Ovo je jedanaesti tekst iz serije, uvodni tekst i linkove na prvi dio serijala možete pronaći ovdje, uvodni tekst za (ovaj) drugi dio serijala nalazi se ovdje. Cijeli drugi dio možete downloadati i kao PDF dokument.
Ako detaljno prođete arhive Hrvatskog Sabora i pronađete prijedlog zakona kao i priložena im obrazloženja, video snimke i zapisnike rasprava na odborima ili raspravu u samom saboru (ja jesam, više od jednom), nije teško utvrditi kako se u prijedlogu zakona i svim popratnim materijalima nigdje niti jednom jedinom riječju ne spominje restitucija ili obeštećenje (ili bilo koji drugi sinonim ili jezična fraza koja bi naznačila bilo kakvu odštetu). Zakonom se ne intervenira i ne ograničava pravo potrošača na naknadu štete koju je pretrpio, niti se u tekstu ili obrazloženju zakona bilo gdje spominje odricanje i/ili ograničenje potrošača od bilo kakvog prava, niti se govori o tome da se konverzijom postiže bilo kakva nagodba ili sporazum osim usko propisane odredbe o zamjeni otplatnog plana.
Temeljna nakana zakona je zamjena otplatnih planova na način da se zamijeni obveza iskazana u CHF s onom iskazanom u EUR, zakon sam po sebi se uopće ne dotiče i ne uređuje prava potrošača ili uređenja bilo kojeg drugog dijela originalnog ugovora o kreditu nego matematički normira kako i pod kojim uvjetima banka mora prevesti/konvertirati kreditni odnos iz jedne u drugu valutu. Ukupni opseg i obuhvat zakonskih promjena precizno je i usko naveden u članku 19.b kroz definiciju načela konverzije, dok je sam mehanizam konverzije opisan u članku 19.c.
Dapače, ako govorimo o pravima potrošača, jedino mjesto na kojem se ona spominju je članak 19e, točka 9 u kojem se jasno definira kako je banci zabranjeno „postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava“. Druga prava uključuju i pravo na restituciju.
Ako pažljivo pročitate tekst zakona kojim je definirana konverzija, a bitno je radi konteksta, biti će vam jasno i da je pristanak potrošača samo nominalno bio dobrovoljan, te da su korisnici CHF kredita u stvarnosti bili izloženi Sofijinom izboru. Naime, ako bi potrošač odbio konverziju, tečaj koji se primjenjivao na njegov kredit bio je u tom trenutku (zakonom) fiksiran na 6,39Kn za 1 CHF do isteka jednogodišnje vatrogasne mjere koja je istjecala uskoro, da bi potom bio prepušten tržišnom tečaju (tečaj je u siječnju 2016. bio oko 6,9kn za 1 CHF i gotovo neprekidno raste od tada do danas kada bi bio otprilike 8,06Kn za 1 CHF). Usporedbe radi, potrošači su kredite dizali u trenutku dok je tečaj CHF-a bio oko 4,5 Kn. Sjetite se i da je u tom trenutku (po podacima HNB-a), uslijed nagle i ogromne promjene tečaja, čak 63% svih CHF kredita bilo u nekom obliku neuredne otplate (doslovno 10x više nego kod kredita u drugim valutama). Ovo je još jedan u nizu argumenata kako su potrošači bili prisiljeni prihvatiti konverziju jer je u tom trenutku to bio jedini odabir koji bi im umanjio mjesečne rate ili anuitete, tj. jamčio da će mjesečne rate biti predvidive i neće dalje nekontrolirano rasti.
Puno važnije je da su odluke o ništetnosti odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koje su banke sklapale s potrošačima u određenom vremenskom razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog ugovora donesena tek 2017. i 2018. godine (radi se o odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, te odluka Vrhovnog suda broj Rev-t 249/2014 i Rev-2221/2018.).
Da bude totalno precizno – potrošači koji su konvertirali svoje kredite sukladno ZID ZPK krajem 2015. godine i početkom 2016. godine imali su mogućnost utuživati promjenjivu kamatnu stopu (budući da je ništetnost promjenjive kamatne stope odlučena presudom Visokog trgovačkog suda 13. lipnja 2014.), no o ništetnosti valutne klauzule je odlučeno tek 2 godine kasnije. Banke pokušavaju argumentirati kako su postupkom konverzije potrošači dobili obeštećenje koje nigdje nije deklarirano, za štetu koja nigdje nije izračunata, za prava za koja uopće nisu znali da ih posjeduju, te koja su velikim dijelom stekli tek dvije godine nakon što su potpisali dodatak ugovoru o konverziji.
U dopisima koje su banke slale korisnicima u vrijeme konverzije sasvim je jasno kako su banke pozivale i nudile korisniku „mogućnost zamjene valutne klauzule, odnosno zamjene valute u kojoj se kredit obračunava“ – niti u jednom od nekoliko tisuća dopisa koje smo pregledali ne spominje se bilo kakva restitucija, obeštećenje nego samo i isključivo konverzija „slijedom odredbi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju“.
