Categories
Blog Ostalo Religija

policy of truth… (5:14, Depeche Mode, Singles 1986-1998 (Disc 1), 1998)

Prošli (odnosno sada već pretprošli) tjedan sam igrom slučaja zbog svojih postova završio na naslovnici dva puta. Prvi puta sam završio u onom malom okomitom kvadratiću kada sam preveo na brzaka sjajni dilbertov blog o teoriji kako postoje tajna društva koja upravljaju svijetom. Svega dva tri dana kasnije završio sam pak na naslovnici bloga (gdje sam se podosta i zadržao) zbog mojeg posta o pridruživanju EU kojeg sam bio napisao još tamo negdje u listopadu prošle godine, a kojeg je jedna zastupnica citirala u saboru.

Pišem to zato jer sam se jutros našao u polušpijunskom modusu operandi s Arsenyevim (posudio mi je jedan DVD s Robinom Williamsom koji je već jednom bio u mojim rukama, no nekih 6-7.000km zapadnije), a m.o. je bio polušpijunski jer smo se našli poluinkognito u knjižnici u koju nisam nogom stupio već najmanje jedno desetljeće (a i to je optimistična procjena), to je kao da smo se našli Londonu i u jednom od onih parkova hranili patke koje su već razvile Pavlovljev refleks na likove u kaputima i šeširima.

Anyway, popričali smo malo o blogiranju (na što sam ga nedavno uspješno nagovorio) pa sam se pohvalio kako mi je na dan kada je izašao link na dilbertov prijevod bilo 1.000 posjetitelja na blogu, a na dan kada su me citirali u saboru nekih 600, i njemu je sasvim logično bilo kako se više ljudi zapalilo za dilberta nego za sabor? Meni je to malo čudno jer si nekako mislim da bi se svi morali (u manjoj ili većoj mjeri) baviti ili barem pratiti politiku. U svakom slučaju baš čudno, iako nisam još promislio o tome do kraja.

Btw. ako ćemo o politici i humoru, gledam s velikim zanimanje prilu o karikaturi (koja sam thanks to http://tzombix.blog.hr/ i ja vidio) pa to uspoređujem s vijestima koje nas sustižu iz svijeta. Iskreno, ne vidim pretjeranog razloga za reagiranje uopće, a osobito ne na način da se otimaju ljudi, demoliraju ili pale veleposlanstva – osobito ne Danska veleposlanstva budući da je to jedna iznimno civilizirana i cool ekipa koja je rijetko kada bilo kome stala na žulj (OK, imam trenutno jedan slučaj s danskim konzultantima pa me to barem potiho veseli no reakcija je u svakom slučaju neproporcionalna).

Nisam puno proučavao muslimane, no osnovna razlika između naše i njihove religije (a obje podrazumijevaju jednoga Boga i da svi budemo dobri jedni prema drugima) je u tome što je vrhunac muslimanske religije država, tj. njima je crkva i država jedno te isto – dok naša kultura podrazumijeva jasnu crtu između jednog i drugog; pa stoga svaki pokušaju da im sugeriramo kako moraju odvojiti A od B po definiciji završava kao napad na njihovu religiju, kulturu i način života, a još ako u to umiješate malo naftnih interesa, kronično niski životni standard i što već, imate poprilične šanse dogurati do bilo kojeg ekstremnog ponašanja. Ljudi su koliko toliko spremni da im kritizirate državu jer su političari valjda svugdje univerzalno isti, no religija ima malo dublje korjene i tu se već mogu očekivati burnije reakcije.
Čisto kako bi sve skupa stavili u perspektivu, ima i unutar naše religije ekstrema i ekstremističkog ponašanja samo što ta ekipa nije niti toliko popularna niti joj se pridaje važnost.

