Ovo je trinaesti tekst iz serije, uvodni tekst i linkove na prvi dio serijala možete pronaći ovdje, uvodni tekst za (ovaj) drugi dio serijala nalazi se ovdje. Cijeli drugi dio možete downloadati i kao PDF dokument.
Druga fundacija u sklopu svojih aktivnosti aktivno prati sudsku praksu koja se odnosi na teme kojima se bavimo. Sudsku praksu pratimo i na europskoj razini, a kod nas pratimo sve presude i odluke sa svih razina sudova. U ovome trenutku smo evidentirali i analizirali više od 28.000 sudskih odluka koje su gotovo 100% na strani početne teze o ništetnosti promjenjive kamatne stope, valutne klauzule kao i ulaznih i izlaznih i drugih naknada koje su banke naplaćivale.
Činjenica jest da se većina odluka odnosi na nekonvertirane kredite, dok se u ovome trenutku manji dio odnosi na konvertirane. Sudski predmeti koji se bave konvertiranim kreditima su godinama bili u prekidu zbog toga što je prevladavalo mišljenje da će Vrhovni sud Republike Hrvatske donijeti obvezujuće pravno shvaćanje što se do današnjeg dana nije dogodilo. U iščekivanju obvezujućeg pravnog shvaćanja koji bi ujednačio sudsku praksu, mnogi predmeti (pa i predmeti Druge fundacije) su bili privremeno prekinuti. Nakon gotovo istovremene objave nekolicine revizijskih odluka što se dogodilo prošle godine, mnogi prekinuti predmeti su nastavljeni i suci i sutkinje nastavljaju postupak. U nizu predmeta su donesene prvostupanjske ali i drugostupanjske presude koje su u međuvremenu postale pravomoćne i izvršne.
Ako krenete čitati presude, biti će vam vrlo brzo jasno kako sudovi precizno razdvajaju konverziju i dodatak o konverziji kao dio ugovornog odnosa koji je reguliran primjenom zakona o konverziji (a koji je stupio na snagu tijekom izvršavanja ugovora), od štete koja je potrošaču nanesena kao posljedica nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora kojeg su potrošači sklapali s financijskim institucijama. Ugovori o kreditu su regulirani Zakonom o potrošačkom kreditiranju (i drugim zakonima koji reguliraju rad banaka i financijskih institucija), dok se restitucijom i obeštećenjem kao posljedicom izvanugovornog odnosa, odnosno kršenja ugovora o kreditu bavi Zakon o obveznim odnosima. Povrh svega, tu je i Zakon o zaštiti potrošača čiji je temeljni cilj osigurati prava potrošača u odnosu na banku, koja je po svakom mogućem kriteriju dominirajuća ugovorna strana i koja je diktirala i nametnula cijeli ugovor. Zakon o zaštiti potrošača, kao i europska direktiva i pravo koje se odnosi na potrošače služi između ostalog i zato da vrlo jasno definira na koji način potrošač mora biti obaviješten o ugovornim odredbama, svojim pravima i obvezama, a također brine i o tome da u slučaju kada je neka od odredbi nejasna ili dvojbena, da se ona uvijek mora tumačiti u korist potrošača kao slabije/podređene ugovorne strane u tom asimetričnom odnosu.
Sudovi nemaju dvojbi oko toga da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, nemaju dvojbe ni oko toga da se konverzija odnosi isključivo na zamjenu valute i otplatnog plana. Sudovi zaključuju i da dodatak ugovoru o kreditu nema niti jedno od zakonom propisanih obilježja i elemenata koji bi dodatak o konverziji činili restitucijom ili nagodbom, te naglašavaju da čak i kada bi takvih dvojbi bilo (a nema ih), europsko pravo i domaći zakoni nalažu da se u takvim situacijama sud prikloni strani potrošača. Mnogobrojne sudske odluke ističu i kako ne može biti prihvatljiva teza da ugovori koji su konvertirani (u pravilu stambeni krediti) zbog konverzije budu u nepovoljnijem položaju od nekonvertiranih ugovora koji nisu zahvaćeni zakonom konverziji.
