Ovo je dvanaesti tekst iz serije, uvodni tekst i linkove na prvi dio serijala možete pronaći ovdje, uvodni tekst za (ovaj) drugi dio serijala nalazi se ovdje. Cijeli drugi dio možete downloadati i kao PDF dokument.
Druga fundacija u više od tisuću sudskih postupaka koje vodi do sada je izradila i stotine financijskih vještačenja. Nepobitna je činjenica da ako napravimo financijsko vještačenje temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu, da je rezultat financijskog vještačenja – dakle ukupni iznos preplate, uvijek i bez iznimaka značajno i u redovima veličina veći od izračuna konverzije kojeg je banka izradila temeljem zakona o konverziji, te eventualno priznate preplate u konverziji.
Izračun konverzije podrazumijeva promjenu otplatnog plana iz CHF u EUR, dakle zamjenu jedne valute drugom i uključuje obračun kamatnih stopa u zamijenjenom otplatnom planu po „usporedivim“ EUR kreditima odobrenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja. Vrijedi još jednom istaknuti da nitko nije kontrolirao kamatne stope koje su banke odlučile primjenjivati prilikom izračuna konverzije, nema treće i neovisne strane koja je provjerila točnost i utemeljenost tih kamatnih stopa (npr. pogledajte preglede kamatnih stopa banaka za EUR i CHF kredite pa razmotrite veličinu prostora interpretacije riječi „usporedivo“). Tako dobiveni otplatni plan se potom suočava sa stvarnim uplatama potrošača i računaju razlike. U konačnici se od više uplaćenih iznosa (koji su nastali nakon rasta tečaja CHF-a) oduzmu manje uplaćeni iznosi (po EUR otplatnom planu) i tako dobije iznos konverzije. Izračun konverzije na razlike u preplatama nije obračunavao zatezne kamate, a s konačnim iznosom konverzije tj. preplate niste mogli slobodno raspolagati, već je zakonom određeno da se 50% preplate koristi za namirenje budućih obveza (uočite da za tih 50% preplate banka vama ne plaća kamatu, dok vi njoj morate), a ostatak preplate je pitanje dogovora potrošača i banke o tome kako će se rasporediti.
U slučaju izračuna restitucije (koji je pojednostavljeno objašnjen ovdje), polazne postavke izračuna su bitno drugačije. Tečaj CHF-a koji se koristi za obračun odgovara tečaju CHF-a na dan isplate kredita (zbog ništetnosti valutne klauzule), kamatna stopa je fiksna tijekom cijelog vremena trajanja kredita (zbog ništetnosti promjenjive kamatne stopa). Kada tako izračunati otplatni plan sučelite s uplatama i dobijete ukupni iznos preplate na koje ste izračunali i zakonske kamate, ta brojka će (na prosjeku do sada izračunatih predmeta koje vodi Druga fundacija) biti otprilike četiri puta veća od izračunate konverzije.
U slučajevima u kojima je riječ o konvertiranom kreditu, da bi izračunali ispravni iznos restitucije, potrebno je izračunati iznos restitucije kao da konverzije uopće nije bilo, umanjiti je za izračunati iznos konverzije i na tako dobivenu brojku obračunati odgovarajuće zatezne kamate po pojedinačnim uplatama/preplatama (precizniji opis bi glasio ovako; umanjiti za priznatu preplatu iz konverzije ako je preplate bilo – u pojedinim situacijama je postojao i manjak koji je potrošač trebao doplatiti, preplata iz konverzije se potom odbija od zateznih kamata koje se obračunaju na sve preplaćene iznose od dana preplate svakog anuiteta, pa do dana konverzije – da bi u konačnici odbili preplatu iz konverzije, sve sukladno redoslijedu namirivanja definiranim u Zakonu o obveznim odnosima).
Konverzija podrazumijeva zakonom uređene promjene koje proizlaze iz ugovornog odnosa između banke i potrošača. Izračun restitucije pak uzima u obzir ništetnost ugovornih odredbi originalnog ugovora o kreditu, posebice odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a što je posljedica koja je proizašla izvan ugovornog odnosa – tj. stečeno je bez osnove. Financijska vještačenja pokazuju da je iznos restitucije u prosjeku četiri puta veći od izračunate konverzije. Banke nas pokušavaju uvjeriti da je konverzijom – tj. povratom svega jedne četvrtine obeštećenja ostvarena „ugovorna ravnoteža“ iako potrošaču nikada nisu izračunali niti objasnili koliki je potpuni iznos obeštećenja, niti su u dodatku ugovora bilo gdje upozorili potrošača da se prihvaćanjem konverzije odriče čak 75% iznosa restitucije koja bi mu pripala da nije pristao na konverziju.
Ako se vratimo na početnu biciklističku analogiju; nakon što smo ulovili banku da je „nepošteno stekla“ vaš bicikl, dvadesetak godina njime razvozila Glovo i pritom ostvarila plodove u obliku značajnog povrata na kapital i financijsku dobit (nisu prestali ni nakon što smo ih ulovili da su vam ukrali bicikl), policajac je banci naložio da vam vrati od korištenja izlizani i izubijani prednji kotač, zadnje svijetlo, jednu pedalu i sjedalo, a vama naredio da potpišete da ste to primili i još vas pritom lopov uvjerava da morate vjerovati da je to pravedni povrat te da ga nemate za što tužiti!?
Bizarno je i teško za razumjeti kako je moguće da ako imate dva istovjetna kredita, potrošač koji je potpisao dodatak o konverziji ima pravo na svega jednu četvrtinu „obeštećenja“ od potrošača koji nije potpisao konverziju, bez da ga je bilo tko i bilo kada upozorio čega se i u kojem trenutku odrekao? I sve to u zemlji u kojoj postoji zakon koji vrlo precizno kaže da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate. Vrlo Kafkijanski.
Misao dana:
The modern banking system manufactures money out of nothing. The process is perhaps the most astounding piece of sleight-of-hand that was ever invented.