Što je to dobar gospodar?

Negdje u našim zakonima piše da kada se nalazite na nekoj poziciji, bila ona rukovodeća ili ne, dužni ste postupati s pažnjom “dobrog gospodara”. Zamislite recimo situaciju da ste jedan od tisuća malih poduzetnika ili obrtnika. Na preporuku ili kako već, odlučili ste izvršiti nekome neku uslugu ili isporučiti proizvod koji je u biti male vrijednosti. Recimo da ste isporučili uslugu (npr. elektroinstalacija) u vrijednosti od 7.000 kuna neto. Obzirom da je posao male vrijednosti, ugovor ne postoji, papirnate narudžbe također nema nego je posao ugovoren onako s nogu ili kroz nekoliko telefonskih razgovora i jedan izlazak na teren da vidite o čemu se radi. Uredno ste obavili posao i potom ga fakturirali no od vašeg kupca više ni traga ni glasa. Kupac je odlučio ne platiti vaš račun.

U času kada se to dogodilo vi ste već u minusu. Ne računajući na troškove koje ste imali da bi uopće obavili posao, na razliku morate platiti 20% poreza na dobit (1.400kn ako je riječ o usluzi), i morate platiti državi porez na dodanu vrijednost u iznosu od 1.610 kuna. Dakle, samom činjenicom da ste ispostavili račun 3.000 kuna u biti ide državi. Krenuli ste se naganjati kupca, pisati mu pisma, opomene, prolaziti njegovom ulicom kada ste u blizini u nadi da ćete ga pronaći u uredu ili kod kuće. U jednom trenutku ste odlučili odustati i jednostavno želite to otpisati i krenuti se dalje baviti svojim poslom. U tom trenutku će vam vaš knjigovođa reći kako to i nije baš tako jednostavno jer da bi mogli otpisati neko dugovanje i učinili taj otpis porezno priznatim (dakle da vratite barem dio od onih tri tisuće kuna koje ste već platili državi) morate učiniti sve pravne radnje koje vam stoje na raspolaganju, a to znači da morate napraviti prijedlog za ovrhu i u slučaju da se stranka žali (a žaliti će se jer mu je cilj ne platiti) prolongirate sve skupa za nekoliko godina koliko traje sudski spor.

Čini se kako je ovo logičan scenarij, no možda to i nije baš tako. Angažiranje odvjetnika za ovrhu košta novaca, javni bilježnik koji provodi ovrhu košta novaca, a ako se stranka žali, sve se skupa prebacuje na sud gdje će imalo motivirani dužnik iskoristiti svoja prava i tražiti koješta, od vještačenja pa do zvanja svjedoka; a cijelo to vrijeme vi kao dužnik morate plaćati sud i svojeg odvjetnika te dio svog vremena utrošiti na svu to papirologiju, svjedočenja i vještačenja. U postupak morate uložiti minimalno 4-5.000 kuna povrh ovih 7.000 koje ste već u biti izgubili i povrh 1.610kn PDVa koje ste već platili državi, a sve skupa kako bi za nekoliko godina možda došli do pravomoćne presude i to u trenutku kada će vaš dužnik možda biti u blokadi ili predmet stečaja ili likvidacije i nikada se nećete naplatiti. Sudska naplata potraživanja je rizik.

Imate li strpljenja i novaca da uložite u sudsku parnicu ili bi bilo bolje da tih 7.000kn otpišete odmah, a 5.000 uložite u business od kojega živite? Ne bi li to bilo mudrija odluka? Što bi dobri gospodar trebao učiniti? Nažalost, iako je logičnije da odmah otpišete tih 7.000kn i fokusirate se na svoju djelatnost, država kaže da morate utužiti prije nego ostvarite pravo na otpis potraživanja. Država kaže da bez gore opisane procedure smijete otpisati potraživanje do najviše 5.000 kuna bruto. Ne bi li bilo bolje tu letvicu podići, na 20 ili možda čak 30.000 kuna i na taj način omogućiti poduzetnicima da sami odrežu trošak i proglase gubitak prije nego što se on multiplicira, da na taj način smanjite pritisak na bilježnike i sudove koji onda to dobiveno vrijeme mogu potrošiti na kvalitetnija i brža suđenja ljudima poput onih koji se bave farbanjem tunela po cijeni pozlate? Eto anti recesijske mjere, samo kada bi je netko još usvojio!

p.s. ovo je moja trideseta i prva iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 29. siječnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
The income tax created more criminals than any other single act of government.