Categories
Business

Švicarci

Nije mi totalno jasna priča o Švicarskim francima i ulozi naše vlade u toj bjelosvjetskoj zavjeri. Ako ste pratili malo priču, ili što je vjerojatnije slušali malo bolje susjede, prijatelje ili rodbinu, ako ste u nekome času kupili nešto na kredit u francima i imali mjesečnu ratu od 1.800 kuna, te ako je kredit dovoljno dugotrajan ta ista rata će na današnji dan biti dramatično veća pa čak može doseći i tri tisuće kuna, dok će vaša glavnica, koliko je god do danas otplatili po svemu sudeći biti veća od iznosa koji ste u startu u kunama posudili i koliko ste isplatili prodavatelju stana, kuće, automobila ili čega već.

Iz nekog čudnog razloga, naša Vlada se gura da riješi problem nekontroliranog rasta švicarskog franka te da pokuša ublažiti efekte tih tečajnih razlika. Vjerojatno je neki ministar do grla zadužen u švicarcima, trebalo bi malo provjeriti imovinske kartice – čisto da razumijemo motivaciju. Uopće ne razumijem zašto se vlada petlja u taj dio, budući da znamo da do sada nisu bili uspješni u rješavanju niti jednog jedinog drugog problema koji im leži na ramenima a koji su svi redom veći od problema dijela populacije zaduženog u francima. Onako na prvu, na pamet mi pada problem tri stotine tisuća nezaposlenih, polovice stanovništva koje je radno nesposobno iako to tako ne bi smjelo biti, ekonomija koja se raspada impresivnom brzinom, problem korupcije i kriminala kao uostalom i tisuće drugih problema na nižim razinama.

S druge strane, pogledajte to sa strane osobe koja nije odabrala kredit u švicarcima nego je odabrala primjerice kredit u kunama (s većom kamatom) ili kredit u eurima. Koji je smisao da država na bilo koji način utječe na kredite onih koji su u nekome času mislili kako su jako mudri i uzeli kredit u švicarcima? Mislili su kako je kamata niska i kako će nadmudriti nas ostale, a sada kada im se to razmišljanje obilo o glavu onda traže pomoć države. Što mislite, da je švicarac pao, na kunu dvije, bi li onda ta solidno zadužena ekipa prijavila to državi i rekla “Gle, uštedili smo brdo novaca, evo državi malo da i ona nešto dobije od toga?”. Pretpostavljam da ne. No poanta je to da smo mi duboko u kapitalizmu i za to smo se borili i sada bi se morali uloviti u koštac s posljedicama te odluke. Morali bi shvatiti i to da hrvatska kuna nikada nije bila osobito uspješna valuta jer u nju objektivno nitko nije vjerovao pa je stvorena famozna devizna klauzula jer nitko ne vjeruje da ona dugoročno može ostati stabilna (da ne kažemo da smo jedna od rijetkih zemalja svijeta u kojoj imamo godišnju inflaciju a istovremeno valuta jača).  Nisu pomogli niti političari jer kada daju izjave umjesto da govorimo o iznosima investicijama u kunama, oni uporno o eurima ili dolarima. Kako da očekujete da bilo tko povjeruje takvoj valuti ako se nitko na nju niti ne referira? Kuna je žestoko indeksirana i vezana za euro i ako smo već odlučili ploviti na tom brodu, onda moramo živjeti i s konsekvencama te odluke, no bitno je na početku birati mudro i ako je ikako moguće dugoročno. No mudre, a još manje dugoročne odluke nisu često  viđane na ovim prostorima.

Kažu neke analize kako se 60% ukupnog privatnog bogatstva ovoga svijeta nalazi u Švicarskoj, a to bi moglo značiti i da ljudi čiji su novci u toj državi-banci i nemaju nekog osobitog razloga da se brinu o rastu franka. S druge strane, čak i Švicarska ima industriju koja proizvodi i prodaje, njima također ne odgovara da franak bude skup jer su onda njihovi sirevi, satovi i turizam skupi. Kad malo bolje razmislim možda im i treba pomoć, a kako ovi naši vladajući očito ne znaju da je to nemoguće, možda i uspiju. Ako se to slučajno desi, neka im netko kaže kako imamo i problem mira na bliskom istoku a o gladi u svijetu da i ne govorimo. Možda ako prebace fokus na te velike probleme, mi ovdje uspijemo riješiti ove naše.

p.s. ovo je moja pedeseta i osma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 6. kolovoza 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
If only God would give me some clear sign! Like making a large deposit in my name at a Swiss bank.

