Categories
Business Gadgets Internet

Wei Chen i njegove baterije

Nedugo nakon mojih posljednjih problema s dečkima u plavom pokvarilo mi se moje prijenosno računalo. Riječ je o prijenosnom računalu poznatog proizvođača a koje je tamo krajem 2006. godine kada je kupljeno s pravom imalo nadimak “mama svih notebooka”, no danas, gotovo četiri godine kasnije riječ je o jednom sasvim kokretnom ali ne i spektakularno vrijednom računalu. Notebook je bio moj vjeran pratitelj na više kontinenata, kroz više izbornih i ostalih kampanja i izlizanost tastature najbolje svjedoči o tome koliko je teksta prešlo preko njega. No, kako to bude, računalo ili da budemo precizniji njegova baterija je odlučila otići tamo gdje već baterije idu kada im istekne rok trajanja, nadajmo se u neku sretniju i recikliranu budućnost.

Obzirom da je riječ o računalu koje u biti sasvim dobro služi svrsi, moja prva reakcija je bila otići do prvog dućana i kupiti novu bateriju te sam uz malo pretraživanja interneta pronašao nekolicinu dućana u kojima se ona može kupiti no to na kraju nisam učinio iz jednog jedinog razloga. Cijena nove baterije ovisno o prodavaču kreće se između 750 i 1.000 kuna, te bih investicijom u tu bateriju objektivno udvostručio vrijednost računala tako da je baterija neko vrijeme bila na ledu. Potom sam se krenuo baviti idejom kako je možda bolje reparirati postojeću bateriju (ipak, vrijeme je recesije) te sam čak i pronašao mjesto gdje se to može učiniti i gdje serviser garantira 90% sigurnosti u uspjeh. No i ovdje se cijena pretvorila u problem jer baterija sa šest ćelija s ugradnjom košta oko 900kn (a nekako sumnjičim da za tu uslugu ne bih dobio račun).

Rješenje svog baterijskog problema pronašao sam (polako se približavamo poanti) kroz savjet s twittera gdje su mi savjetovali da pokušam novu bateriju pronaći na ebayu. Ebay je američki, a danas u biti već multinacionalni servis za elektroničku trgovinu kroz koju možete kupovati ali i prodavati bilo što, doslovce od igle do lokomotive (ako požurite, ima jedna lokomotiva koja se prodaje za svega 48.500 američkih dolara, prodajna aukcija završava taman u nedjelju, dakle imate vremena a prodavatelju se žuri jer mu “nedostaje prostora u dvorištu”).

Nakon kraćeg pretraživanja, pronašao sam prodavatelja koji se zove vrlo opisno “battery sell” i koji prodaje bateriju kakvu trebam i koja košta nevelikih 32,99 američkih dolara što je po današnjem tečaju točno 190 kuna i osamdeset i dvije lipe. No, da bi moje iznenađenje bilo tim veće, u prodajnu cijenu uključena je i poštarina, i to širom svijeta. Nevjerojatno. Baterija koja me u centru Zagreba košta gotovo tisuću kuna, doputovati će do mene iz Kine za ukupno 190 kuna i osamdeset i dvije lipe, a kako je riječ o isporuci vrijednosti ispod 300kn i to fizičkoj osobi oslobođena je plaćanja carine, PDVa kao i bilo kojeg drugog postupanja.

Vlasnik “Baterry sell” je izvjesni Wei Chen kojeg nisam imao prilike upoznati, no sasvim sigurno se ne radi o nekom kineskom tajkunu nego o čovjeku koji je pronašao svoje mjesto pod suncem (ili u nekoj mračnoj i skučenoj garaži što je daleko vjerojatnije) te magijom interneta i nevjerojatnom sposobnošću pregovaranja s lokalnim poštanskim uredom bez problema uspijeva prodati bateriju za moje računalo za otprilike jednu petinu njezine cijene koju bih ja platio u zagrebačkom dućanu. Naravno, ova usporedba nije totalno fer jer ipak, jedno je prošetati se do dućana u gradu po ovoj žegi a nešto sasvim drugo pričekati poštara u klimatiziranom domu.