Ako krenete čitati dodatke osnovnom ugovoru tj. anekse koje su banke sklapale sa svojim korisnicima, biti će vam također sasvim jasno kako se u tekstu sporazuma nigdje ne spominje obeštećenje, restitucija, naknada štete, nagodba, kompromis ili bilo kakva druga slična fraza te da je namjena dodatka ugovoru „promjena načina otplate preostalog neotplaćenog nedospjelog iznosa kredita“. Dapače, aneksi naglašavaju kako „sve ostale odredbe Ugovora koje nisu vezane uz konverziju kredita“ ostaju u cijelosti na snazi i nepromijenjene. Sve promjene koje jesu nastale isključivo su u funkciji usklađenja sa zakonom. Korisnici se ničega nisu odrekli, nisu se ni oko čega nagodili niti im je bio ponuđen bilo kakav izbor ili alternativa, a jedini „sporazum“ na koji su pristali je konverzija ugovorene valute i kamatne stope koju je banka mimo svoje volje morala ponuditi silom zakona i to na temelju izračune kojeg je izradila dominantna strana u ugovornom odnosu, temeljem podataka koje potrošač nije mogao u zadanom mu roku provjeriti ili testirati njegovu ispravnost. A i riječ „sporazum“ je u nategnuta, u svojoj biti uvjetna i izvan konteksta budući da se banka i potrošač oko ničega nisu sporazumjeli niti su oko nečega mogli pregovarati. Svojim potpisom su obje strane pristale na proces konverzije koji je u cijelosti normiran od zakonodavca (ok, banke su to radile s figom u džepu). Slično kao kada vam poštar isporuči pošiljku s povratnicom, vaš potpis ne znači da ste se bilo što sporazumjeli nego da vam je predao pošiljku u ruke, a sa sadržajem pošiljke se uopće ne morate slagati, odbijanje potpisa vas samo stavlja u još lošiju poziciju.
Što se samog zakona o konverziji tiče, činjenica je da je u trenutku donošenja zakonodavcu već bila poznata odluka Visokog trgovačkog suda o ništetnosti promjenjivih kamata. Uočite i kako su kamatne stope koje su se koristile za izračun „usporedivog“ eurskog kredita također promjenjive, dakle ništetne. Članak 19.c. Zakona o konverziji, propisuje simulaciju euro kredita prilikom kreiranja novog otplatnog plana, s primjenom kamatne stope (po svojem iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja, denominirane u kunama s valutnom klauzulom u Euru. Unatoč svemu tome pitanje ništetnosti kamatnih stopa uopće nije spomenuto u obrazloženju ili prijedlogu promjena i nadopuna zakona što je još jedan u nizu argumenata kako je jedina funkcija zakona zamjena otplatnih planova iz jedne u drugu valutu, tj. da budemo vrlo precizni, izjednačavanje pozicije nositelja CHF kredita s onima koji su imali EUR kredite.
Jedan od temeljnih pravnih koncepata jest da se ne možete unaprijed odreći prava za kojeg ne znate da postoji. Obveza restitucije proizlazi iz Zakona o obveznim odnosima kao posljedica nevaljanosti ugovora ili ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, a ne kao posljedica ugovora, dakle iz izvanugovornog odnosa kojeg zakon o konverziji uopće ne dotiče niti regulira. Ništetni ugovor ne može postati valjan ako uzrok ništetnosti naknadno nestane, a dodatak osnovnom ugovoru u kojem je regulirana konverzija otplatnog plana ni na koji način ne uklanja te uzroke.
Sklapanjem dodatka o konverziji, potrošači nisu izgubili niti im je na bilo koji način umanjeno pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, a niti su sklapanjem aneksa o konverziji izgubili ili uopće bili u poziciji izgubiti pravo na potpunu restituciju na jednaki način kako to pravo ostvaruju korisnici koji nikada nisu konvertirali svoje kredite. Sve ovo je sasvim jasno i bez bilo kakve dvojbe proizlazi iz hrvatskih zakona, bogate sudske prakse ali i pravne stečevine i relevantne sudske prakse Europske.
I na samome kraju, unatoč tome što banke uporno ponavljaju da konverzija predstavlja obeštećenje potrošača, ako pažljivo čitate financijske izvještaje banaka onda ćete naići i dijelove teksta koji govore o konvertiranim kreditima (isječak iz godišnjeg izvješća jedne od najvećih banaka u RH, slične formulacije možete pronaći i kod drugih banaka):
VSRH je u listopadu 2024. godine otpremio tri odluke s dva različita stajališta o pravu tužitelja. U odlukama Rev-1359/2019 i Rev-586/2019 VSRH je zauzeo stajalište prema kojem tužitelji imaju pravo potraživati samo zatezne kamate na iznose koji su im vraćeni konverzijom. Suprotno tome, odlukom Rev-1096/2022 VSRH je zaključio da tužitelji imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako ta razlika postoji s obzirom na provedenu konverziju.
Zbog suprotnih stavova VSRH, nejasno je kakve će odluke zauzeti nižestupanjski sudovi, kao i hoće li VSRH na kraju zauzeti unificirano stajalište ili će pojedina vijeća VSRH odlučivati samostalno. Čak i ako VSRH zauzme jedinstveno stajalište, ostaje pitanje stava Ustavnog suda Republike Hrvatske i potencijalnog stava Suda Europske unije, ako neki od sudova zatraži tumačenje prava Europske unije, unatoč već postojećim odlukama. S obzirom na naveden sudsku praksu, banka je formirala rezervacije i za konvertirane CHF kredite.
Ako imate iskustva u čitanju financijskih izvješća, gornji paragraf uz sve moguće zamagljivanje i ublažavanje koje su autori mogli izvesti, između redova kaže da banke računaju da će ove sporove izgubiti. Ako utrošite vremena i proučite primjenjivo pravo Europske unije ali i već prethodno donesene odluke Europskog suda (od kojih se neke direktno dotiču predmeta koji su uključivali konverziju) biti će vam jasno zašto su banke skeptične unatoč tri revizije koje im naizgled idu u korist. Primjerice, Addiko banka je u svojem (revidiranom) godišnjem izvješću, to izrijekom i napisala:
Slika 4 Izvadak iz godišnjeg izvješća Addiko banke
Misao dana:
I hate banks. They do nothing positive for anybody except take care of themselves. They’re first in with their fees and first out when there’s trouble.