Categories
Business

Pet majmuna

Prošle nedjelje u Zagrebu se održao sjajan koncert Leonarda Cohena na kojem je on između ostalog otpjevao svoju dobro poznatu pjesmu “Everybody knows”. Ta pjesmica između ostalog govori o tome kako je borba bila namještena, kako siromašni ostaju siromašni a bogati još bogatiji, Cohen tvrdi kako brod lagano tone, kako nam je kapetan lagao i kako svi mi imamo taj nekakav “slomljeni” osjećaj kao da nam je umro otac ili uginuo kućni ljubimac. Vrlo tužna pjesma koja u biti govori o tome kako svi mi uočavamo što se događa ali ne reagiramo i ne želimo ili se ne usudimo raditi promjene. Ta pjesmica me podsjetila na priču o pet majmuna koju je dobro znati i povremeno se prisjetiti jer ona na najbolji mogući način ilustrira zašto je promjena nužna i važna. Priča ide otprilike ovako:

Zamislite situaciju da u kavez stavite pet majmuna, u sredinu kaveza postavite ljestve i na vrh ljestava grozd svježih banana. Svi znamo da nijedan majmun pri zdravoj pameti ne može odoliti banani pa će tako prvom prilikom neki od njih pojuriti po ljestvama ne bi li ubrao jednu. Kada se popne taman nadomak banane onda sve majmune polijete ledeno hladnom vodom. Prvo malo šoka i nevjerice i kada netko drugi skupi hrabrosti i krene po banane ponovite polijevanje i tako sve dotle dok majmuni ne shvate da će posezanje za bananom neminovno rezultirati hladnim tušem. Kada se to dogodi onda se ponašanje u kavezu mijenja i ako se neki od majmuna osjeti sretnim (ili gladnim) pa unatoč izvjesnoj sudbini krene prema bananama ovi ostali će ga povući na pod i zatući.

Kada su majmuni utvrdili gradivo, onda iz kaveza uzmete jednog majmuna i stavite novog koji pojma nema što će se desiti kada se krene penjati po banane. Naravno (i očekivano) čim on krene po ljestvama ovi ostali će ga povući dolje i izmlatiti. Nakon nekog vremena i ovaj novi majmum, koji u biti nikada nije bio poliven hladnom vodom odustaje i ne želi više banane makar su mu tako blizu a on tako gladan. Tada je pravi trenutak da ponovno uzmete jednog od majmuna koji zna što će se dogoditi i ubacite još jednoga koji pojma nema. Ovaj postupak ponavljate sve dotle dok u kavezu nemate više nijednog majmuna koji ima neposredno iskustvo što će se desiti kada se krene penjati po ljestvama i pokušati ubrati bananu.

Kada ste uspješno zamijenili sve majmune, neovisno o tom što oni pojma nemaju, ako neki od njih krene prema bananama ovi preostali će ga povući na pod i ubiti ekvivalent majmunskog boga u njemu, makar ne znaju da ako dođe do te banane da će ih sve skupa politi ledeno hladna voda.

Poanta priče o pet majmuna je u tome što za mnogobrojne odluke koje donosimo mi u biti ne znamo prave konsekvence nego postoji neko znanje i mišljenje da se nešto radi baš tako, te da svaki drugačiji pokušaj jednostavno nije dobar. U jednoj tvrtci su mi svojevremeno pokazivali kako razvrstavaju poštu. Ukratko, poštar donese poštu i prva stvar koja se dogodi je da se sva pošta (a dobijaju je podosta) odnese na jedan stol. Ono što je zanimljivo je da za tim stolom nitko ne sjedi i u biti nema racionalnog objašnjenja zašto bi poštu stavljali i razvrstavali baš tamo. Niti je taj stol osobito podesan za razvrstavanje, niti je na nekom logičnom mjestu da bude lagano dostupan svima, čak ni osvjetljenje nije neko a ni kanta za smeće i nepotrebne omotnice nije blizu. No svejedno, pošta se tamo razvrstava po svjedočenju lokalnog zaposlenika-starosjedioca “oduvijek”.

