February 2011 Archives

Propuštene prilike

Prije nekoliko mjeseci po hrvatskom internetu provukao se link na internu stranicu Zagrebačkog električnog tramvaja gdje ste mogli vidjeti poziciju ama baš svakog ZETovog vozila. Kada je bilo očito da je link postao javan, on je uklonjen s obrazloženjem da je to napravljeno iz sigurnonosnih razloga. Ovaj primjer je u biti najbolji da ilustrira apsolutno nesposobnost birokracije da prepozna sjajnu priliku kada joj se ona pruži na dlanu i to pritom besplatno i kao nuspojava nekog drugog procesa (u ovom slučaju ZETovog praćenja vozila i sustava javnog prijevoza).

Kao i ZET i ja bih se složio da je pitanje pozicije tramvaja i autobusa pitanje sigurnosti. Mislim da uopće nije svejedno da li kada se vaš sin ili kćer u dva u noći vraća kući iz nekog kluba mora čekati na tramvaj 45 minuta ili će on doći za pet minuta; a takvu informaciju može dobiti putem jednostavne web aplikacije koju može instalirati na svoj novi pametni telefon. Nažalost, ZETovci misle da je to potencijalni sigurnonosni rizik jer im netko može napasti autobus (ili štogod im je prolazilo kroz glavu) ignorirajući činjenicu da autobusi i tramvaju imaju vozne redove i rute kojima prolaze te da će potencijalni terorista ionako pričekati na tramvajskoj stanici da se tramvaj pojavi.

Isti taj ZET nedavno je instalirao sustave za malo moderniju kontrolu karata koja između ostaloga sada pruža mogućnost da za dobar dio putnika znamo na kojim su relacijama putovali ili barem gdje su u vozilo ušli. Ako iskoristimo taj ogromni skup podataka prikupljen na duži period, s velikom sigurnošću možemo raditi različite analize koje u svojoj konačnici mogu pridonjeti boljoj razradi voznih redova. Zašto ZET ne bi te setove podataka ponudio totalno besplatno informatičarima, studentima prometa i tko zna kome u nadi da će ovi iz tog skupa podataka izračunati nešto dosada totalno neočekivano (razviti algoritam koji će omogućiti ZETu da malim promjenama uštedi energiju) ili pak razviti servis ili aplikaciju koja stvara neku totalno novu vrijednost (npr. ovisno o broju putnika u tramvaju podešavati vrijednost oglasnog prostora na displayima)? Primjerice aplikaciju koja vas upozorava na gužvu u tramvaju broj 2 radnim danom oko 14 sati zbog toga što je analiza pokazala da učenici srednjih škola na Žitnjaku kao i radnici preostalih tvornica upravo u to doba imaju smjenu i kreiraju gužvu izvan uobičajenih termina?

Zašto primjerice ZagrebParking traži da prilikom kupovine parkirne karte morate donijeti kopiju izvoda iz trgovačkog suda (ako je automobil vlasništvo tvrtke) i to ne stariju od 6 mjeseci, kada je taj isti izvod javno dostupni dokument na internetu? Zašto se porezna prijava ne može poslati putem interneta i zašto uostalom u dvadeset i prvom stoljeću bilo koji formular ispisujemo rukom umjesto da izvod iz matične knjige rođenih (kao u nekim drugim malo modernijim zemljama) ne naručujemo putem formulara na internet stranici (i što će nam uopće taj izvod)?

Priča o tome kako moramo privući velike korporacije poput Googlea ili Nokie u Hrvatsku su totalno besmislene jer one u biti ukazuju na to da mi sami nismo u stanju riješiti vlastiti problem već očekujemo da to netko učini umjesto nas? U globalnom i informatiziranom svijetu dvadeset i prvog stoljeća vrijednost proizlazi iz toga da imamo originalnu i novu ideju koju potom realiziramo i ponudimo tržištu. Ideje i kreativnost su danas ključ uspjeha, a s naših prostora su potekle mnogobrojne sjajne ideje koje su promijenile svijet (Mohorovčić, Schwarz, Tesla, Penkala…) i nema razloga da to ne učinimo ponovno.

U času kada srušimo barijere koje našim kreativnim ljudima koče realizaciju njihovih sjajnih ideja, tada će i velike kompanije doći k nama. Ironično, one nam tada nam više neće trebati, nego će one trebati nas i to je cilj kojem trebamo težiti.

p.s. ovo je moja trideseta i treća kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 12. veljače 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
The future is not google-able.

