni parametri” su im međusobno različiti. Čini se da ni u ovome, baš kao i bilo gdje drugdje, ne možemo računati na našu državu (tj. možemo samo računati na to da će nas iznevjeriti ili pustiti na milost i nemilost tržišta).
VC kapital je važni dio razvoja ekonomije svake države, jer ako pretpostavimo da razvoj proizlazi iz novih i inovativnih proizvoda koje redom lansiraju male i srednje tvrtke kojima nedostaje kapital, tada je venture kapital važan motor razvoja takvih usluga. Tužno je da u primjerice Mađarskoj postoji cijela VC industrija s nekoliko desetaka fondova ili da primjerice Singapur koji ima sličan broj stanovnika kao i hrvatska ima 118 fondova koji upravljaju s tvrtkama čija je kapitalizacija procijenjena na 10 milijardi dolara, dok mi u hrvatskoj o tome tek počinjemo razgovarati i prstom ukazujemo na malobrojne investicije od svega stotinjak-dvjestotinjak milijuna kuna.
Misao dana:
We shall fight on the beaches. We shall fight on the landing grounds. We shall fight in the fields, and in the streets, we shall fight in the hills. We shall never surrender!
Prvi i vrlo česti tip hrvatskog poduzetnika je obrtnik. Obrtnike pak dijelim na one koji koriste obrt kao pravni oblik odnosno obrtnike kao karakternu osobinu. Svojstvo obrtnika kao pravnog oblika je u tome da imaju puno liberalnije knjigovodstvo i neke stvari u obrtu mogu na skoro pa legalni način nestati ili se izgubiti, no isto tako ima nekih drugih mana pa ako vam prihodi prođu granicu od nekih 2 milijuna kuna bolje vam je pretvoriti se u tvrtku (po meni, uvijek je bolje imati tvrtku, no neki to očigledno ne razumiju). Posebni problem obrta kao pravnog ustroja je taj što obrtnik odgovara cjelokupnom svojom imovinom (dakle privatnom imovinom), pa ako napravite neki nesmotreni potez ili se na vas okomi neka od državnih institucija onda ste naribali i izvan radnog vremena (if you know what I mean). Postoji i puno ozbiljniji oblik obrtništva a to je obrtnik kao mentalni sklop, dakle to je negativna karakterizacija koja opisuje ljude kojima je bitno da u svakome času u džepu imaju xx tisuća EURa, i kojima mala veselja kada ukradu od države ili kupca daju neizmjerno veselje. Cijene svojih usluga određuju po iznimno složenim parametrima poput vremenske prognoze, dospijeća njihovih vlastitih obveza, vašeg fizočkog izgleda ili jednostavno ovisno o tome na koju su nogu to jutro ustali. Obrtništvo ima nezgodnu naviku da se zadržava u obitelji poput nasljedne bolesti, i njemačke statistike kažu kako je obrtništvo u trećoj generaciji fatalno u 80% slučajeva. To je ukratko priča u kojoj je djed imao ideju, otac je razradio, a sin se skupim BMWom, nadrogiran i u alkoholiziranom stanju zabio u stu
p.