Naučeno beznađe

Prije nekoliko dana bio sam na jednoj konferenciji na kojoj se pričalo uglavnom o tehnologiji, no u jednoj od diskusija razgovarali smo između ostalog i o razlozima zašto se u nekim sredinama, poput ove naše Hrvatske, unatoč više nego očiglednom strmosilaznom smjeru u kojem ova država klizi, ne vidi više nezadovoljstva. Pojam koji je tada iskorišten da bi se objasnila ova situacija je iznimno jednostavan i glasi: “naučeno beznađe”. Ideja je vrlo jednostavna i povremeno se pojavljuje u društvu gdje pojedinci procijene da je svaka akcija uzaludna i besmislena pa je stoga nema previše smisla niti pokretati. Naučeno beznađe pojedinca se potom pretvara u opću letargiju društva. Ili, kako je to Krleža jednom lijepo napisao “zgubil sam se v megli pomrčine”.

Kad već govorimo o beznađu, vrijedilo bi se osvrnuti na nedavnu izjavu predsjednice vlade koja je u jednom trenutku doslovce rekla kako će “mjere vlade biti vječne”. Nisam točno siguran na što je mislila jer u politici je rijetko što vječno i za koju godinu ćemo se vjerojatno s nelagodom sjećati ovih vremena i očajnički pokušavati zaustaviti ili preokrenuti neke ako ne i mnoge od odluka koje su se desile posljednjih mjeseci (nije da ih je puno bilo, ali svejedno). Ima ona donekle i pravo, jer su odluke donesene i zauvijek će ostati dio naše povijesti. Tu navodno imamo razloga za veselje, jer je po redovitom izvješću Vlade, program oporavka na najboljem mogućem putu, mjere se provode sjajno i općenito je Vlada zadovoljna provedenime. Naravno, dežurni cinici bi mogli primjetiti kako famozni program oporavka od prije godinu dana i nema deklariranog cilja (sjećate li se glasovitog programa u powerpointu), pa ako ne znamo kuda idemo onda valjda svaki korak koji napravimo može biti dobar. Općenite dobre želje o rastu gospodarstva i društvo prosperiteta i bogatstva su na razini želje da želimo da nam krave budu debele i daju puno mlijeka, no ta želja, ma koliko iskrena bila, i dalje ne govori ama baš ništa o tome kako ćemo taj cilj sustići, baš kao što ni powerpoint Vlade ne govori ni o čemu osim o tome kako stalna samo mijena jest.

Na malo ružnijoj strani priče, mogli ste primjetiti šturi i sramežljivi izvještaj ministarstva financija u kojem su izvjestili kako je punjenje državnog proračuna u prvom kvartalu ove godine lošije nego u istom kvartalu prethodne. Vrijedi primjetiti i da je taj kvartal prošle godine ujedno bio i kvartal u kojem smo zabilježili najveći pojedinačni pad i za koji smo mislili da je dno krize (no eto, uvijek kada pomisliš da si na dnu, čuješ kucanje odozdo). Biti će zanimljivo vidjeti u mjesecima koji dolaze kako će se ova naša kriza raspetljati i kako imamo namjeru postići 1.5 postotaka gospodarskog rasta. Guverner Rohatinski je malo skeptičniji sa svega 1% rasta, ako ne bude prevelike inflacije, ako bude investicija, ako bude dobra turistička sezona. Primjetio sam kako često koristi riječ “ako”.

Ključ odgovora je vjerojatno u malo većoj produktivnosti, ili, jednostavnije rečeno, moramo zapeti malo jače. Primjerice samo naša predsjednica vlade prošla je više od 5.000 kilometara u posljednjih nekoliko mjeseci. Vidjela je desetke tvornica, različitih pogona i razgovarala sa stotinama ljudi o mnogobrojnim problemima koji ih muče. No besciljno šetanje samo po sebi ne generira gospodarski rast. Mislim da je vrijeme za zapitati se da li je i našu vladu uhvatilo naučeno beznađe te da budući da misle kako ništa ne mogu promijeniti, jedino što im je preostalo je dobivanje na vremenu. Ako je tako, zasada im dobro ide. Statistički gledano, prije ili kasnije mora se dogoditi nešto pozitivno, a za vjerovati je i kako će gospodarstvo u nekome trenutku shvatiti da svoje probleme mora riješiti samo, osim ako i njega ne ulovi naučeno beznađe i letargija koja slijedi.

p.s. ovo je moja četrdeseta i peta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 7. svibnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
We are all in the gutter, but some of us are looking at the stars.