Categories
eDržava Priroda i društvo

Moramo li kupiti ciglu?

Razgovarao sam prije neki dan s jednim poslovnim partnerom koji se bavi proizvodnjom. Kaže mi kako se on bavi relativno specifičnom proizvodnjom koja je takve prirode da je do sada bio zaštićen od robe ispod cijene koju plasira daleko istočno tržište, no u posljednjih nekoliko mjeseci desilo se da je nekoliko velikih igrača pokupovalo nekolicinu firmi u Bosni i Srbiji te da se sada svojim proizvodima žele ubaciti na hrvatsko tržište.

Veliki, kaže on, nisu nikada došli na Hrvatsko tržište i pokušali kupiti nekog lokalnog jer je elementarna analiza pokazala da smo jednostavno preskupi. Evo i nekoliko primjera. Zamislite situaciju u kojoj kupujete veliki kamion za prijevoz šljunka. Jedan takav kamion košta oko 200.000 eur, i ako ga kupite na pet godina ili šezdeset mjesečnih rata uz kamatu od recimo sedam posto, do kraja kredita morate isplatiti oko 235.000 eur ili 3.900 EUR mjesečno, što je po današnjem tečaju nešto ispod 30.000kn. Istovremeno, ako želite biti rentabilni, tim kamionom moraju upravljati barem dva vozača, koji vas sigurno neće koštati manje od cca. 1.000 do 1.100eur bruto, za tu vrstu kamiona potrebno vam je i suvislo održavanje koje će generirati još jedno radno mjesto (ili ekvivalent troška održavanja), te naravno morate imati i osobu koja prodaje kapaciteta tog kamiona, neko administrativno osoblje, a vjerojatno i nekog direktora s pripadajućom mu tajnicom. Sve skupa mjesečno košta daleko više od samog troška mjesečne rate kredita. Kamion vas košta i do 10.000eur prvoga u mjesecu bez da ste ga uopće i pomakli s parkirališta. Da bi smanjili trošak, vjerojatno ćete kupiti više kamiona i pokušati dio fiksnih troškova (tajnica, administracija, direktor) prevaliti na što veći broj profitnih centara, no trošak rada će i dalje biti značajan. U času kada propadnete, tada će zloguki proroci govoriti kako ste se preinvestirali, makar su mjesečne rate za silnu opremu bile značajno niže od same mase plaća koju treba isplatiti. Naravno, svaka industrija ima svoje specifičnosti i u nekima treba više, a u nekima manje ljudi no princip je nažalost isti.

Ili, možete misliti što se događa s energijom. Ako ste kupili skupi stroj sva je šansa da će on trošiti nakakve količine električne energije. Stroj koji ste platili 200.000 eur trošiti će stotine kilovata, a da bi ih mogli uopće trošiti morate u hrvatskoj od elektre dobiti dozvolu. Dozvola se kupuje i jedan kilovat sat angažirane struje kod nas košta 1.700kn (u Zagrebu, drugdje je jeftiniji), ako želite u utičnicu uključiti stroj koji troši dvije stotine kilovata struje morate prije toga isplatiti elektri 340.000 kuna prije negho ste utrošili i jedan jedini kilovat struje. Takve naknade nema u primjerice susjednoj Bosni, ili je simbolična naknada na razini administrativne takse u susjednoj Srbiji. Kako sada možemo očekivati da će naša proizvodnja biti konkurentna kada moramo plaćati pravo da bi koristili energiju?

Nekad davno, postojali su klinci grubijani koji su stajali između vas i vašeg puta do škole i prodavali su cigle. Morali ste proći kraj njih, oni bi vam tada ponudili da kupite ciglu koja vam je apsolutno nepotrebna, no ako bi odbili onda do škole ne bi mogli proći i sva je šansa da bi dobili i batine. Kod nas nema grubijana koji vas priječe da proizvodite jer se ta ekipa u međuvremenu institucionalizirala pa se odazivaju na ime HEP ili Hrvatske šume ili neki treći totalno besmisleni fond koji je funkcija sam sebi.

Za razliku od nas ovdje, koji smo prisiljeni svako jutro na putu do posla kupovati ciglu, stranci imaju luksuz da prošeću jednom i odluče svoj posao i svoju proizvodnju preseliti tamo gdje cigle ne morate kupovati.

p.s. ovo je moja pedeseta i sedma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 30. srpnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
How lonely it is going to be now on the Yellow Brick Road.

