Ne da mi se

Prije neki dan otišao sam na kavu s jednom prijateljicom koja je vlasnik škole za strane jezike, nekako smo se našli da se pojadamo kao jedan poduzetnik drugome i sada bih ja vama rado prepričao neke zanimljivosti koje se pojavljuju u školama za strane jezike no priča je u biti već  poznata. Tečajeve stranih jezika u ovoj zemlji polaze samo studenti, dok one starije susrećete tek povremeno a i oni su, uz rijetke izuzetke, ljudi koji su poslani da odrade taj tečaj kako bi dobili neki plusić u kadrovskoj i da bi kao udovoljili nekoj, najčešće državnoj normi. Razlika u napredovanju je 3:1, dakle s mlađim i motiviranijim ljudima u jednom semestru odradite materije onoliko koliko bi sa starijom grupom odradili u tri. Pišem ovo zato jer me zabrinjavaju trendovi u kojem ljudi smatraju da nakon što su dobili fakultetsku diplomu više ne moraju učiti, život i naša okolina se prebrzo mijenjaju da bi si dopustili luksuz da ama baš svaki dan nemamo barem jednu otvorenu knjigu ispred sebe, ili da se uljuljamo u osjećaj da će nas znanje koje je ionako bilo irelevantno u doba diplomiranja dovesti skroz do mirovine.

Razlog zašto sam bio uopće spomenuo gornju kavu je nešto drugo, a to je tvrdnja kako se fraza “ne da mi se” jednostavno ne može prevesti na druge jezike i ona tamo ne postoji, neovisno o tome o kojem jeziku govorimo. Ne znam da li je to u cijelosti točno, a mislim da nije niti osobito bitno, ali tako formulirana rečenica govori puno o nama. I o ljudima koji se ne educiraju nakon školovanja, o nama kao društvu i glibu u kojem smo zapeli, o beznađu i “fjaki” koja nas je ulovila na nacionalnoj razini.

Kada to prenesete na neki poslovni scenarij onda vam se desi ono što je ministarstvo financija objavilo ovoga tjedna. Naime, kao jedna od mjera za brobu protiv recesije i kao mjera koja je direktno namijenjena poduzetnicima koji su upali u probleme, država je odlučila omogućiti obročnu otplatu poreznog duga u najviše tridesetak rata i uz relativno korektnu kamatu od 8.3%. Statistika kaže da poreznoj upravi poduzetnici, njih oko 10.000, duguju više od 15 milijardi kuna (što je otprilike blisko razini godišnjeg deficita), a to bi značilo da je iznos prosječnog dugovanja oko 1.5 milijuna kuna. Porezna uprava smatra da je 80% tog duga naplativo. Sve što trebate učiniti je ispuniti zahtjev i ako udovoljavate temeljne uvjete porezna će vam odobriti obročnu otplatu koja osim što je rastegnuta na gotovo tri godine, ima i kamatu koja je praktički polovica zatezne kamate. Dakle, ako ste dužni milijun i pol kuna kroz obročnu otplatu samo uštedom na kamatu možete smanjiti svoj trošak za nekih 140.000 kuna.

Ne treba ni reći kako je opće iznenađenje i u poreznoj (ali i moje) da je navedenu mjeru do sada krenulo iskoristiti svega nešto više od tisuću poduzetnika koji predstavljaju oko 1.5 milijardi kuna poreznog duga. Postavlja se pitanje što je s preostalih 90% i koliko će njih iskoristiti priliku i zatražiti obročnu otplatu. Da li je riječ o tome da se “nekome ne da”, da li imaju neke druge dogovore s poreznicima ili možda nisu imali niti namjeru otplatiti taj dug što pak pod znak pitanja stavlja gore navedenu procjenu kako je 80% tog duga naplativo?

Kako god bilo, sasvim je izvjesno da ova, makar rijetko pozitivna aktivnost države, neće završiti u okviru očekivanja i možda je vrijeme da krenemo preispitivati koji su to stvarni razlozi za ovo stanje. Naša kriza traje duže i dublja je nego drugdje. Naša ekonomija nema što pozitivnoga za pokazati, ušli smo u situaciju u kojoj je svaka suvisla ekonomska aktivnost koja je usmjerena razvoju jednostavno stala. Nalazimo se u situaciji poput parnjače koja je stala na kolodvoru, a da bi je ponovno pokrenuli potrebno nam je puno pare (ili para), moramo uložiti ogromne količine energije, a ložaču se ne da.

p.s. ovo je moja pedeseta i četvrta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 9. srpnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
The sooner I fall behind, the more time I have to catch up.