Ovo je četrnaesti tekst iz serije, uvodni tekst i linkove na prvi dio serijala možete pronaći ovdje, uvodni tekst za (ovaj) drugi dio serijala nalazi se ovdje. Cijeli drugi dio možete downloadati i kao PDF dokument.
Puno diskusije u javnom prostoru se posvetilo ukupnoj ništetnosti ugovora o CHF kreditima, no naši sudovi rijetko posežu za proglašenjem ukupne ništetnosti ugovora iako postoje i takve presude (a očekujemo da će ih u budućnosti biti i više). Ako sud odluči da je ugovor ništetan, to bi značilo da se pravni posao (u ovom slučaju kredit ili leasing) nikada nije ni dogodio, a svaka strana mora vratiti što je primila. U slučaju ugovora o kreditu u švicarcima, to bi značilo da potrošač banci mora vratiti (neotplaćeni) dio glavnice, dok bi banka morala potrošaču vratiti nepošteno stečene obračunate kamate. U provedbi tako utvrđenog ništetnog ugovora, izračunalo bi se tko je kome što platio, potom bi poput izračuna restitucije sučelili obveze jedne i druge strane a dobivenu razliku bi podmirio onaj tko je dužan (a u pravilu bi to bila banka). Druga fundacija je izradila ekonometrijski model izračuna ukupne ništetnosti ugovora i naša je procjena da bi banke, osobito uzevši u obzir postojeće rezerve, rezervacije i rekordne profitne margine, mogle podnijeti trošak proglašenja ukupne ništetnosti svih ugovora o CHF kreditima bez utjecaja na stabilnost financijskog sektora.
Ukupna ništetnost ugovora definirana je Zakonom obveznim odnosima koji kaže kako „Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.“.
Da bi utvrdili jesu li dijelovi i pojedine odredbe ugovora ništetne, potrebno je prvo utvrditi da li su suprotne Ustavu, propisima i moralu društva. Na ovo pitanje je razmjerno jednostavno odgovoriti – na današnji dan imamo utvrđenu ništetnost promjenjivih kamatnih stopa, valutne klauzule kao i naplatu mnogobrojnih naknada koje su banke naplaćivale svojim korisnicima. Neosporno je i na svim instancama testiranim sudskim odlukama odlučeno da su te odredbe ugovora nezakonite. Za ništetnost je važno utvrditi i namjera stjecatelja koja je mogla biti poštena ili nepoštena. Naime, moguće je i u neznanju sklopiti ništetni ugovor ili odredbu ugovora. U odlukama o ništetnosti promjenjivih kamatnih stopa, valutne klauzule i naknada banke su označene kao nepošteni stjecatelj jer su znale ili morale znati da je njihovo postupanje protivno zakonu, a najbolji indikator i svojevrsni „lakmus test nepoštenosti“ je što se sudskim odlukama na dosuđeni iznos koji treba vratiti obračunava zatezna kamata od datuma stjecanja (dana kada je potrošač platio banci) a ne od datume utvrđenja tj. presude. Sigurni smo da su ugovorne odredbe protivne Ustavu i propisu, a budući da su banke nepošteni stjecatelj tada je sasvim očigledno kako su takve odredbe i protivne moralu društva. Ovaj uvjet za utvrđenje ništetnosti je zadovoljen.
Zakon o obveznim odnosima isto tako kaže da „Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.“. Prevedeno na svima razumljiv način – moramo ustanoviti da li utvrđenjem ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i naknadama ugovor može opstati. Nema dvojbe da je odlučujuća pobuda za potpisivanjem ugovora – kredit. Potrošač je otišao u banku, jedinu ustanovu specijaliziranu u zakonom ovlaštenu za kreditiranje, s namjerom da ga banka kreditira, da mu pod određenim uvjetima isplati određenu sumu novca, a sve kako bi potrošač ostvario neki svoj cilj (kupio stan, uredio kuću, financirao nabavku automobila). Moramo za početak postaviti pomalo filozofsko pitanje, što kredit čini kreditom?
