Dvije slike. Prva je u biti jedan američki film B produkcije koji se povremeno reprizira kod nas. Riječ je o nekom diktatoru u nekoj opskurnoj državi izmišljenoj za potrebe filma u kojoj taj diktator negdje na samom početku ubija nekog čovjeka za kojeg se kasnije ispostavi da je bio otac glavne glumice. Ona, ostavši bez oca na nasilan način, odluči osvetiti njegovu smrt i svoj cijeli život posveti treningu u svim mogućim borilačkim vještinama, paralelno uči rukovati oružjem eksplozivom idesetak, petnaestak godina nakon što joj je otac ubijen kreće u osvetnički pohod. Naravno, diktator je smješten u dvorcu na nekom brdu i dobro je osiguran. No naša junakinja bez ikakvog problema pobije svo to osiguranje, probije se u samo srce dvorca, riješi se tjelohranitelja diktatora i krene s njime u obračun. Udarci se izmjenjuju i u jednome trenutku diktator je na podu, a ona leži preko njega, diže veliki nož i sprema se da ga zarije u njegovo srce, no neposredno prije toga izgovori rečenicu: “Ovo je za mog oca, Peru Horvata” (nije se njezin otac tako zvao, ali da sada ne izmišljam strana imena evo jednog hrvatskog generičkog). U tom trenutku diktator je zbunjeno pogleda i to je zbuni i ona zastane, a diktator joj kaže slijedeće: “Draga mlada dama, ja vidim da je trenutak u kojem sam ja ubio Vašeg oca definirao vaš život i očito je to bio najbitniji trenutak u njemu, no meni je to najvjerojatnije bio samo četvrtak.”. Ova priča u biti dobro objašnjava odnos naše vlasti prema prosvjedima. Prosvjednici su ljudi koji su sami stradali posljednjih godina, a ako i nisu sasvim sigurno imaju oca, sestru ili dragog prijatelja koji je ostao bez posla ili je na neki drugi način bio obespravljen. Takvi problemi nas opterećuju i definiraju što ćemo raditi u budućnosti. Istovremeno, naši (emocionalno) neiteligentni ministri i ministrice na sve to skupa gledaju s nerazumijevanjem jer, u krajnjoj liniji nisu oni nikoga otpustili ili poslali na cestu; oni imaju ljude koji imaju ljude koji rade takve stvari, no čak niti to nije točno jer država nije nikoga otpustila makar je u zadnje dvije-tri godine nestalo više od stotinu tisuća radnih mjesta. Njima je izvješće zavoda za zapošljavanje samo jedan neugodan utorak kojeg se s pravom ne žele sjećati. Nije ni čudo da vlada ne razumije prosvjednike.
Slika druga. Kasnije, kada sam razmišljao o tome cijela priča mi se činila znakovitom, no nakon nekoliko dana prosvjeda 21. prosinca 1989. godine na današnjem trgu revolucije u Bukureštu vladajuća stranka je naručila masovni prosvjed podrške. Iako je sve skupa krenulo dobro, u nekome trenutku začuli su se zvižduci sa strane i nakon nekoliko minuta ono što je bio masovni prosvjed podrške odjednom se pretvorio u početak revolucije u Rumunjskoj, a sam Čaušesku i njegova supruga su pobjegli da bi svega četiri dana kasnije, na sam božić 1989. bili osuđeni od prijekog suda i strijeljani. Po pisanju novina, naša premijerka je naručila pisanje dvije stotine i dvadeset tisuća pisama podrške i u biti ona ponavlja samo ono što je naučila u svojoj mladosti kada su se pisala slična pisma, ili sadile ruže u školskim vrtovima. No ta pisma nemaju apsolutno nikakve emocionalne ili druge težine i ti potpisnici se lagano i u svega nekoliko minuta mogu pretvoriti u zloćudne prosvjednike. Kao što je prije neki dan rekao upravitelj Al Jazzere g. Wadah Khanfar – “Korumpirani režimi su izgubili svoju moć zavaravanja.”.
Ne kažem ja da je naša vlada diktatorska, i ne želim uspoređivati premijerku s Gadafijem ili Čaušeskim, no trenutak kada vladajuća elita izgubi vezu s narodom kojim upravlja, osobito u ovako teškim vremenima, sve opcije su moguće.
p.s. ovo je moja trideseta i šesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 5. ožujka 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)
Misao dana:
He who passively accepts evil is as much involved in it as he who helps to perpetrate it. He who accepts evil without protesting against it is really cooperating with it.