Čisto eksperimenta radi, malo sam pogledao kako bih saznao koliko bi mene koštalo slanje iste te baterije iz Zagreba do Wei Chenove garaže i odgovor je zapanjujući. Čak dakle da je i Wei naručio od mene bateriju, trošak poštarine do njegove garaže je točno 186,97 kuna, što znači da trošak pakiranja, same baterije i mog profita moram nekako ugurati u tri kune i osamdeset i pet lipa, a i to bi držalo vodu samo i jedino pod pretpostavkom da nekako zaobiđem izvozno carinjenje koje uz obavezne biljege košta dodatnih nekoliko stotina kuna.

Još uvijek u nevjerici gledam taj račun od 190 kuna i osamdeset i dvije lipe i nekako si mislim da sigurno postoji dobar razlog zašto kinezi uredno bilježe stope rasta od 10 i više postotaka godišnje, dok mi ovdje stagniramo. Razmislite o tome.

p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 24. srpnja 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://ebay.com/ Ebay je najveća svjetska platforma za etrgovinu. Prodavati možete doslovce bilo što, a prodaja se uglavnom događa po principu aukcije. Ono što je Hrelić Zagrebu, to je eBay globalnom selu.

Categories
Business Ekonomija

Političarima ostaje sića

Izuzmemo li Ustav, proračun je najvažniji dokument koji definira neku državu. U njemu piše odakle novac dolazi i kako se prikuplja te kako će biti potrošen. U ozbiljnim se zemljama državni proračuni donose mjesecima prije nego što stupaju na snagu, o njima se govori i po nekoliko godina prije nego što bi trebali biti prihvaćeni, te o njima odluke donose važni ljudi u tamnim odijelima vrlo ozbiljnog izgleda.

U Hrvatskoj je to nešto drugačije i kako to naši političari vole reći: “85% državnog proračuna je zadano”. Stoga, nema osobitog smisla previše diskutirati o 85% od stotinu i nešto milijardi kuna javnog novca jer je to jednostavno tako, moramo im vjerovati na riječ da je tih 85 i više milijardi kuna potrošeno na najmudriji mogući način i da je svaki trud uložen u razjašnjenje tog silnog troška u startu osuđen na propast. Iz nekog smo čudnog razloga povjerovali političarima i doista, o proračunu se i nije nešto raspravljalo sve do sada. Drugi mit odavno rezerviran za proračun je da je baš svaki od posljednjih dvadesetak proračuna uspio udovoljiti temeljnim kriterijima da bismo ga mogli nazvati razvojnim i socijalnim.
Istodobno!

Pogrešno je vjerovati da državni proračun u Hrvatskoj donosi Ivan Šuker kao resorni ministar i vlada s Jadrankom Kosor na čelu. Proračun donosi teta Marija iz računovodstva lokalnog vrtića (ili škole), ujak Danko koji je uspio postati tajnik jedne od onih silnih agencija koje puno rade ali ne proizvode rezultate, te vjerojatno cijela četa bezimenih računovođa iz prizemlja Ministarstva financija. Oni uporno skupljaju i unose podatke koje im u za to predviđene formulare ispisuju i redovito šalju spomenuta Marija, Danko ili neki drugi udaljeni rođak po izboru. Ministar Šuker i Vlada su ovdje samo zato da daju generalne smjernice, pa tako, primjerice, vrlo strogo odrede da se od sada piju samo voda i kava (bez šećera), jer je kriza, na što računovođe nevoljko korigiraju svoje tablice znajući kako će razliku koja im je potrebna za optimalnu količinu sokova i šećera te povremenu večeru o trošku poreznih obveznika namiriti iz razlike cijene struje koje ministarstvu ionako prijavljuju cijele godine po zimskoj tarifi, ili pak iz stavke tekućeg održavanja koja, uz ostalo, sadrži promjenu prozora na sjevernom krilu zgrade, i to četvrtu godinu zaredom. Ti su ljudi, dakle, oni koji odlučuju kako će se potrošiti nedodirljivih 85+ milijardi kuna proračuna, a političarima preostaje sića koja se ne dijeli po nekim osobitim strategijama ili opravdanosti.

