Kako me više nema u Večernjem red je da pokušamo ovdje postaviti neki ritam pisanja. Danas mi je tako naletio tekst na tportalu u kojem državni službenici upozoravaju Vladu o tome da se mora s njima koordinirati prije donošenja bilo kakvih odluka, pa tako neki sindikalac kaže:
Novoj vladi ne bi bilo pametno da ponavlja greške svojih prethodnika’, poručio je Dubravko Jagić, predsjednik Sindikata policije, s današnje konferencije za novinare. (tportal)
Na stranu sada to što je “upozorenje” formulirano kao prijetnja, no ima cijeli niz problema s tim stavom. Kao prvo, moje je mišljenje da je sindikalni pokret u Hrvatskoj u cijelosti kompromitiran i sindikati objektivno više ne postoje van državnog sektora. Unutar državnog sektora došlo je u posljednjih godina do raspadanja i formiranja cijelih sindikata, središnjica i matica i u biti nije baš totalno jasno koji sindikat predstavlja koga i koliku podršku u stvari ima. Nadalje, sindikati su poput samog državnog aparata korišteni kao mehanizmi socijalnih zbrinjavanja pa sada imamo državni aparat koji je disfunkcionalan i prenapuhan. A kada kažem državni aparat ne mislim samo na državne službenike nego na ukupne ljudske resurse u svim institucijama koje se financiraju direktno iz državnog proračuna odnosno one koji rade u javnim poduzećima. Takvih ima oko 350.000 ljudi ili otprilike 1 od 4 zaposlena radi u državi ili za državu direktno.
Kada se krene diskutirati o državnoj upravi onda će iritantni sindikalni čelnici početi izvlačiti razne statistike koje će pokazati kako je primjerice broj državnih službenika u Hrvatskoj usporediv i donekle u nekoj sredini u usporedbi s drugim državama, no ono o čemu neće govoriti je struktura te uprave koja se dramatično razlikuje; pa dok možda u nekim agregiranim brojevima držimo ritam s ostatkom svijeta u drugim komponentama zaostajemo.
Moje iskustvo pokazuje kako postoje državni službenici koji su sjajni i inteligentni, no oni su donekle poput jetija, mnogi govore i uvjeravaju nas da postoje ali rijetki su ih vidjeli (ja jesam), a oni koji su ih vidjeli njima se ne vjeruje. Onda imamo još jednu ogromnu količinu onih koji, da budem jako pristojan, okupiraju prostor i poput crnih rupa konzumiraju energiju i resurse te jedna isto solidna količina onih koji su se pomirili s time da im je u najboljoj maniri marksizma vrijeme između 8:30 i 16:30 u cijelosti izgubljeno pa poput hipnotiziranih jedinki obavljaju svoj posao na razini automata (ako niste, lijepo molim da pročitate moj stari tekst o konceptu destilirane gluposti). Ovih prvih nam dakle treba još, ove druge treba najuriti, a ove treće motivirati.
Konsekvence ovog Frankensteinovskog ustroja države živimo pa ih je glupo i objašnjavati.
Imali smo dakle izbore i nova ekipa je došla na vlast, pa je tako novi predsjednik Vlade rekao prije neki dan:
Za postizanje gospodarskog rasta i veće zaposlenosti lomit će sve birokratke otpore kako bi se otvorio put ulaganjima koja će voditi do ispunjenja navedenih ciljeva. (jutarnji)
Jedan od mojih zaključaka u radu s državnom birokracijom, a to je iznimno bitno shvatiti da bi ih uopće razumjeli je to da rezultat uopće nije bitan. Apsolutno je nevažno da li će neki projekt završiti, hoće li završiti uspješno ili ne, hoće li završiti na vrijeme ili ne. Dakle ja važnije da imamo proces i da je on u tijeku, a proces koji je u tijeku znači da su svi jako zauzeti i da rade. Birokracija ima tendenciju da razvije vlastitu inteligenciju koji oblikuje radne procese na načine koji nisu nužno najefikasniji (opet, vrlo pristojno rečeno) i prijetnja svakoj birokraciji su oni koji žele mijenjati status quo, a prijetnja su zato što donose promjenu koja se može manifestirati u promjenama radnih procesa i procedura, a promjene su najveći neprijatelji uspješne birokracije. Malo tko voli promjene, jer, kao što bi to V iz “V for Vendetta” prekrasno rekao na engleskom, a bez adekvatnog prijevoda na hrvatski svi vole “tranquility of familiar”. I dok gore spomenuti Zoran može donekle utjecati na one kojima je okružen, a oni pak na one u prvom redu ispod njih, ostali slojevi državne birokracije ostaju nepromijenjeni i bez drastične šok terapije tu neće biti promjene. Ako vas zanima kako funkcionira državna administracija i kako smo došli do ove točke, predlažem da pročitate moj stari tekst o pet majmuna koji ilustrira sve probleme ove države u jednostavnoj priči.
Misao dana:
The only thing that saves us from the bureaucracy is inefficiency. An efficient bureaucracy is the greatest threat to liberty.