Misao dana:
I admire the Pope. I have a lot of respect for anyone who can tour without an album.
Categories
Blog Business Ekonomija

lest we forget… (4:21, The Walkabouts, Ended Up A Stranger, 2001)

Priča o vijećnicima prebjezima nije još došla do kraja, danas je SDP ostavio vladi da do kraja mjeseca razriješi situaciju s prebjezima u Velikoj Gorici ili će oni dati ostavku. WTF? Meni je ta ekipa strašno simpatična, no fascinira me da nisu apsolutno u stanju napraviti odlučni potez; nije mi jasno što ovime žele postići – dali su im ultimatum (HDZu ili kome već) i ovi bi se sada trebali strašno uplašiti jer će Tonino Picula (kojeg ionako teško da možemo zamisliti da napravi neki teški, macho, donekle bezobrazni a u svakom slučaju ne prijeteći potez) dati ostavku, i to u gradu u kojem je do nedavno žario i palio naš ministar financija kojem je gubitak grada očigledno teško pao?
Da sam ja Ivo (uzevši u obzir da će se uopće pozabaviti ovom temom), ja bih mrtav hladan pričekao kraj mjeseca i dočekao informaciju o ostavci; svima super, SDP je napravio odlučnu akciju, HDZ je opet na vlasti i što bi rekli to je jedna win-win situacija :)

Nema načina da se taj problem riješi jer bi zakonsko reguliranje da je stranka vlasnik mandata odvela ponovno u partijski sustav iz kojega bježimo. Zamislite da vam stranka, poput Đapića određuje slobodno kada će nekoga smijeniti ili zamijeniti, ili odvedite to korak dalje i zamislite situaciju u kojoj stranka dobije izbore na jednoj listi i potom ih odmah zamijeni s nekim sasvim trećim ljudima.
Nadalje, nema načina niti da spriječite te vijećnike/zastupnike da idu negdje drugdje jer uvijek mogu izigravati neutralne a potom (u dogovoru s njima idealnom opcijom) dizati marljivo ručice.
Jedini način da to profunkcionira je da se birači tu i tamo sjete toga, te na izborima kazne one koji su napravili propust; dakle one stranke koje su u startu imale ljude koji su bili potkupljivi ili pak one stranke ili opcije koje su takve prebjege vrbovale i/ili prigrlile.

Nego, moj kolega i novopečeni bloger arsenyev (znam, baš ga opako reklamiram, no njegovi Putevi Dersu Uzale su dobili već treći i četvrti dio na www.bestseler.net-u i taj putopis fakat morate pročitati). U svakom slučaju, poslao mi je link na sjajan članak 2006: The year of oil colapse koji ukratko objašnjava što bi se moglo dogoditi (i zašto) tijekom 2006 godine, a neposredno nakon toga sam imao prilike slušati o razlikama između indije i kine i zašto je Indija ta koja će postati svjetska sila, da bi me danas dočekala informacija o rastu BDPa u hrvata.

Teorija ovog prvog članka kaže kako je 90% ekonomskog rasta amerike u posljednjih nekoliko godina nastalo na temelju rasta građevinarstva i rapidne izgradnje novih stambenih jedinica. Ništa strašno, rekli bi, no stanovi su oblik krajnje potrošnje i financiraju se kreditima – dakle novcem koji će biti zarađeni kroz dugo vremensko razdoblje – ako, tj. kada, taj lanac pukne – na tržištu će se pojaviti ogromna količina stambenih jedinica koje neće biti moguće prodati, građevinari i prateća industrija ostaju bez posla, sve skupa ulazi u recesiju, vrijednost nekretnina pada a prihodi padaju čime će direktno biti pogođena Kina budući da se američka industrijska baza preselila u Kinu. Kina ima BDP koji raste stravičnim postotkom (9% ili većim) te je njihov interni pritisak na rast standarda ogroman i ako nestane potražnje, ili bolje rečeno ako nestane rapidnog rasta potražnje koji je trenutno na djelu – njihove interne efikasnosti isplivavaju na površinu. Kinezi su specifični i po tome što imaju ograničenja na broj djece, tj. obitelj smije imati najviše jedno dijete i za pretpostaviti je da se to pravilo daleko strože provodi u gradovima (industrijskim centrima) nego u provincijama – što me dovodi do pitanja što će se desiti kroz 30-40 godina kada postojeća ekipa završi u mirovini a istovremeno nema dovoljno novih radnika koji će ovim prvima isplaćivati mirovinu; istvoremeno Indija nema tih ograničenja a njihova ekonomija (polupostojeća ali također rapidno rastuća) nije orijentirana isključivo na Ameriku pa je stoga za očekivati kako će lakše proći kroz recesiju uzrokovanu nadolazećim američkim kolapsom.
U svakome slučaju vrlo crne prognoze.