Primjerice, drugostupanjska odluka Županijskog suda u Zagrebu u obrazloženju presude Gž-635/2020-2 između ostalog kaže i sljedeće:
„Odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine; br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), kao i odredbe ZID ZPK/15 na koje ukazuje tuženik u žalbi, reguliraju drugačiji obvezni odnos od onog koji je u ovom postupku sporan tj. reguliraju ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu i nakon toga sklapanjem sporazuma o konverziji. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“
Drugostupanjska presuda Županijskog suda u Dubrovniku u obrazloženju presude Gž-268/2022-2 govori i o sljedećem:
„Ovdje valja navesti da ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO) te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO). Ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi.
Istina Sud Europske unije (dalje Sud EU) je u presudi broj: C-452/18 zauzeo stajalište da se potrošač (korisnik kredita) mogao nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi pod uvjetom da su potrošaču bili poznati u cijelosti svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora.
Sud EU je u odluci u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koji su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.
Tužiteljica se, kao prvo, nije odrekla prava na restituciju, a i kada bi se tumačilo drukčije odredbe Dodatka ugovora bjelodano je da nije ispunjen niti jedan od prethodno navedenih uvjeta za valjanost odricanja. Naime, tužiteljica nije znala čega se odriče (npr. za preplatu zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli nije ni mogla znati jer još uvijek nije bilo utvrđeno da je i ta odredba ništetna), a ni tuženica ne tvrdi da ju je informirala o relevantnim činjenicama. Eventualni pristanak se ne bi mogao smatrati ni slobodnim jer je tužiteljici mjesečni anuitet sa 4.478,33 HRK rastao do 7.455,32 HRK pa je konverzija predstavljala značajno olakšanje financijske situacije, u biti je tužiteljica bila “faktički prisiljena” sklopiti dodatak.
Za primijetiti je i to da je Europski sud za ljudska prava u predmetu Žulić protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo ” da banka potpisivanjem anexa (dodatka ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu”, a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.“
Banke svoju pogrešnu tezu „konverzija je obeštećenje“ temelje upornim ponavljanjem i prezentiranjem nekoliko odluka o reviziji Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao finalno rješenje, unatoč tome što postoji uvjerljiva i dominantna sudska praksa, domaća i europska, pa i revizijske odluke u korist potrošača.
Revizija je izvanredni pravni lijek koji stoji na raspolaganju nezadovoljnoj strani tek nakon pravomoćno dovršenog prethodnog postupka. Reviziju je potrebno prvo predložiti s formuliranim pravnim pitanjem koje je prema predlagatelju važno za odluku u sporu i koje je nužno riješiti kako bi se osigurala jedinstvena primjena prava, a ako revizija bude dopuštena stranka podnosi predmet revizije, te potom sudsko vijeće donosi revizijsku odluku koja ima moć poništiti, preinačiti ili vratiti postupak na ponovno rješavanje (iako je u međuvremenu drugostupanjska odluka postala pravomoćna i izvršna). Obzirom da većina sudske prakse ide u korist tužitelja (korisnika kredita), logično je za očekivati da će zahtjeve za reviziju podnositi gubitnici u sporu – banke, s time da su pravila o podnošenju revizije i pravnom pitanju koje revizija mora riješiti precizno definirana.
Sve revizije koje banke ističu kao primjer u svojim predmetima imaju nekoliko zajedničkih elemenata koje ne treba smetnuti s uma. Sve takve revizije se odnose isključivo i samo na pitanje utvrđenja imaju li pravo potrošači na punu restituciju ako su temeljem zakona o konverziji sklopili dodatak ugovora i zamijenili valutu i otplatni plan. Nijedna revizija se ni na koji način ne bavi svime što se dogodilo nakon provođenja konverzije, pa stoga ni ništetnosti koje su utvrđene nakon tih datuma. Revizijske odluke su neobvezujuća pravna shvaćanja koja se odnose samo i isključivo na predmet koji je predmet revizije i nemaju utjecaja na druge predmete, što uostalom i navodi revizija koju banke često ističu Rev-925/2023 i koja u svojoj točki 25. obrazloženja između ostalog kaže i sljedeće:
„Odlukom Suda EU nije dovedeno u pitanje ovlaštenje sjednica odjela da raspravljaju o pravno relevantnim pitanjima sudske prakse, iako je ocijenjeno da neobvezujuća pravna shvaćanja potencijalno mogu biti protumačena kao nelegitimni utjecaj na slobodu odlučivanja nadležnog drugostupanjskog sudskog vijeća.“
Mislim da slobodno možemo zaključiti kako banke koriste revizije da bi utjecala na niže sudove u njihovim odlukama.