4 replies on “O državnim službenicima”
Građani su na nedavnim izborima glasali za ‘promjene’ koje kao jaje jajetu liče na ono što smo imali prije tih promjena. Izjava ministra prometa Zlatka Komadine da se vinjete kao sustav naplate cestarine ne uvode, jer bi to značilo ukidanje 900 radnih mjesta na naplatnim kućicama diljem Hrvatske, to sve bjelodanije pokazuje. Komadina je jasno i glasno dao do znanja da će korupcijska hobotnica, koja je u HAC-u zapošljavala po babi i po stričevima (čitaj: po HDZ iskaznici), biti samo malo potaškana po glavi, a svi oni koji su došli do posla na naplatnim kućicama uz njenu pomoć ostaju tamo uz blagoslov i zaštitu novog ministra. Nikakve vinjete ne dolaze u obzir jer bi ugrozile 900 nepotrebnih radnih mjesta zbog kojih je vožnja hrvatskim autocestama nemalo skuplja nego što je to potrebno. Između proklamiranog cilja zbog kojeg je Ivica Račan krenuo graditi ceste, a to je tada bilo olakšavanja protoka roba, ljudi i kapitala, Komadina bira 900 radnih mjesta koje su dobili rođaci i stranački ljudi one prošle vlasti, a možda dijelom i one pretprošle.
Najporaznije od svega je što bez obzira uvede li Hrvatska vinjete ili ne 900 radnih mjesta na naplati cestarine postale su tehnološkim napretkom već prije par godina stvar prošlosti. Naplatni sustav kreditnim karticama na Demerju je pokazao da je 90 posto ljudi koji rade na naplati već suvišno.
Komadina je time pokazao da boluje od bolesti od koje pati i od koje je patila većina hrvatskih ministara i to neovisno iz koje vlasti. Naime, dok mole građane njihove glasove uvjeravaju ih da će nakon izbora štititi i braniti njihove interese, no već prvog dana nakon što izbori prođu oni se pretvore u viteza zaštitnika zaposlenih osoba u svom sektoru. Umjesto da sustav učine učinkovitijim i jeftinijim na zadovoljstvo onih koji su ih izabrali i koji ga financiraju ministri odjednom odluče da treba štititi često neopravdane privilegije i još češće izmišljena radna mjesta unutar svog ministarstva i vezanih javnih poduzeća i to ne pitajući za cijenu – nek’ košta, koliko god da košta.
odlično, ajde da se oko nečega složimo (za razliku od prethodne teme :)
Situacija je vjerojatno jos i gora od tih 350000 ljudi koji ne sluze nicemu . Imao sam prilike sluziti civilnu na riječkom HZZ-u i moje iskustvo govori da je na cijelom zavodu bilo 3 korisna sluzbenika . Jedan je zapolen za stalno nakog godina maltretiranja od ostalih i nakon toga se pretvorio u te ostale , drugi je dao otkaz i otisao u realni sektor, a treci je otisao u mirovinu . Detalji o ostalih 7 mjeseci sluzenja su kombinacija tih iskustava, a najveci smrad je bio tadasnji procelnik, kao glava trule ribe . Radim u realnom sektoru , firma se bavi consultingom za strane partnere i sav placeni porez iz te djelatnosti je cisti dobitak za drzavu ( dusa i tjelo me bole kad pogledam bustu i iznos koji uplacuje tvrtka da bi se ti isti paraziti odrzali na zivotu ) , gdje drzava ni najmanje ne pomaze , nego samo ubire svoj danak. Mislim da je ovaj sistem neodrziv, ali i najgore – nepromjenjiv . Previse ljudi je povezano rodbinskim i inim vezama i nitko , ali bas nitko , nema muda preuzeti ulogu dzelata i spustiti sjekiru . Ovo agonija ce trajati dok ne dojde “gazda” i lijepo nam objasni da ovo vise nije nasa zemlja i da ne mozemo jednostavno zivjeti dalje tu gdje jesmo , jer postoje ljudi koji imaju novaca i zelje koristiti resurse koje mi ne koristimo, ili dok ne postanemo svjesni da je rad jedino sto nam garantira kakvu takvu buducnost . BTW dok sipam ovo iz sebe uzeo sam si malu pauzu od posla. Radi sam jucer a radit cu i sutra . Zamislite koliko onda imam zeluca za probleme drzavnih sluzbenika …
Neosporno je da su sindikalne vođe u Hrvata sastavni dio okoštalog, birokratiziranog i korumpiranog sustava, koji je, uglavnom po zadaći, planski talasao, uvijek da se posuda nezadovoljstva ne prelije, nerijetko čekajući svoju šansu u politici. Njihov privilegirani položaj već sam po sebi otupljuje oštricu borbe, a uobičajena dugovječnost, kod nekih i više desetljeća, čini ih sasvim nevjerodostojnim. Nikada ih nije bilo tamo gdje su stvarno bili potrebni i gdje bi se eventualnim djelovanjem mogli zamjeriti političkim mentorima. Tamo su tek “pogonski”, uglavnom od poslodavca nepriznati, predstavnici nezadovoljnih i grubo i očito prevarenih radnika. Može li itko zamisliti statističara Severa na čelu imalo odlučnije prosvjedne kolone prevarenih radnika?
Nažalost, od Vlade se previše očekuje iako je teško formirati očekivanjka na temelju njihova lutanja po obećanjima. Čini mi se da sve vodi k iskustvu iz 2000 -te, gdje je, doduše bilo neospornih rezultata, ali od birača nisu prepoznati. Ta politika zvala se Odlučno-možda na koju ova sve više sliči. Ako se sada, kada je većina građana spremna na bitna odricanja, šansa propusti, Kukuriku će po svemu stati uz bok svojih prethodnika. Jer, greške se čine, između ostalog, djelom i propustom.