Nakon relativno kratkog istraživanja otkrili smo da je nekada davno (prije pretvorbe i privatizacije) upravo za tim stolom sjedio čovjek čija je funkcija bila razvrstavanje pošte. On je u međuvremenu otišao u penziju, njegovo mjesto je postalo nepotrebno no procedura je ostala unatoč tome što je totalno besmislena i nepotrebna. Pet majmuna.

Sada kada znate ovu priču, zamolio bih da se osvrnete oko sebe po vašoj kući, po tvrtci u kojoj radite ili tijekom dnevnika pokušate identificirati majmune u kadru. Pokušajte se sjetiti djeda koja vas je upozoravao na propuh koji navodno ubija, mamu koja vam je branila jesti hladni sladoled jer ćete se prehladiti, prijatelja koji uvijek glasaju za iste, u stvari – ne treba otići dalje od ogledala. Dobrodošli u banana republiku!

Napomena: Nijedan majmun nije bio poliven ili pretučen za potrebe pisanja ovog članka.

p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 31. srpnja 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://mrak.org/tag/tps/ Na mračnom blogu ima jedna cijela serija tekstova o učinkovitosti i preispitivanju stvarnosti koja je bazirana na Japanskoj kulturi i Toyotinoj filozofiji proizvodnje automobila. Hrvatska nema (značajne) auto industrije ali se iz toga može puno naučiti.

Categories
Business Gadgets Internet

Wei Chen i njegove baterije

Nedugo nakon mojih posljednjih problema s dečkima u plavom pokvarilo mi se moje prijenosno računalo. Riječ je o prijenosnom računalu poznatog proizvođača a koje je tamo krajem 2006. godine kada je kupljeno s pravom imalo nadimak “mama svih notebooka”, no danas, gotovo četiri godine kasnije riječ je o jednom sasvim kokretnom ali ne i spektakularno vrijednom računalu. Notebook je bio moj vjeran pratitelj na više kontinenata, kroz više izbornih i ostalih kampanja i izlizanost tastature najbolje svjedoči o tome koliko je teksta prešlo preko njega. No, kako to bude, računalo ili da budemo precizniji njegova baterija je odlučila otići tamo gdje već baterije idu kada im istekne rok trajanja, nadajmo se u neku sretniju i recikliranu budućnost.

Obzirom da je riječ o računalu koje u biti sasvim dobro služi svrsi, moja prva reakcija je bila otići do prvog dućana i kupiti novu bateriju te sam uz malo pretraživanja interneta pronašao nekolicinu dućana u kojima se ona može kupiti no to na kraju nisam učinio iz jednog jedinog razloga. Cijena nove baterije ovisno o prodavaču kreće se između 750 i 1.000 kuna, te bih investicijom u tu bateriju objektivno udvostručio vrijednost računala tako da je baterija neko vrijeme bila na ledu. Potom sam se krenuo baviti idejom kako je možda bolje reparirati postojeću bateriju (ipak, vrijeme je recesije) te sam čak i pronašao mjesto gdje se to može učiniti i gdje serviser garantira 90% sigurnosti u uspjeh. No i ovdje se cijena pretvorila u problem jer baterija sa šest ćelija s ugradnjom košta oko 900kn (a nekako sumnjičim da za tu uslugu ne bih dobio račun).

Rješenje svog baterijskog problema pronašao sam (polako se približavamo poanti) kroz savjet s twittera gdje su mi savjetovali da pokušam novu bateriju pronaći na ebayu. Ebay je američki, a danas u biti već multinacionalni servis za elektroničku trgovinu kroz koju možete kupovati ali i prodavati bilo što, doslovce od igle do lokomotive (ako požurite, ima jedna lokomotiva koja se prodaje za svega 48.500 američkih dolara, prodajna aukcija završava taman u nedjelju, dakle imate vremena a prodavatelju se žuri jer mu “nedostaje prostora u dvorištu”).