Kao i u svim drugim situacijama, i kod revizije je iznimno bitno tko su stranke i kojim resursima raspolažu. Vjerujem da je svima očigledan nesrazmjer u resursima kojima raspolaže banka, koja je voljna pronaći i platiti najbolji mogući odvjetnički talent kako bi postigla svoj cilj u odnosu na tužitelja iz jednostavnog razloga što je banka izložena tisućama sudskih sporova i imaju neposredan uvid u tisuće predmeta, dok tužitelj ima samo jedan, a odvjetnik ili odvjetnica koji ga zastupaju svega nekolicinu. Financijska motivacija banke za uspjehom u sporu se mjeri u desetinama ili stotinama milijuna EUR-a, dok se pojedinačni korisnik kredit bori za nekoliko tisuća. Također, sasvim je jasno da će svaka stranka, pa tako i banka, u zahtjevu za reviziju isticati samo za nju povoljne sudske odluke a ignorirati one nepovoljne iako ih je u redovima veličine više.
Tužitelji često (a u gore navedenim revizijama je to tako) nisu iskoristili svoje pravo da dostave svoj odgovor na reviziju. Mnogobrojni su mogući razlozi za to, za početak njihov odgovor nije obvezan, možda su smatrali da je njihov predmet i angažman s klijentom dovršen jer su postigli pravomoćni i povoljni rezultat za svoju stranku, možda zato jer nisu imali ili znali što odgovoriti, a ne treba podcijeniti niti objektivnu mogućnost da je tužitelj s namjerom propustio reagirati kako bi suprotnoj strani olakšao ishod (ne bi bilo prvi puta da se na ovaj način pokuša manipulirati sudovima).
Revizija se također bavi sadržajem spisa koji je predmet revizije, a kako je u ovoj seriji tekstova detaljno objašnjeno i argumentirano, ne postoji „one size fits all“ pristup jer je riječ o kreditima i financijskim aranžmanima kojeg su izdavale mnoge banke i financijske ustanove, kroz duži vremenski period, različitim grupacijama klijenata, uz različite ugovorne obveze. Na reviziju velikim dijelom utječe priložena dokumentacija i kvaliteta argumenata koji su iskorišteni tijekom postupka, ali i argumenti koje jedna strana možda nije smatrala bitnim utvrditi a koji su se tijekom revizije pokazali kao odlučnim, te je njihovo definiranje tijekom revizije u cijelosti bilo prepušteno suprotnoj strani. Sud sudi temeljem zakona i argumenata koji su mu predočeni. Ako je suprotna strana propustila ponuditi svoje protuargumente i odgovoriti, utoliko je oslabila poziciju pravomoćne presude koju je bilo potrebno braniti.
Banke i financijske ustanove su oduvijek u nadmoćnoj poziciji u odnosu na potrošače te kroz svoje plaćene kanale odnosa s javnošću i marketinške aktivnosti aktivno stvaraju dojam neizvjesnosti ili čak uzaludnosti zahtjeva za restituciju kako bi obeshrabrile potrošače u njihovim zahtjevima za obeštećenjem. Asimetrija snage i resursa koristi se na svim razinama kako bi se stvorila slika da je sve već odlučeno i kako je prihvaćanjem konverzije uspostavljena ravnoteža između stranaka iako to evidentno nije slučaj.
Matematički izračun restitucije u odnosu na preplatu koju je banka utvrdila konverzijom jasno pokazuje kako je teret nakon svega i unatoč utvrđenoj ništetnosti neproporcionalno i to redom veličine pao na potrošača. Banke su konverziju već naplatile od države i sada to što bi morale isplatiti financijski devastiranim potrošačima pokušavaju ustegnuti pravnim putem (link). Iako su pravo i svi argumenti na strani oštećenih, u pravnoj bitci sasvim sigurno ne postoji „jednakost oružja“ pa će stoga rješenje otvorenih pravnih nedorečenosti/neizrečenosti u konačnici morati biti ostavljeno Vrhovnom sudu i obvezujućem pravnom shvaćanju ili prepušteno još višim instancama poput Ustavnog suda ili Europskog suda za ljudska prava.
Misao dana:
What’s breaking into a bank compared with founding a bank?