Slijedeće nedjelje većina nas će se uputiti na birališta, istraživanja kažu da su otprilike tri četvrtine nas koji smo odlučili otići na birališta već odabrali političku opciju koju ćemo zaokružiti, dok nas je četvrtina još uvijek nesigurna. Nemam vas namjeru danas uvjeravati zašto treba glasati za jedne ili druge, no htio bih skrenuti pozornost na načine na koji odlučujemo o tome koga ćemo zaokružiti. Moderna znanost prepoznaje dva temeljna načina na koji donosimo odluke, jedan bi mogli nazvati racionalni, dok je drugi moralni.
Racionalna metoda pretpostavlja da ćemo u času kada smo izloženi nekom sudu odvagnuti sve opcije koje nam stoje na raspolaganju, izračunati koje su prednosti i mane svake od ponuđenih opcija te izabrati onu koja je za nas najpovoljnija. Ovo se čini vrlo jednostavnom i općeprihvaćenom definicijom, a vjerujem da ako preispitate sebe ili svoje bližnje većina njih će reći kako je ovo dominantni način na koji donose odluke.
Moralna metoda donošenja odluka je ona koja se umjesto kalkulacije oslanja na moral, koji pak definiramo kao skup vrijednosti koje dijelimo s zajednicom i koje opravdavaju određenu odluku. Iako mnogi tvrde kako odluke donose racionalno, činjenica je kako ipak, većina nas većinu naših odluka donosi koristeći moral, štogod on bio, temeljem vrijednosti zajednice kojoj pripadamo.
Evo i konkretnog primjera. Zamislite situaciju u kojoj imate vlak koji nekontrolirano juri prema pružnom prijelazu na kojem se nalazi autobus s djecom. Vlakovođa je osoba koja u tome času može spasiti vlak, no po cijenu vlastitog života. Iz ovog primjera sasvim je jasno kako će svatko od nas odabrati opciju u kojoj gine vlakovođa i time spašava hipotetski autbus pun djece. Istovremeno, ako pretpostavimo da je vlakovođa vaš supružnik ili dijete; odluka više nije tako jednostavna i sva je šansa da će poginuti puno djece.
Pokušajmo sada ove dvije metode preslikati na politiku i ako uzmemo primjer prizivanja MMF-a, pitanje možemo definirati na način da imamo situaciju u kojoj ako pozovemo MMF možemo spasiti 100.000 radnih mjesta, ali po cijenu 20-30.000 javnih službenika. Racionalna odluka bi bila pozvati MMF, nema neke pretjerane dvojbe oko toga. Istovremeno, ako postavimo pitanje kako se odnosimo prema homoseksualnim brakovima, ili rada nedjeljom, tada je situacija bitno nejasnija i neki od nas će racionalno izračunati da nemaju ništa protiv toga, dok će nekima to postati apsolutno neprihvatljivo jer njihove zajedničke vrijednosti propisuju da je brak moguć samo između muškarca i žene, da su crveni vragovi svima nama za petama i da između nas i nove Jugoslavije stoji samo glasački listić. Na temelju ovih primjera nekako se čini da su ovi s lijeve strane političkog spektra nešto racionalniji od ovih s desne strane (što ne znači nužno da su i bolji).
Priča je naravno dvostrana, i ako je primjenjujemo na biračko tijelo, na jednaki način je možemo primjenjivati i na političare, pa stoga treba istaknuti kako postoje političari koji će odluke donositi na temelju racionalnog rasuđivanja ili moralnih vrijednosti (neovisno o tome što to “moralno značilo”). Primjerice, može se dogoditi da neki od članova političke grupacije pijan napravi prometnu nesreću tijekom izbornog procesa i racionalni politički vođa će odlučiti da izolira ili ukloni problematičnog člana. No, on to ne radi zbog vrijednosti koje politička grupacija predstavlja, nego zato što kalkulacija pokazuje kako će on sam bolje proći ako ukloni nepoćudne ili neprihvatljive. Racionalni politički vođa iskoristiti će osobu ili događaj (zariti mu stereotipni nož u leđa) ako mu to donosi neku prednost. Politički lider koji svoje odluke bazira na moralu, vjerojatnije je da će zadržati u svojoj blizini primjerice ministra za kojeg se sumnja da je ogrezao u kriminal, ili zastupnika koji je potencijalni osumnjičenik za ratni zločin iz jednostavnog razloga što je on član istoga plemena a eventualne optužbe koje stižu ionako nisu relevantne jer se ne uklapaju u set moralnih vrijednosti koje se zastupa. U oba slučaja, politički lideri će donijeti odluku koja ne mora biti optimalna za biračko tijelo koje zastupaju, ali je u okviru njihovih sustava odlučivanja logična i prihvatljiva.
Odluka je dakle na vama, morate odlučiti hoćete li odabrati racionalno; a ako to radite hoćete li odabrati političku opciju koja je najbolja za društvo ili vas osobno? Ako birate pak na temelju moralnih vrijednosti, postavlja se pitanje da li ih doista dijeli i vaša politička opcija ili je riječ samo o deklarativnoj izjavi onih koji će prvom prilikom napustiti ideju ili suradnike samo zato što takva odluka osigurava njihovo političko preživljavanje ili napredovanje? Kako god bilo, ova kolumna vam sigurno nije pomogla u odluci.
p.s. ovo je moja šezdeset i sedma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 26. studenog 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture). Ovo je ujedno i posljednja kolumna koju sam napisao za Obzor (the end), no stay tuned.
Misao dana:
Reader, suppose you were an idiot. And suppose you were a member of Parliament. But I repeat myself.