Categories
Priroda i društvo

Kolonoskopija

Prošle godine u veljači imao sam prilike saslušati predavanje Daniel Kahnemana. Vjerujem da ovako iz prve njegovo ime ništa ne znači, no ono što je zanimljivo s njime je to da je on psiholog a 2002. Godine dobio je Nobelovu nagradu za ekonomiju i to za svoju „Teoriju šansi“, koja pokušava objasniti odluke između međusobno različitih odabira s nesigurnim rezultatom ali uz poznate šanse uspjeha. Prevedeno, on se bavio promatranjem načina na koji donosimo odluke.

Daniel je pokušao objasniti razliku između „remembering self“ i „experiencing self“. Razlika između ova dva koncepta (koja je teško prevesti) je to što je „iskustveni ja“ suma svih mojih iskustava koje sam kroz život ostvario, dok je „sjećajući ja“ onaj dio mene koji je od svih silnih iskustava koje sam imao odabrao one koje se sjeća.

U praksi to bi značilo da ako ste primjerice otišli na godišnji odmor (evo, ja pišem ovu kolumnu s godišnjeg odmora) tada će suma svih iskustava koje ste tijekom godišnjeg odmora iskusili činiti vaš „iskustveni ja“, no samo dijelovi tog godišnjeg odmora će trajno ostati u sjećanju vašeg „sjećajućeg ja“. Što to točno znači? To bi otprilike značilo da vaše sjećanje o godišnjem odmoru ovise o tome što će vaše sjećanje zapamtiti, a istraživanje zbog kojeg je Daniel dobio Nobelovu nagradu pokazuje da način na koji se odabiru sjećanja i nije baš tako slučajan. Naime, neovisno o tome koliko vaš godišnji odmor trajao, velika je šansa da će vam odmor ostati u sjećanju prema onim događajima koji su se desili pri kraju. A to znači da ako ste krajem godišnjeg odmora imali neki sjajni izlet ili iskustvo, tada će sjećanje biti pozitivno, no ako ste imali neki loš događaj, primjerice izgorili na suncu, izgubili novčanik ili se posvadili s obitelji tada će sjećanje biti negativno i neovisno o tome koliko je odmor u svojoj ukupnosti bio dobar ili loš, vaše mišljenje o njemu će biti sagrađeno na temelju događaja koji ga je obilježio i to je u pravilu onaj događaj pri kraju odmora.

Cijelu teoriju Kahneman je dokazao na grupi pacijenata u bolnici koji su išli na kolonoskopiju. Kolonoskopija je iznimno neugodan i bolan pregled. Pacijenti su bili podijeljeni u dvije grupe, jednoj grupi je pregled trajao 5 minuta po pacijentu, dok je drugoj grupi trajao 20 minuta. Ako promatramo razine bola kou je svaki pacijent trpio tada će biti očigledno kako na početku pregleda razina boli bude maksimalna, dok se s vremenom smanjuje budući da se organizam prilagođava razini boli. Istovremeno, ako pokušamo zbrojiti koliko je boli pretrpila koja grupa, sasvim je jasno kako je grupa s dugotrajnijim pregledom u apsolutnom iznosu pretrpila daleko više boli. Ono što je zanimljivo u ovoj cijeloj priči, i to je u biti zaplet, je to da kada ste naknadno ispitivali pacijente, ovi koji su imali duži pregled i pretrpjeli više boli, smatrali su da je njihova razina boli bila ukupno manja a pregled manje neugodan.

Prije nekoliko dana naši političari su napokon dali izgledni datum izbora, pa sam se stoga sjetio ove gornje priče.Vladajući žestoko računaju na sjajne rezultate turističke sezone, računaju na efekt kraja pregovora s Europskom unijom i očekuju pobrati lovorike za sam čin potpisa ugovora. Ako to uguramo u gornju analogiju, čini se kako će osam godina vladavine HDZ-a biti završeno nekim relativnim uspjesima i kako će naš „sjećajući ja“ u svojem sjećanju ispred biračke kutije pamtiti samo one bolje odluke i one rijetke rezultate, dok će bolna sjećanja biti potisnuta. Možda vam se može činiti kako je neprimjereno usporediti godine vladavine HDZ-a s osmogodišnjom kolonoskopijom, no bitno je da na izbore izađemo s cijelom i objektivnom slikom, a ne samo s nekoliko nasmiješenih fotografija potpisa nekog ugovora za kojeg ni oni koji su ga potpisali ne znaju što točno znači.

p.s. ovo je moja pedeseta i šesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 23. srpnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
We do not remember days; we remember moments.