Tu se rješavaju sitne razmirice, prethodni dogovori i izborna obećanja, pa tako dobivamo autoceste koje spajaju ništa ni sa čime ili pak prekrasne betonske mostove koji spajaju minsko polje s poljem preko rijeke koja će ionako uskoro presušiti. Nije problem niti ako pogriješite, uvijek je tu slijedeći rebalans ili povremeno (polutajno) preslagivanje, a što u najboljem slučaju podsjeća na onu igru iz djetinjstva koja se zvala “Vola oko stola”. Jedini pravi problem kojeg imaju korisnici državnog proračuna je kraj godine, naime, ako niste potrošili ono što ste predvidjeli – mala je šansa da ćete taj novac dobiti ponovno.

I dok je priča o proračunu prethodnih godina prolazila olako, te kako je ionako riječ o dosadnim diskusijama u kojima se žučni saborski zastupnici preko drugog programa nacionalne televizije razmeću milijunima pokušavajući impresionirati svoje obitelji naoko inteligentnim argumentima – nije ni čudo da prosječni porezni obveznik, dakle Vi, ne osjeća osobitu emocionalnu vezu s državnim proračunom, makar je on jednim sasvim solidnim dijelom popunjen rupom koja se nalazi u vašem džepu.

Rebalans proračuna koji nas čeka u slijedećih nekoliko tjedana po mnogo ćemu će biti drugačiji i prvi, pa predlažem da uložite malo vremena i pokušate sami pogledati da li naša država balansira bolje nego što vi balansirate svoj kućni budžet?ž

p.s. ovo je moja prva kolumna, koju od prošle subote do daljnjega možete čitati u subotnjem Večernjem, tj. u prilogu Večernjeg Obzor

Web Pick tjedna:
Eclectica je blog kojeg piše Nenad Bakić i sigurno spada u ponajbolje ekonomske blogove u Hrvatskoj. Ecletcicu treba imati na oku jer ga piše osvjedočeni poduzetnik koji nema niti najmanje motivacije ušminkavati podatke ili, ono što naši vladajući često rade, pokazivati podatke koji su selektivni, nereprezentativni i kojima vrlo često nedostaje kritična informacija kako bi doista bili vjerodostojni. Ovaj blog treba čitati natašte i s tabletama za smirenje na dohvatu.

Categories
Business Ekonomija

Program gospodarskog oporavka

Čitam baš u novinama kako MMF možda i nije tako pohvalan prema našim vladajućima kako ovi to pokušavaju predstaviti. Pa eto kaže članak:

Zajednička crta svih preporuka je da država mora smanjiti poreze i istodobno početi znatno štedjeti. MMF ne navodi koje bi poreze trebalo smanjiti, no moderna ekonomska teorija inzistira na smanjenju poreza koji opterećuju rad jer tako države postaju konkurentnije. U hrvatskome je slučaju riječ ne samo o smanjenju poreza na dohodak, nego i o smanjenju doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Ti se prihodi djelomice mogu nadoknaditi privatizacijom, čiji nastavak MMF preporučuje, baš kao i smanjenje izdataka za mirovine i zdravstvo te kontrolu troškova. (jutarnji)

Istovremeno, u ne osobito dalekoj zemlji Velikoj Britaniji njihova nova vlada radi (naoko) istu stvar:

Najavljeno je da će se proračun svih ministarstava, osim zdravstva i odjela za međunarodni razvoj u ministarstvu vanjskih poslova, smanjiti za 25 posto. Popust bi mogli dobiti i obrazovanje i obrana. Budući da za ove vlade Britanija neće uvesti euro, odjel za pripremu za uvođenje europske valute u ministarstvu financija odmah se ukida. (jutarnji)

Dokument naše Vlade o planu provedbenih aktivnosti možete pronaći na stranicama Vlade i to ovdje. Ovaj dokument, ako ga promotrite u biti je vrlo površan i ja ne vidim tu nekih velikih pomaka osim onih koji su demagoške prirode. O porezu na dohodak i efektima koje će te promjene napraviti već sam pisao u Superhik naciji, no ono što je bit tog konkretnog i dosada najznačajnijeg manevra je u biti preraspodjela poreznog tereta bez stvarne preraspodjele jer država u biti održava status quo uz minimalne promjene. Dakle, osim što iz demagoških ponuda možete reći da će određena grupa ljudi dobiti do 130kn više na mjesečnoj razini, istovremeno su ukinute porezne olakšice te je možda tih mjesečnih 130kn manje od povrata kojeg dobijete na godišnjoj razini – no, što je daleko najbitnije taj novac vlada nije dala iz svog džepa nego džepova lokalne uprave/samouprave pa nije da ih boli previše. I posljednje, ali u biti daleko najvažnije, ova promjena zakona o porezu na dohodak neće učiniti hrvatskog radnika nimalo konkurentnijim.

