Prošli (odnosno sada već pretprošli) tjedan sam igrom slučaja zbog svojih postova završio na naslovnici dva puta. Prvi puta sam završio u onom malom okomitom kvadratiću kada sam preveo na brzaka sjajni dilbertov blog o teoriji kako postoje tajna društva koja upravljaju svijetom. Svega dva tri dana kasnije završio sam pak na naslovnici bloga (gdje sam se podosta i zadržao) zbog mojeg posta o pridruživanju EU kojeg sam bio napisao još tamo negdje u listopadu prošle godine, a kojeg je jedna zastupnica citirala u saboru.
Pišem to zato jer sam se jutros našao u polušpijunskom modusu operandi s Arsenyevim (posudio mi je jedan DVD s Robinom Williamsom koji je već jednom bio u mojim rukama, no nekih 6-7.000km zapadnije), a m.o. je bio polušpijunski jer smo se našli poluinkognito u knjižnici u koju nisam nogom stupio već najmanje jedno desetljeće (a i to je optimistična procjena), to je kao da smo se našli Londonu i u jednom od onih parkova hranili patke koje su već razvile Pavlovljev refleks na likove u kaputima i šeširima.
Anyway, popričali smo malo o blogiranju (na što sam ga nedavno uspješno nagovorio) pa sam se pohvalio kako mi je na dan kada je izašao link na dilbertov prijevod bilo 1.000 posjetitelja na blogu, a na dan kada su me citirali u saboru nekih 600, i njemu je sasvim logično bilo kako se više ljudi zapalilo za dilberta nego za sabor? Meni je to malo čudno jer si nekako mislim da bi se svi morali (u manjoj ili većoj mjeri) baviti ili barem pratiti politiku. U svakom slučaju baš čudno, iako nisam još promislio o tome do kraja.
Btw. ako ćemo o politici i humoru, gledam s velikim zanimanje prilu o karikaturi (koja sam thanks to http://tzombix.blog.hr/ i ja vidio) pa to uspoređujem s vijestima koje nas sustižu iz svijeta. Iskreno, ne vidim pretjeranog razloga za reagiranje uopće, a osobito ne na način da se otimaju ljudi, demoliraju ili pale veleposlanstva – osobito ne Danska veleposlanstva budući da je to jedna iznimno civilizirana i cool ekipa koja je rijetko kada bilo kome stala na žulj (OK, imam trenutno jedan slučaj s danskim konzultantima pa me to barem potiho veseli no reakcija je u svakom slučaju neproporcionalna).
Nisam puno proučavao muslimane, no osnovna razlika između naše i njihove religije (a obje podrazumijevaju jednoga Boga i da svi budemo dobri jedni prema drugima) je u tome što je vrhunac muslimanske religije država, tj. njima je crkva i država jedno te isto – dok naša kultura podrazumijeva jasnu crtu između jednog i drugog; pa stoga svaki pokušaju da im sugeriramo kako moraju odvojiti A od B po definiciji završava kao napad na njihovu religiju, kulturu i način života, a još ako u to umiješate malo naftnih interesa, kronično niski životni standard i što već, imate poprilične šanse dogurati do bilo kojeg ekstremnog ponašanja. Ljudi su koliko toliko spremni da im kritizirate državu jer su političari valjda svugdje univerzalno isti, no religija ima malo dublje korjene i tu se već mogu očekivati burnije reakcije.
Čisto kako bi sve skupa stavili u perspektivu, ima i unutar naše religije ekstrema i ekstremističkog ponašanja samo što ta ekipa nije niti toliko popularna niti joj se pridaje važnost.
Misao dana:
I admire the Pope. I have a lot of respect for anyone who can tour without an album.