Nakon kraćeg pretraživanja, pronašao sam prodavatelja koji se zove vrlo opisno “battery sell” i koji prodaje bateriju kakvu trebam i koja košta nevelikih 32,99 američkih dolara što je po današnjem tečaju točno 190 kuna i osamdeset i dvije lipe. No, da bi moje iznenađenje bilo tim veće, u prodajnu cijenu uključena je i poštarina, i to širom svijeta. Nevjerojatno. Baterija koja me u centru Zagreba košta gotovo tisuću kuna, doputovati će do mene iz Kine za ukupno 190 kuna i osamdeset i dvije lipe, a kako je riječ o isporuci vrijednosti ispod 300kn i to fizičkoj osobi oslobođena je plaćanja carine, PDVa kao i bilo kojeg drugog postupanja.

Vlasnik “Baterry sell” je izvjesni Wei Chen kojeg nisam imao prilike upoznati, no sasvim sigurno se ne radi o nekom kineskom tajkunu nego o čovjeku koji je pronašao svoje mjesto pod suncem (ili u nekoj mračnoj i skučenoj garaži što je daleko vjerojatnije) te magijom interneta i nevjerojatnom sposobnošću pregovaranja s lokalnim poštanskim uredom bez problema uspijeva prodati bateriju za moje računalo za otprilike jednu petinu njezine cijene koju bih ja platio u zagrebačkom dućanu. Naravno, ova usporedba nije totalno fer jer ipak, jedno je prošetati se do dućana u gradu po ovoj žegi a nešto sasvim drugo pričekati poštara u klimatiziranom domu.

Čisto eksperimenta radi, malo sam pogledao kako bih saznao koliko bi mene koštalo slanje iste te baterije iz Zagreba do Wei Chenove garaže i odgovor je zapanjujući. Čak dakle da je i Wei naručio od mene bateriju, trošak poštarine do njegove garaže je točno 186,97 kuna, što znači da trošak pakiranja, same baterije i mog profita moram nekako ugurati u tri kune i osamdeset i pet lipa, a i to bi držalo vodu samo i jedino pod pretpostavkom da nekako zaobiđem izvozno carinjenje koje uz obavezne biljege košta dodatnih nekoliko stotina kuna.

Još uvijek u nevjerici gledam taj račun od 190 kuna i osamdeset i dvije lipe i nekako si mislim da sigurno postoji dobar razlog zašto kinezi uredno bilježe stope rasta od 10 i više postotaka godišnje, dok mi ovdje stagniramo. Razmislite o tome.

p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 24. srpnja 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://ebay.com/ Ebay je najveća svjetska platforma za etrgovinu. Prodavati možete doslovce bilo što, a prodaja se uglavnom događa po principu aukcije. Ono što je Hrelić Zagrebu, to je eBay globalnom selu.

Categories
Business Ekonomija

Političarima ostaje sića

Izuzmemo li Ustav, proračun je najvažniji dokument koji definira neku državu. U njemu piše odakle novac dolazi i kako se prikuplja te kako će biti potrošen. U ozbiljnim se zemljama državni proračuni donose mjesecima prije nego što stupaju na snagu, o njima se govori i po nekoliko godina prije nego što bi trebali biti prihvaćeni, te o njima odluke donose važni ljudi u tamnim odijelima vrlo ozbiljnog izgleda.

U Hrvatskoj je to nešto drugačije i kako to naši političari vole reći: “85% državnog proračuna je zadano”. Stoga, nema osobitog smisla previše diskutirati o 85% od stotinu i nešto milijardi kuna javnog novca jer je to jednostavno tako, moramo im vjerovati na riječ da je tih 85 i više milijardi kuna potrošeno na najmudriji mogući način i da je svaki trud uložen u razjašnjenje tog silnog troška u startu osuđen na propast. Iz nekog smo čudnog razloga povjerovali političarima i doista, o proračunu se i nije nešto raspravljalo sve do sada. Drugi mit odavno rezerviran za proračun je da je baš svaki od posljednjih dvadesetak proračuna uspio udovoljiti temeljnim kriterijima da bismo ga mogli nazvati razvojnim i socijalnim.
Istodobno!

