Gdje vlada griješi

Pitali su me prije nekoliko dana neki novinari zašto prosvjedi nisu masovniji, što je sasvim legitimno pitanje osobito stoga što je opća percepcija kako je kriza što ekonomska što društvena došla do granice pucanja, no svejedno, na prosvjedima do sada nismo uspjeli probiti brojku od 10.000 prosvjednika (policija kaže bitno manje, prosvjednici i neki mediji procjenjuju na 10.000 dok je istina vjerojatno negdje u sredini).

Odgovor je u biti vrlo jednostavan i on se svodi na to da je ljude dijelom strah, taj strah može biti usađen jer u nekim prošlim vremenima prosvjedi kao metode izražavanja građanske volje nisu bili dobrodošli, čak niti neki drugi daleko demokratičniji instrumenti do dana današnjeg u ovoj državi nisu iskorišteni makar su po svoj logici stvari to morali biti (primjerice upotreba referenduma ne samo kao alata za izjašnjavanje nego i utvrđivanje i ojačavanje političke pozicije), a dijelom nam je i dalje dobro i dok plaća kapa i neki novci se možda nađu tu i tamo sa strane, kredite treba otplaćivati i status quo u kojem se mnogi nalaze makar bio nepovoljan i dalje je bolji od percipiranog kaosa koji neminovno slijedi.

S druge strane, nedostaje i jasni motivator za izlazak na izbore. Ma koliko lijepo zvučao poziv na ulice i želja da se raspišu izbori, prvo slijedeće pitanje bi moralo glasiti “I što onda?”. Upravo u tome “što onda?” sakriven je i najveći razlog zašto su prosvjedi relativno neuspješni. Kada bi građani imali jasnu i nedvosmislenu perspektivu što se očekuje, tko su ti koji će zauzeti vlast i riješiti problem, tada bi danas na ulicama bilo stotine tisuća ljudi. Oporba, koja čeka svoju izbornu priliku, nažalost nije uspjela dokazati da je dorasla situaciji i u kombinaciji u kojoj morate birati između dva jednako loša rješenja vjerojatno ćete se odlučiti za ono zlo koje poznajete.

S druge strane je Vlada, po meni (kao i mnogima drugima) ona u biti samo zauzima prostor i što je daleko bitnije vrijeme koje nam je svima skupa očajno potrebno da bi se suočili s nagomilanim i sada već neizdrživo velikim problemima. U bibliji postoji i grijeh koji opisuje tu situaciju i zove se “grijeh nečinjenja”. Mimo toga, Vlada ima nešto što oni pokušavaju neukom narodu prodati pod gospodarski program, no on se i dalje svodi na bjesomječno jurcanje premijerke širom zemlje i gomile besmislene demagogije koja je jedina propulzivna industrija u hrvata. Čak i ono malo aktivnosti koje se doista i provode, poput programa A+ i B+ (ili kako se već zovu ovaj tjedan) dizajnirani su da zahvate vrlo maleni i pažljivo selektirani komadić našeg gospodarstva, puno premalni da bi se desio bilo kakav smisleni oporavak. Milijarda ili dvije kuna plasmana u državi u kojoj ćemo samo ove godine imati desetak ili više milijardi kuna razlike između naplaćenog i onoga što se mora platiti nikakav program tog tipa neće riješiti, pa čak niti ublažiti.

Krizu u koju smo upali moramo riješiti brzim mjerama koje funkcioniraju jednako za apsolutno svaki gospodarski čimbenik u društvu, mjere koje su instant i počinju se primjenjivati odmah takod a ne gubimo vrijeme koje nemamo, te u konačnici one moraju biti pravedne na način da nijedan segment gospodarstva ne bude njime manje ili više zahvaćen. Nijedna od mjera koje vlada provodi ne udovoljava ovom opisu; umjesto toga ministri se rastrče i gase pojedinačne požre makar je očigledno da se buktinja malim vatrogasnim aparatom neće ugasiti.

Privilegij je vladajućih dok imaju stabilnu većinu u Saboru da biraju trenutak kada će izaći na izbore, no isto tako odgovornost je onih na vlasti da prepoznaju trenutak kada više ne mogu doprinjeti ovoj zemlji i možda je doista došlo vrijeme kada bi u Banskim dvorima morali početi intenzivno razmiljati o časnom uzmaku, ako je on više uopće moguć.

p.s. ovo je moja trideseta i sedma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 12. ožujka 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Today is the tomorrow you worried about yesterday.