Prošloga tjedna izglasane su promjene i Zakona o porezu na dobit koji regulira dobit poduzeća i dok se načelno slažem s temeljnom idejom, upozorio bih da je sve što je regulirano i do sada u biti bilo zabranjeno, no zbog nemoći kontrolnog aparata da se bori s time (jer, osim ako ste sretnik, onda financijsku kontrolu dobijete možda jednom u deset godina a ne svakih šest mjeseci ko neki :) oni su odlučili dopisati nekolicinu administrativnih mjera od kojih su barem neke totalno paušalne i teško da će proći test ustavnog suda (zato jer ministarstvo financija iz nekog razloga pretpostavlja koja je minimalna razina profitabilnosti pojedinih poduzetničkih poduhvata što je u direktnoj suprotnosti sa slobodom poduzetništva), a da i ne spomenem kako je pitanje limitiranja s kojim se državama smije a s kojima ne smije poslovati u biti besmislena odluka koja će zaustaviti samo najtuplje praonice novca i koja jeu suprotnosti s međunarodno priznatim pravilima o slobodi protoka kapitala.

Mimo gornjega, ako gledate rezove, u biti svi rezovi s prihodne strane a koje je Vlada predložila i usvojila ne odnose se na prihode koje ostvaruje sama Vlada, nego na prihode koje imaju druge pravne osobe unutar državnog ekosustava. Da me krivo ne shvatite, vodne doprinose, doprinose za šume, spomenike i ostale naravno da treba rezati – no to su sve rezovi na drugima (kao i onaj potez sa smanjenjem pretplate HRTu), dok je vlada sama napravila vrlo malo u svojoj domeni.

Od zanimljivosti, otkrio sam primjerice da na stranici 10. programa, pod stavkom izrade jedinstvenog registra zaposlenih u državnoj upravi postoji stavka koja se doslovce zove “ukidanje Odluke Vlade o uspostavi i održavanju usluge centraliziranog obračuna plaća i upravljanja ljudskim resursima za sva tijela državne uprave” što bi valjda značilo da je do sada izračun plaća bio centraliziran a sada to valjda više neće biti (što je nekako u suprotnosti s idejom o jedinstvenom registru).

Kako god bilo, promatrajući sve te silne mjere, gdje se među mjere ubacilo svega i svačega uključivo i normalne aktivnosti pojedinih državnih tijela, nije teško zaključiti kako je u biti sve i dalje “business as usual” te kako bitnih pomaka u stvari i dalje nema. Reže se tamo gdje nije njihovo i gdje neće direktno osjetiti posljedice tih rezova (recimo, Hrvatske Šume koje navodno zapošljavaju puste tisuće ljudi, zašto oni nikada ne štrajkaju?), reže se tamo gdje se u biti samo pretače iz šupljega u prazno, ili se donose epohalne odluke koje su u biti socijalističko-administrativnog tipa koji će samo produbiti prostore nekompetentnim ljudima da zbog svoje ograničenosti odlučuju o tome što je a što nije opravdano u visokokompetitivnom poduzetničkom svijetu (porez na dohodak tj. porez na dobit).

Nijedna od mjera koje su predložene neće povećati konkurentnost hrvatskog radnika, nijedna od mjera neće napraviti imalo značajniji pomak u kratkome roku i što je najbitnije od svega; nijedna od mjera neće napraviti značajnu uštedu u državnom proračunu i tu uštedu prevaliti na gospodarstvo kojem očajnički nedostaje svaka kuna.

A da je to baš tako kako tvrdim biti će vidljivo vrlo brzo kada Vlada izađe s prijedlogom rebalansa proračuna.

Pitanje je stoga samo kada će ovaj plan biti zamijenjen nekim novim, boljim, radikalnijim i dugoročno “uspješnijim”.

Misao dana:
Not all motion is action.