Švicarci, nastavak

Prošle subote pisao sam o švicarskim francima i u jednome trenutku zapitao se koji su to ministri koji tako jako navijaju za rješenje problema švicaraca da smo došli do razine da se cijela vlada uključuje u problem koji ni daleko veće i moćnije nacije nisu uspjele riješiti. U utorak su nas zapljusnule analize imovinskih kartica i ono što je postalo očigledno je da su u švicarcima najizloženiji dva ministra koji su u biti zaduženi da riješe veliku većinu problema koje imamo. I dok Domagoja Miloševića ne trebamo previše žaliti jer on sasvim sigurno ima odakle platiti svoje kredite, morali bi se zapitati kako je moguće da je u istu situaciju upao Đuro Popijač koji u životu nije minute proveo u privatnom sektoru i koji se bez ikakvog problema zadužio za pola milijuna švicarskih franaka. Ne govorim ja samo o suludosti te opcije, nego bi bilo vidjeti koji su to kolaterali uzeti u obzir da bi banka dopustila toliki kredit jednom državnom činovniku (podsjetimo se samo jednako suludih kreditnih linija Rončeviću i barba Luki, jesu li i njihovi u švicarcima?).

Tu je naravno i priča o samom odabiru švicarskog franka zbog čega bi Popijaču trebalo uzeti radnu sposobnost, a o ministarskoj fotelji da i ne govorimo. Usput rečeno, impresivno je da smo saznali da osoba koja je na najgorem mogućem putu da spasi hrvatsko gospodarstvo u međuvremenu putem supruge upravlja jednako neuspješnim pokušajem prodaje zidnih obloga ali i da u slobodno vrijeme između dvije sjednice Vlade ima vremena i obići i brinuti o voćnjaku koji donosi oko dvije stotine tona jabuka i pola milijuna kuna prihoda i u kojem je zaposleno dvoje ljudi. To dvoje ljudi, pod pretpostavkom da su prijavljeni na punu plaću a ne na minimalac, koštaju našeg Popijača oko 200.000 kuna godišnje, a od preostalih 300.000 kuna treba pokriti troškove koje bi u voćnjaku mogli imati (od goriva za kosilice, održavanja, gnojiva i herbicida na dalje), a bio bi red platiti i državi nešto sitno poreza tako da je vrlo teško za reći koliko je Popijač zaradio, ali sam sasvim siguran da je pokupio neke sasvim solidne državne poticaje. Istovremeno, u susjednoj nam Sloveniji ministrica unutarnjih poslova je bila prisiljena dati ostavku zbog sumnje da je bilo nekorektnosti u postupku zakupa poslovnog prostora za slovenski ekvivalent Uskoka. Naglašavam riječ “sumnja”, dakle ništa nije dokazano nego se samo pretpostavlja da tu nešto ne miriše kako treba. Kada bi primjenjivali iste kriterije u Hrvatskoj, tada ne samo da više nikada ne bi čuli za Đuru Popijača, nego ne bi imali koga u vladi, ali bi i dobar dio oporbe ostao bez svojih pozicija.

Druga priča koja se provlači s švicarcima je da su banke nagovarale klijente da uzmu kredite u francima i da su banke nekako krive jer ste taj kredit uzeli. Loš mi je to argument. Ako ste odlučili kupiti automobil onda ćete proći nekoliko salona, sasvim sigurno popričati s prodavačem koji će vas uvjeriti da je upravo model koji ste odabrali najbolje što se u ovome času nudi na tržištu, ali ćete jednako tako zatražiti probnu vožnju, popričati s prijateljima, pogledati po internetskim forumima i na youtubeu pokušati pronaći emisiju Top Gear-a s tim automobilom prije nego donesete odluku. Ako ste toliko vremena i energije voljni potrošiti na kupnju automobila, zašto se onda niste jednako posvetili proučavanju valutnih rizika kada ste uzimali pola milijuna švicarskih franaka kredita? Ako odbijate povjerovati u najnoviju reklamu za deterđent na televiziji, a čije pakiranje košta stotinjak kuna, zašto odjednom krivite banke da su vas uvjerile da je to najbolja moguća opcija? Pa nije valjda da vjerujete bankaru koji nije vaš prijatelj, nego suprostavljena strana na ugovoru? Priznajte, krediti su se dijelili šakom i kapom, a vi ste odlučili zgrabiti priliku ne čitajući mala slova. Ako treba tražiti krivca doista ne treba ići daleko, samo treba pogledati u ogledalo.

p.s. ovo je moja pedeseta i deveta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 13. kolovoza 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Knowledge rests not upon truth alone, but upon error also.