Baš kako sam i predvidio, dobit hrvatskih poduzetnika u 2005 je rekordno velika, pitanje je samo trenutka kada će vladajuća struktura uletiti u kampanju kojom će na sve raspoložive megafone razglasiti kako nam nikada nije bolje išlo nego sada. Ono što će vjerojatno previdjeti je sitni detalj kako je tijekom 2004 godine promijenjena regulativa oko amortizacije i koja je dramatično ograničila slobodu poduzetnika oko tog poreznog štita. Tijekom ove godine ponovno je promijenjena regulativa o porezu na dobit, pa tako pojedini troškovi (posebice oni koji se odnose na istraživanje i razvoj) više nisu priznati kao porezne olakšice. Činjenica je kako se donekle liberalno shvaćanje amortizacije može koristiti kao svojevrsni porezni štit i da uz kreativnu upotrebu amortizacije možete odgoditi plaćanje poreza na dobit, no to je uvijek kratkoga daha i to se koristi onda kada želite poboljšati novčani tok. Porez na dobit je tradicionalno minorni prihod proračuna i u principu to je prinos na kapital poduzetnika. Ako malo bolje pogledate strukturu poreza na dobit po vrstama poduzetnika (mali, srednji, veliki) ili odnos tih poreza po županijama dolazimo do nekih vrlo zanimljivih zaključaka:
- veliki poduzetnici zapošljavaju 48% zaposlenih u privredi,
- ostvaruju 62% dobiti,
- i 61% ukupnih prihoda.
Prije nekoliko dana, naš prethodni ministar financija Mato Crkvenac pomalo sramežljivo je i profesorski odadio konferenciju za novinare u SDPu gdje je prezentirao brojeve o katastrofalnom stanju u rastu vanjskog duga, javnog duga i općenito o našem gospodarstvu. Vlatko Maček, aktualni spin_doctor trenutne vlasti odmah se bacio u kontraofenzivu (misteriozno, nisam uspio niti na jednom portalu pronači Mačekov odgovor, kao da je u zemlju propao, a na stranicama vlade posljednja objava je od 21. srpnja 2006.). U svakom slučaju, fora je da je Crkvenac govorio o brojevima, dok je Maček odgovarao u postocima. I doista, kada se govori o postocima, brojke idu u korist trenutne vlade, jer je 25% rasta dugovanja manje od 40% dugovanja koje se desilo u vrijeme vladavine SDPa, no istovremeno, ako
brojimo euro po euro, tada je situacija sasvim suprotna (ovo nisu stvarne brojke jer ih nisam uspio naći, a nije mi se dalo to kompajlirati sa deset adresa; no poanta je nepogrešivo u tome).
Nezaposlenost je sve manja, što je sjajan rezultat, no osim što se djelomično šlepamo na sezonskim rezultatima koje će se naglo povećati već od kolovoza, možda bi bilo dobro usporediti i broj zaposlenih u privatnom sektoru koji je po rezultatima državnog zavoda za statistiku pao u odnosu na prošlu godinu. Neki se pitaju kuda idu divlje svinje, a mene zanima kuda su nestali nezaposleni (može biti da je metodologija izračuna promijenjena pa neki ispadnu s popisa prije ili kasnije, hmmm – sigurno nije to ;)?
I posljednje, plaća u javnom sektoru se pojavila niotkuda usred kolovoza kao tema koju su (vjerovali ili ne), načeli vladajući. WTF? em tih službenika imamo da ih možemo izvoziti, em im sada još moramo i dići plaće kako bi sustigli neki hrvatski prosjek. Ono što vam nitko ne kaže je da se njihove vlastite plaće računaju u taj isti prosjek, tako da je šansa da se taj prosjek ikada sustigne u stvari ravan nuli jer čim mi njima dignemo plaće, odmah naraste naglo i prosjek i opet imamo novi cilj; to je poput onog magarca koji na štapu ispred sebe ima mrkvu. I sada čitam ovu analogiju s magarcem i mrkvom i čudim se koliko je to duboka usporedba u konkretnom slučaju.
Polako ali sigurno ulazimo u izbornu godinu, populista kakav je, drIvo će nam servirati državni proračun kakvog još nismo vidjeli. Jedva čekam.
Misao dana:
If Stupidity got us into this mess, then why can’t it get us out?
Bilo kako bilo, nakon što se banka teška srca odluči na kraju odvojiti od neke količine novca (koja u ovom konkretnom slučaju uopće nije niti bila njihova, dakle mojom akcijom nisam povećao dug bankarskog sektora) morate silom prilika potpisati hipoteku i fiduciju na vlasititu dušu, morate potpisati obveze koje definitivno nadmašuju one koje izgovarate u crkvi “dok nas smrt ne rastavi” jer po bančinim pravilima to nije dovoljno dobar izgovor za raskid ugovora i na kraju potrebno je otići do javnog bilježnika potpisati zadužnicu i mjenicu.