Predsjednica vlade je prije nekoliko dana svečano, gotovo pa urbi et orbi rekla kako je kriza gotova, tj. nije još, jer moramo imati rezultate dva pozitivna kvartala ali njezini najbolji ljudi već danas rade da se riješi i ta formalnost. Neki drugi ljudi, što je u ovom konkretnom slučaju velika većina hrvatskog puka smatra da premijerki nisu baš sve na broju jer se kriza evidentno nastavlja i tako je nastao sukob između naše percepcije i premijerkine stvarnosti. Premijerka evidentno nije spremna prihvatiti argumente većine, ali nekako si razmišljam zašto i bi?
Jadranka je svoju ministarsku fotelju zaradila prije osam godina i od tog dana okružena je vozačima, osobljem i osiguranjem čija egzistencija direktno ovisi o tome na koju je nogu ustala. Jadranka nije šetala ulicom sama već godinama, ona je zaboravila kako je to vidjeti ljude koji nisu u opeglanim odijelima i pretijesnim kompletićima. Koncept kupovine u dućanu joj je skroz izgubljen, a kladim se i da ne reciklira boce. Nije dakle osobito čudo da su ljudi, iz čistog nagona samoodržavnja odlučili zasladiti njezin pogled na svijet, a kako se čini da nam je premijerka ovisnik o slatkome, zaslađene priče su s vremenom sve više i više šećerene i odjednom se našla u svijetu koji sa stvarnošću i nema puno veze. Njoj, kao uostalom i svakom drugom ovisniku, istina i ne znači previše, a da je to tako nema boljeg primjera od web stranice naše vlade gdje baš svaka rečenica počinje s “Predsjednica Vlade…”. Nisam psihoterapeut, ali mislim da bih u ovom slučaju mogao slobodno napisati dijagnozu.
Psihoza uspjeha se potom poput koncentričnih krugova emitira u okolicu premijerke pa je prije nekoliko dana pokleknuo i Darko Milinović. U silnoj ekstazi uspjeha prije nekoliko dana je uspio otvoriti i praonicu rublja. Treba odmah reći kako je na ljestvici bizarnih otvaranja sve do ovoga utorka suverno vodila Ingrid Antičević Marinović koja je svojevremeno otvorila lift (čemu su se mnogi uključivo i Darka smijali). No kada pogledate bistri pogled ministra Darka (ili nedostatak istoga), sasvim mi je jasna njegova fascinacija perilicama rublja. Ipak, ministar Milinović možda i nije pogriješio jer sam prije nekoliko dana pogledao na internetu predavanje velikog švedskog statističara Hansa Roslinga koji kao mjerilo napretka neke društvene grupacije uzima upravo perilice. Drago mi je da je i obitelj Darka Milinovića u svojoj predimenzioniranoj novosagrađenoj kući predvidjela mjesto i za perilicu rublja. U prošlome tjednu smo imali još bizarnih otvaranja, pa je tako gore spomenuta premijerka uspjela otvoriti (između ostalog) i sajam pekmeza i marmelada čime je zasigurno ušla u Top 5 besmislenih otvaranja, da bi odmah nakon toga otvorila i berbu jabuka (žiriju još uvijek vijeća da li je to unutar propozicija).
Kraj svih tih silnih uspjeha i očiglednog otvaranja svega i svačega, a kada se otvara onda je sigurno dobro, nije ni čudo kako premijerka na čelu cijele vlade ne želi priznati kako još nismo izišli iz krize. Čisto perspektive radi, mislim da bi trebalo slikovito opisati što znači gospodarski rast od 0,8% u drugom kvartalu. Pod pretpostavkom da je ukupni BDP Hrvatske oko 300 milijardi kuna, tada bi jedan kvartal bio otprilike 75 milijardi kuna, dok bi 0,8% bilo 600 milijuna kuna. To se može činiti velikom brojkom, no u praksi to je razlika između toga da li je neko brodogradilište isporučilo brod ili nije, da li smo otvorili autocesto do Vrgorca ili nismo. U stvari, kada malo bolje razmislite, budući da se BDP računa kao ostvarena dodana vrijednost, tada svaka usluga koja je isporučena državi a koja je prodana iznad cijene diže BDP. Što mislite, da li je u drugom kvartalu ove godine ukradeno 600 milijuna kuna iz državnog proračuna ili 0,8% BDP-a?
p.s. ovo je moja šezdeset i treća kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 10. rujna 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)
Misao dana:
Power does not corrupt. Fear corrupts… perhaps the fear of a loss of power.