Propuštene prilike

Prije nekoliko mjeseci po hrvatskom internetu provukao se link na internu stranicu Zagrebačkog električnog tramvaja gdje ste mogli vidjeti poziciju ama baš svakog ZETovog vozila. Kada je bilo očito da je link postao javan, on je uklonjen s obrazloženjem da je to napravljeno iz sigurnonosnih razloga. Ovaj primjer je u biti najbolji da ilustrira apsolutno nesposobnost birokracije da prepozna sjajnu priliku kada joj se ona pruži na dlanu i to pritom besplatno i kao nuspojava nekog drugog procesa (u ovom slučaju ZETovog praćenja vozila i sustava javnog prijevoza).

Kao i ZET i ja bih se složio da je pitanje pozicije tramvaja i autobusa pitanje sigurnosti. Mislim da uopće nije svejedno da li kada se vaš sin ili kćer u dva u noći vraća kući iz nekog kluba mora čekati na tramvaj 45 minuta ili će on doći za pet minuta; a takvu informaciju može dobiti putem jednostavne web aplikacije koju može instalirati na svoj novi pametni telefon. Nažalost, ZETovci misle da je to potencijalni sigurnonosni rizik jer im netko može napasti autobus (ili štogod im je prolazilo kroz glavu) ignorirajući činjenicu da autobusi i tramvaju imaju vozne redove i rute kojima prolaze te da će potencijalni terorista ionako pričekati na tramvajskoj stanici da se tramvaj pojavi.

Isti taj ZET nedavno je instalirao sustave za malo moderniju kontrolu karata koja između ostaloga sada pruža mogućnost da za dobar dio putnika znamo na kojim su relacijama putovali ili barem gdje su u vozilo ušli. Ako iskoristimo taj ogromni skup podataka prikupljen na duži period, s velikom sigurnošću možemo raditi različite analize koje u svojoj konačnici mogu pridonjeti boljoj razradi voznih redova. Zašto ZET ne bi te setove podataka ponudio totalno besplatno informatičarima, studentima prometa i tko zna kome u nadi da će ovi iz tog skupa podataka izračunati nešto dosada totalno neočekivano (razviti algoritam koji će omogućiti ZETu da malim promjenama uštedi energiju) ili pak razviti servis ili aplikaciju koja stvara neku totalno novu vrijednost (npr. ovisno o broju putnika u tramvaju podešavati vrijednost oglasnog prostora na displayima)? Primjerice aplikaciju koja vas upozorava na gužvu u tramvaju broj 2 radnim danom oko 14 sati zbog toga što je analiza pokazala da učenici srednjih škola na Žitnjaku kao i radnici preostalih tvornica upravo u to doba imaju smjenu i kreiraju gužvu izvan uobičajenih termina?

Zašto primjerice ZagrebParking traži da prilikom kupovine parkirne karte morate donijeti kopiju izvoda iz trgovačkog suda (ako je automobil vlasništvo tvrtke) i to ne stariju od 6 mjeseci, kada je taj isti izvod javno dostupni dokument na internetu? Zašto se porezna prijava ne može poslati putem interneta i zašto uostalom u dvadeset i prvom stoljeću bilo koji formular ispisujemo rukom umjesto da izvod iz matične knjige rođenih (kao u nekim drugim malo modernijim zemljama) ne naručujemo putem formulara na internet stranici (i što će nam uopće taj izvod)?

Priča o tome kako moramo privući velike korporacije poput Googlea ili Nokie u Hrvatsku su totalno besmislene jer one u biti ukazuju na to da mi sami nismo u stanju riješiti vlastiti problem već očekujemo da to netko učini umjesto nas? U globalnom i informatiziranom svijetu dvadeset i prvog stoljeća vrijednost proizlazi iz toga da imamo originalnu i novu ideju koju potom realiziramo i ponudimo tržištu. Ideje i kreativnost su danas ključ uspjeha, a s naših prostora su potekle mnogobrojne sjajne ideje koje su promijenile svijet (Mohorovčić, Schwarz, Tesla, Penkala…) i nema razloga da to ne učinimo ponovno.

U času kada srušimo barijere koje našim kreativnim ljudima koče realizaciju njihovih sjajnih ideja, tada će i velike kompanije doći k nama. Ironično, one nam tada nam više neće trebati, nego će one trebati nas i to je cilj kojem trebamo težiti.

p.s. ovo je moja trideseta i treća kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 12. veljače 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
The future is not google-able.