Novčani tok

Jeste li znali da više od 80% svih poduzetnika propada ne zbog toga što posluju s gubitkom nego zato što im je novčani tok negativan? Tako je to barem u uređenim zemljama. U Hrvatskoj poduzetnik je obavezan predavati samo dva temeljna izvještaja. Jedan je bilanca, tj. popis imovine, kapitala i obveza, a drugi je račun dobiti i gubitka. Kada naši novinari mudro analiziraju poslovanja poduzeća onda promatraju u biti račun dobiti i gubitka koji pokazuje kolike je poduzetnik imao prihode u nekoj godini, koliki su mu bili troškovi, a sve ono što je preostalo je dobit na koju treba platiti porez i s onime što ostane može raditi što želi. Račun dobiti i gubitka je u biti formular kojime izračunavamo obveze prema državi i on ima relativno malo veze sa slikom poslovanja nekog poduzetnika. Evo i nekoliko primjera.

Zamislite situaciju da odradite neki posao i za njega dobijete okruglih 500.000 kuna (plus PDV, no on je posebna priča), ako uzmemo da niste imali nikakvih troškova (recimo, izradili ste studiju po narudžbi potpredsjednika vlade), vaš prihod je istovjetan i vašoj dobiti. Istovremeno, potaknuti velikim uspjehom odlučili ste se nagraditi kupnjom skupocjenog automobila (primjerice shvatili ste kako jedna politička stranka relativno povoljno, na brzinu i u tišini prodaje blindirani BMW). Ono što ste u stvari učinili je investicija od pola milijuna teško stečenih kuna u reprezentativni automobil (ionako je u konzultantskom poslu image pola obavljenog posla). U času predaje izvješća poreznoj upravi, u vašoj bilanci će pisati da posjedujete imovinu od pola milijuna kuna, a u računu dobiti i gubitka da ste ostvarili pola milijuna kuna dobiti. Novinari će najčešće zaključiti kako eto imate veliku imovinu i ogromnu dobit (pola milijuna vrijednosti automobila i pola milijuna dobiti će odjednom biti milijun), no u praksi se događa nešto sasvim drugo.

Promatrano sa strane novčanog toka, ono što se desilo je to da ste dobili pola milijuna kuna na žiro račun tvrtke, potom ste kupili automobil za pola milijuna kuna (+ PDV) i na računu ste ostali bez ijedne jedine kune. Na izvješću dobiti i gubitka pokazati će se dobit od pola milijuna kuna i stvoriti će se obveza plaćanja poreza na dobit od 100.000 kuna (stopa poreza na dobit je 20%), a obzirom da ste kupili osobni automobil, 30% svih njegovih troškova je porezno nepriznato pa kao donji minimum imate iznos plaćenog PDV-a kojeg nemate pravo odbiti pa ga stoga treba i platiti državi.

Kada to sve zbrojite i oduzmete, činjenica je da u imovini imate pola milijuna kuna vrijedan automobil, činjenica je da ste ostvarili pola milijuna kuna dobiti, ali istovremeno ste ostali dužni poreznoj upravi 100.000 kuna poreza na dobit i još trebate na to dodati nekih 34.500 kuna obveze plaćanja porezno nepriznatog PDVa. Obzirom da ste sve novce koje ste zaradili utrošili u auto, na računu nema novaca i odjednom morate odnekuda stvoriti 134.500 kuna za plaćanje poreza, porezna uprava izdaje nalog za blokadu i nakon 60 dana blokade obavezni ste proglasiti stečaj unatoč tome što po tumačenju nekih posjedujete milijunsku imovinu.

Pojednostavljeno rečeno, unatoč tome što imate sjajnu bilancu i još impresivniji račun dobiti i gubitka, u hipotetskom korporativnom džepu imate rupu od 134.500 kuna koju financijaši nazivaju negativni novčani tok i to je razlog zašto onih gore spomenutih 80% poduzetnika propada. Možete biti najprofitabilnija tvrtka na svijetu, no ako nemate dovoljno novca da uredno servisirate svoje obveze tada ste na rubu bankrota.

Eto još jednog prijedloga antirecesijske mjere; učinit izvješće novčanog toka obaveznim za sve vrste poduzetnika, a sve u nadi da kada poduzetnik vidi da mu je izvješće novčanog toga negativno da će se zapitati da li je to dobro i kako to može spriječiti.

p.s. ovo je moja trideseta i druga kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 5. veljače 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
This Department of Treasury, run by this administration, using the same tried and true accounting methods that every business in America uses, cast new light on the fiscal severity that our Nation is facing, what some would call a mess.