Zakon o potrošačkom kreditiranju u definicijama pojmova kaže da je kredit „ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe“, malo dalje u istome članku piše i da „ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku“, da bi se u konačnici zaključilo kako „ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača“. Kreditiranje je pokriveno na sličan način i Zakonom o obveznim odnosima, a kako je to precizno navedeno u knjizi „Bankovni i financijski ugovori“ (izdavač NN, 2017., str. 566), bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza banke da isplati novac, obveza primatelja da taj novac vrati (na ugovoreni način), te da na posuđeni novac plati kamatu/trošak. Ugovor se smatra sklopljenim kada su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Ako smo proglasili ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, valuti i naknadama, što je od ugovora o kreditu uopće ostalo i možemo li to što je preostalo uopće zvati kreditom? Promatrajući zakonom propisane definicije (neovisno o tome koji tekst zakona promatrate, budući da su osnovne definicije istovjetne i kroz vrijeme gotovo nepromijenjene) kao i stručnu literaturu – pravnu i ekonomsku, sasvim je jasno da je ništetnošću gore spomenutih odredbi nestao bitni sastojak ugovora o kreditu, pa je posljedično nestala i odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor o kreditu i sklopljen. Jasno je da bi potrošač rado ugovorio „kredit“ na koji ne mora platiti nikakav trošak ili kamatu, ali je isto tako sasvim jasno da vam pod tim uvjetima banka nikada kredit ne bi odobrila (da se izrazim na način kako to piše u zakonskom tekstu; banka ne bi imala odlučujuću pobudu sklopiti takav ugovor jer bi im onemogućio da ostvare profit koji je razlog njihovog djelovanja) – da bi ugovor opstao, obje strane moraju biti suglasne.
U predmetima koje vodi Druga fundacija, odvjetnici banaka često ističu kako su upravo kamate, valuta i naknade bitni element ugovora o kreditu bez kojega ugovor ne može opstati.
Slika 5 Izvadak iz očitovanja banke iz jednog od predmeta Druge fundacije
Slika 6 Izvadak iz očitovanja banke iz još jednog predmeta Druge fundacije
Da bi situacija bila dodatno zakomplicirana, na putu do proglašenja pune ništetnosti ugovora o CHF kreditima ispriječilo se i obvezujuće shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je odlučilo o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali na način da su dopustili da početna kamatna stopa iz ugovora o kreditu bude primijenjena na ukupno trajanje kredita iako tako nije ugovoreno. U obrazloženju izdvojenog mišljenja na reviziju Rev-259/2022 piše: „Prema odredbi čl. 247. ZOO ugovor je sklopljen kad su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Intervencijom (praksa sudova) kojom se bitni sastojci ugovora o kreditu mijenjaju na način da se umjesto odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi obveze stranaka mijenjaju na način da se obveze određuju valutom HRK s fiksnom kamatnom stopom, negirano je citirano pravilo iz čl. 247. ZOO jer se o ovakvim bitnim sastojcima ugovora (izmijenjenim), ugovorne strane nisu suglasile u vrijeme sklapanja ugovora, a niti kasnije, dakle, nikad do sada (možda u budućnosti), što bi također trebalo biti neupitno s obzirom na broj sudskih premeta s ovom i njoj povezanom problematikom.“.
Presuda o ukupnoj ništetnosti ugovora o CHF kreditima ima malo, slična situacija je i u ostalim zemljama Europske unije koje se bore s istom problematikom kao i mi ovdje. Ipak, razloga za optimizam ima jer analizirajući presude sudova drugih Europskih zemalja, te Europskog suda za ljudska prava, dojam je kako se sudovi polagano ali sigurno kreću u smjeru utvrđivanja pune ništetnosti CHF ugovora. Najdalje je u tim postupcima stigla Poljska gdje banke kao i ovdje koriste istovjetne metode odugovlačenja i obeshrabrivanja, no sudske odluke na nacionalnoj i europskoj razini vode prema utvrđivanjem ništetnosti što se očekuje tijekom 2026. godine. Ta odluka će sasvim sigurno imati posljedice i na sve ostale, pa tako i na pravnu bitku koja se na hrvatskim sudovima vodi već petnaestak godina. Na utvrđivanje ništetnosti se ne primjenjuju zastarni rokovi, a pravovremena nagodba s potrošačem je jedini način da banke izbjegnu posljedice pune ništetnosti, baš kao što je to BNP Paribas napravio u Francuskoj.
Misao dana:
And the banks – hard to believe in a time when we’re facing a banking crisis that many of the banks created – are still the most powerful lobby. And they frankly own the place.