Ovo je deseti tekst iz serije, uvodni tekst i linkove na prvi dio serijala možete pronaći ovdje, uvodni tekst za (ovaj) drugi dio serijala nalazi se ovdje. Cijeli drugi dio možete downloadati i kao PDF dokument.
Prijepor koji je nastao nakon provedene konverzije, pokušaj je banaka koje su se upustile u sada već desetogodišnju PR kampanju kojom nas (a osobito sudove) uvjeravaju kako je postupak konverzije ujedno bio i obeštećenje/naknada štete koja je nastala potrošačima kroz ugovore o kreditu u švicarskim francima – što je naravno netočno u cijelosti.
Za početak, vrijedi istaknuti kako su se banke tijekom cijelog procesa donošenja zakona vrlo aktivno protivile konverziji, dio argumenata koje su koristili navedeni su u pismima koje su slali Vladi Republike Hrvatske, a moguće ih je pronaći i u mnogobrojnim medijskim napisima i istupima bankara iz tog vremena.
Primjerice, mnogi su zaboravili, ali u postupku pregovora s Ministarstvom financija i udrugama potrošača banke su predlagale „prodaju potraživanja i založene imovine specijaliziranoj državnoj agenciji uz naknadu na temelju tržišne vrijednosti nekretnine te zaštićeni najam s pravom prvokupa za dužnika te otpust duga preko visine vrijednosti kupljenog stana uz podmirenja duga prijenosom stana u vlasništvo banci, slobodnog od osoba i stvari i bez poreznog opterećenja kupoprodaje (walk away opcija), a prema socijalnim kriterijima“ – dakle prodaju dugovanja državnoj agenciji (kako bi trošak pao na porezne obveznike), nadoknađivanje „izgubljene“ vrijednosti banci i masovno iseljavanje vlasnika stanova „bez poreznog opterećenja“ ako se odluče sami iseliti. Ovaj predatorski i krajnje destruktivni prijedlog banaka je službeno i za povijest zabilježen u obrazloženju prijedloga zakona o konverziji.
Neprihvaćanje zakona o konverziji u pojedinim je bankama išao toliko daleko da njihovi aneksi ugovora (vjerovali vi to ili ne) sadrže članke u kojima otvoreno pišu kako osporavaju predmetni zakon i postupak konverzije.
Slika 1 Dio ugovora o konverziji domaće banke u austrijskom vlasništvu s potrošačem
Slika 2 Dio ugovora o konverziji domaće banke u talijanskom vlasništvu s potrošačem
Matematički je dokazivo i precizno jasno kako se konverzijom kredita iz CHF u EUR adresirao samo dio štete koja je neosporno nastala potrošaču. Jasno je i da „one size fits all“ metodologija konverzije ne uzima u obzir mnogobrojne ugovorne situacije, pa potrošače nakon provedene konverzije stavlja u nejednake pozicije, poput recimo izostavljanje zateznih kamata na preplaćene iznose ili beskamatno kreditiranje banaka koje je proizašlo iz preplate. No intencija zakonodavca nikada nije niti bila osigurati restituciju ili nadoknaditi štetu, nego osigurati uređeni sustav zamjene valute u kojoj je ugovor sklopljen kako bi se izbjeglo veće zlo, zato se i zove zakon o konverziji a ne zakon o restituciji ili obeštećenju.
U obrazloženju Zakona o konverziji, Ministarstvo financija je između ostalog utvrdilo i da „među najvažnijim činjenicama je i činjenica da efekti porasta vrijednosti zaštitnog mehanizma u CHF za vjerovnike u najvećem broju slučajeva i u najvećem opsegu predstavljaju nerealizirane dobitke i nisu posljedica stvarnih priljeva novca u navedenoj valuti, niti je početni odljev novca vjerovnika nastao u navedenoj valuti tj. u CHF, već u kunama“. Prevedeno i nikada dovoljno naglašeno – banke nikada nisu ni imale švicarske franke, a na račune svojih korisnika su isplaćivale kune.
Da su banke cijelom procesu konverzije pristupale s figom u džepu govori i to da su naglašavale i pazile da dodatak ugovora bude nastavak istog pravnog posla (kontinuitet početnog ugovora o kreditu). Naime, nadale su se da će uspjeti „srušiti“ zakon o konverziji na Ustavnom sudu – što se u konačnici nije dogodilo, ali da jesu, posljedica toga bi bila povratak ugovora o kreditu na početno stanje, što znači originalni otplatni plan, tržišni tečaj CHF-a i naplata nenaplaćenih razlika mjesečnih anuiteta sa svim zateznim kamatama koje uz to slijede. Banke ukratko očekuju da se potrošači odreknu prava na restituciju (obveze koja je banci nastala iz izvanugovornog odnosa, dakle povredom prava svojih klijenata tj. stjecanjem bez osnove) kojeg se one same nikada nisu odrekle (i koji je u detalje utvrđen ugovornim odnosom).
Slika 3 Banke su pazile da dodatak ugovora ostane isti pravni posao
Bankama je vrlo brzo postalo kristalno jasno da postupkom konverzije nisu isplatile svu štetu koju su prouzročili svojim korisnicima (bankari ipak puno brže i bolje računaju od mnogih), te su shvatili kako im se otvorila prilika obeshrabriti potrošače (a posljedično i sudove) u podizanju novih sudskih tužbi, a sve kako bi zaštitile svoje profite. Banke su stoga krenule u arbitražni proces u kojem su od države naplatile trošak konverzije (pa su se putem nagodile i očigledno dobile neku protučinidbu, dobile arbitražu ili taj pravorijek tek očekuju), a istovremeno su prigrlile zakon o konverziji kao svoj, okrenule pilu naopako i poput papiga ponavljaju kako je zakon o konverziji osigurao obeštećenje potrošačima.
Misao dana:
I am afraid the ordinary citizen will not like to be told that the banks can, and do, create money…And they who control the credit of the nation direct the policy of Governments and hold in the hollow of their hands the destiny of the people.