Pogrešno je vjerovati da državni proračun u Hrvatskoj donosi Ivan Šuker kao resorni ministar i vlada s Jadrankom Kosor na čelu. Proračun donosi teta Marija iz računovodstva lokalnog vrtića (ili škole), ujak Danko koji je uspio postati tajnik jedne od onih silnih agencija koje puno rade ali ne proizvode rezultate, te vjerojatno cijela četa bezimenih računovođa iz prizemlja Ministarstva financija. Oni uporno skupljaju i unose podatke koje im u za to predviđene formulare ispisuju i redovito šalju spomenuta Marija, Danko ili neki drugi udaljeni rođak po izboru. Ministar Šuker i Vlada su ovdje samo zato da daju generalne smjernice, pa tako, primjerice, vrlo strogo odrede da se od sada piju samo voda i kava (bez šećera), jer je kriza, na što računovođe nevoljko korigiraju svoje tablice znajući kako će razliku koja im je potrebna za optimalnu količinu sokova i šećera te povremenu večeru o trošku poreznih obveznika namiriti iz razlike cijene struje koje ministarstvu ionako prijavljuju cijele godine po zimskoj tarifi, ili pak iz stavke tekućeg održavanja koja, uz ostalo, sadrži promjenu prozora na sjevernom krilu zgrade, i to četvrtu godinu zaredom. Ti su ljudi, dakle, oni koji odlučuju kako će se potrošiti nedodirljivih 85+ milijardi kuna proračuna, a političarima preostaje sića koja se ne dijeli po nekim osobitim strategijama ili opravdanosti.

Tu se rješavaju sitne razmirice, prethodni dogovori i izborna obećanja, pa tako dobivamo autoceste koje spajaju ništa ni sa čime ili pak prekrasne betonske mostove koji spajaju minsko polje s poljem preko rijeke koja će ionako uskoro presušiti. Nije problem niti ako pogriješite, uvijek je tu slijedeći rebalans ili povremeno (polutajno) preslagivanje, a što u najboljem slučaju podsjeća na onu igru iz djetinjstva koja se zvala “Vola oko stola”. Jedini pravi problem kojeg imaju korisnici državnog proračuna je kraj godine, naime, ako niste potrošili ono što ste predvidjeli – mala je šansa da ćete taj novac dobiti ponovno.

I dok je priča o proračunu prethodnih godina prolazila olako, te kako je ionako riječ o dosadnim diskusijama u kojima se žučni saborski zastupnici preko drugog programa nacionalne televizije razmeću milijunima pokušavajući impresionirati svoje obitelji naoko inteligentnim argumentima – nije ni čudo da prosječni porezni obveznik, dakle Vi, ne osjeća osobitu emocionalnu vezu s državnim proračunom, makar je on jednim sasvim solidnim dijelom popunjen rupom koja se nalazi u vašem džepu.

Rebalans proračuna koji nas čeka u slijedećih nekoliko tjedana po mnogo ćemu će biti drugačiji i prvi, pa predlažem da uložite malo vremena i pokušate sami pogledati da li naša država balansira bolje nego što vi balansirate svoj kućni budžet?ž

p.s. ovo je moja prva kolumna, koju od prošle subote do daljnjega možete čitati u subotnjem Večernjem, tj. u prilogu Večernjeg Obzor

Web Pick tjedna:
Eclectica je blog kojeg piše Nenad Bakić i sigurno spada u ponajbolje ekonomske blogove u Hrvatskoj. Ecletcicu treba imati na oku jer ga piše osvjedočeni poduzetnik koji nema niti najmanje motivacije ušminkavati podatke ili, ono što naši vladajući često rade, pokazivati podatke koji su selektivni, nereprezentativni i kojima vrlo često nedostaje kritična informacija kako bi doista bili vjerodostojni. Ovaj blog treba čitati natašte i s tabletama za smirenje na dohvatu.