Promatram ovu priču o odšteti austrijancima i više mi fakat ništa nije jasno. Naime, svima je očigledno kako je načimanje te teme ekvivalent otvaranja konzerve s crvima i jedini pouzdani način za rješavanje tog problema je da otvorenu konzervu stavite u prvu veću.
Idemo to sada ovako promotriti; naime očigledno se spominju Osimski i Rimski sporazumi kao osnova kojom se izuzima pravo povrata imovine. Iskreno, nisam čitao niti proučavao ovu materiju, no ako ljudi kažu da po tim sporazuma nema obeštećenja valjda im treba vjerovati na riječ (iako prema onome što slijedi to i nije nužno tako jer, čini se, mnogi ne znaju čitati). Kao finalni dokaz Sanaderove nekompetencije, spominje se i široko citirani sporazum između bivše nam države i austrije (potpisan osamdesete) gdje se izrijekom kaže da Austrija;
…neće prema SFRJ zastupati austrijske fizičke ili pravne osobe ni u kojem zahtjevu nastalom kao izravna posljedica jugoslavenske mjere (o nacionalizaciji, op.a.)… niti će takav zahtjev poduprijeti…
Koliko god ja puta pročitao gore navedeni citat – jednostavno ne uspijevam pročitati kako se tu Austrija odrekla odštete za svoje građane. Ovdje samo piše kako Austrija neće pomagati građane u nastojanju da povrate svoju imovinu niti će ih u tome podupirati. Ne vidim kako bi takva rečenica mogla značiti da će Austrija zabraniti svojim građanima da pokušaju to pravo ostvariti samostalno kada im već naša vlada to dobrovoljno nudi?
Kada bi sada samo znali kada su se Sanader i njegov dobar prijatelj Schuessel (austrijski kancelar iliti ekvivalent Sanadera u austriji; to jer onaj lik koji je u plaćenom tv spotu prije izbora govorio o Sanaderu) to sve skupa dogovorili, onda bi znali možemo li tužiti Austriju za povredu ugovora :).
Tu je i pitanje ustavnog suda koji je propisao da svi građani, pa i oni strani imaju pravo na povrat imovine te je propisao da to vlada mora riješiti. To ne znači da oni moraju tu imovinu dobiti nazad, nego da se to pitanje mora (za početak) riješiti zakonskim aktom.
Da smo mi normalna država (a nismo), onda bi vlada zbog ovakvog direktnog pogodovanja morala pasti (i neće). Otvaranjem gore spomenute konzerve biti ćemo presedanom prisiljeni otvoriti i ostale konzerve na isti način; iz prve konzerve su izišli crvi, tko zna što će ispasti iz ostalih?
Samo da podsjetim kako je zgrada zagrebačke NAMAe u Ilici nekada bila Kastner-Oehler; ta zgrada sama vjerojatno vrijedi otprilike kao (ili možda nešto manje) od 117mil kuna na koliko je ministrica pravosuđa procijenila ukupni iznos odštete koji je potrebno isplatiti.
Na (tiskanim) stranicama PC-Chipa izašao je popis najboljeg i najgoreg na hrvatskom webu; skupa s jesus quintanom dijelim titulu najboljeg bloga za 2005 godinu. Kao što sam u posljednjem postu (ne anticipirajući novo izdanje pcchipa) citirao Andy Warhola koji je rekao da će u budućnosti svatko imati svojih petnaest minuta slave, čini se da je i mojih petnaest minuta stiglo.
Umjesto misli dana, parafrazirati ću Nick Caveov MTV music award acceptance speech iz 1996 godine:
To all those at PC-Chip,I would like to start by thanking you all for the support you have given me over recent year and a half and I am both grateful and flattered by the nomination that I have received in best blog category. The links and quotations given to my blog has not gone unnoticed and has been greatly appreciated. So again my sincere thanks.
Having said that, I feel that it’s necessary for me to request that my best blog recognition be withdrawn and furthermore any awards or nomination for such awards that may arise in later years be presented to those who feel more comfortable with the competitive nature of these award ceremonies. I myself, do not. I have always been of the opinion that my blog is unique and individual and exists beyond the realms inhabited by those who would reduce things to mere measuring. I am in competition with no-one.
My relationship with my muse is a delicate one at the best of times and I feel that it is my duty to protect her from influences that may offend her fragile nature.
She comes to me with the gift of writing and in return I treat her with the respect I feel she deserves – in this case this means not subjecting her to the indignities of judgement and competition. My muse is not a horse and I am in no horse race and if indeed she was, still I would not harness her to this tumbrel – this bloody cart of severed heads and glittering prizes. My muse may spook! May bolt! May abandon me completely!
So once again, to the people at PC-Chip, I appreciate the zeal and energy that was put behind my blog, I truly do and say thank you and again I say thank you but no…No thank you.
Yours sincerely,
mracniblog, Dec 3rd 2005
Share the post "black celebration… (4:54, Depeche Mode, Depeche Mode 101 (Disc 2), 1989)"