Slična se sudbina piše i nama jer bi trebalo vidjeti koliki udio rasta BDPa kod nas ovisi o gradnji stambenih jedinica odnosno o rastu krajnje potrošnje – dok nam istovremeno industrijska baza i dalje stagnira i polako ali sigurno odumire (sva sreća eto imamo ovaj pravilink o otpadu koji će sam po sebi biti zaslužan za 1% BDPa). 4% rasta BDPa je sjajna brojka, no mislim da kada se uračuna samo rast cijena nafte u prošloj godini (dakle rast cijena energije) što je tipično uvozni proizvod, mislim da nam taj rast neće biti toliko sjajan, oduzmimo malo građevinske operative, auto cesta koje se više ne grade i situacija nikako ne miriše na dobro.

Misao dana:
I wanted to join the Army the sign said ‘Be All That You Can Be’, they told me it wasn’t enough.
Categories
Blog

welcome my friend (dobro mi dosel prijatelj)… (3:33, Josipa Lisac, Balade)

Tamo negdje krajem osamdesetih kada je moje srednjoškolsko školovanje bilo pri kraju imao sam neko vrijeme situaciju u kojoj sam u jednoj smjeni išao u jednu školu a u drugoj smjeni u drugu. U tom razredu u kojem sam boravio (u ovoj drugoj meni, ne_matičnoj školi) bilo je mnogo dobrih ljudi od kojih se s nekima i dan danas povremeno družim (za razliku od moje matične škole gdje je svaka komunikacija s tadašnjim razredom nestala).

Anyway, u tom razredu, jedan od učenika i mojih tadašnjih poznanika je i novopečeni bloger Arsenyev, krajem škole putevi su nam se rastali, nakratko su se ponovno bili spojili tamo negdje 1991/1992 da bi svaka komunikacija, pa i ona slučajna totalno nestala sve do prije nekoliko mjeseci kada sam išao u Chicago. Tamo su nam se po službenoj dužnosti putevi ponovno susreli te smo kao jedina dva hrvata koja se međusobno znaju proveli dobar dio tih dana zajedno na konvenciji odnosno kasnije, navečer šetajući gradom.

Arsenyev je jedna vrlo zanimljiva osoba koja je (donekle poput mene) imala prilike puno putovati i što je daleko važnije ta je svoja putovanja ali i neka druga svoja životna iskustva zabilježio (ne nužno na komadu papira nego u word/PDF dokumentu). Neke od tih tekstova mi je poslao, a nakon što sam se malo angažirao oko novog blogerskog online magazina bestseler sjetio sam se i njega i njegovog putopisa i bestselera kao idealnog medija za plasiranje ovog (po meni sjajnog) pravog literarnog djela.

Predlažem Vam da posjetite Arsenyev novi blog, a svakako bacite pogled i na stranice bestselera, odnosno na prvi dio putopisa Putevima Dersu Uzale koji počinje uvodom u putopis putovanja od Zagreba do dalekog istoka Rusije.

I obavezno, bacite koji komentar (dobar ili loš, jer je blogeru početniku svaka sugestija, pokuda i pohvala više nego dobrodošla).

Citat dana:
Whatever the case might be, ponosan sam (manje ili više) što vam mogu predstaviti Arsenyeva, još jednog polustvarnog lika koji nema ruke, noge i glavu, već izgleda samo prste kojima kucka po tastaturi u većoj mjeri od prosječnog građanina svijeta (imajmo na umu da nam je tu prosjek prilično slab); ipak, on je za neke Vladimir Ilič Arsenyev, ruski vojni kartograf s prijelaza 19. u 20. stoljeće, za neke je Arsenjev za čiji je život Ivan Bunjin dobio Nobelovu nagradu 1933., a za neke patetični isfrustrirani lik koji iz nekog razloga nakucava istinite i poluistinite događaje iz svog života za široku javnost zato jer je Mračni mislio da je to dobra ideja.