Ovo je sedmi dio iz serije, prvih šest dijelova (konteksta radi) možete pročitati ovdje: prvi, drugi, treći, četvrti, peti, šesti.
Nisam već dugo ništa napisao na ovu temu i nekako si mislim da je vrijeme za vrlo konkretnu stvar. Naime ono što ću sada napisati je 100% sigurno istina (ili barem moje iskreno uvjerenje da je to istina), obzirom da nemam čvrste dokaze nego samo naznake i pročitano između redova neću nikoga imenovati kako bih zaštitio krivce (policija sada čita po službenoj dužnosti pa možda nešto korisno ispadne iz ovoga).
Dakle, recimo da postoji neka velika državna institucija koja ponekad naručuje ogromne količine različitih tiskanih materijala, i to radi u ljetnim mjesecima pokušavajući nagovoriti ljude da posjete naše more i onda dijeli te brošurice prolaznicima po cesti. Recimo da raspišu javni natječaj na kojem traže tisak neke brošure u nekoliko milijuna primjeraka i to je poprilično dobar opis onoga što je mene u jednome času snašlo.
Da budem totalno iskren, imao sam čovjeka unutar te institucije koji je htio napraviti prijateljsku uslugu (bez ikakvih obaveza i bez ikakve ali i najmanje financijske kompenzacije), jednostavno lik kojem je bilo dosta gledati što se sve tamo radi i koliku su vešmašinu (a nije za veš) sagradili tijekom godina.
Natječaj je bio lijepo i precizno napisan, napisana je bila točna vrsta i gramatura papira, tehnika tiska, mutacije, vrsta i način uveza, pakiranje, isporuka; sve u svemu sjajan tehnički opis na temelju kojeg je moguće napisati vrlo preciznu ponudu. Odmah da bude jasno riječ je bila o iznimno velikom poslu za bilo kakvu tiskaru i doslovno se radilo o tjednima posla i čekanju papira (u toj količini) iz tvornice koja se također mjerila u tjednima.
Kada se radi takav posao onda se tome pristupa malo drugačije od onih dnevnih poslova koje uobičajeno radimo. Ja bih često znao govoriti kako postoje poslovi od kojih se živi i poslovi na kojima se zarađuje. Ovo je bio posao od kojeg se živi, dakle posao koji je veliki, koji uključuje veliki novčani tok, koji zauzme ljude i kapacitete na duži rok i to još u doba mrtve sezone, dakle po svim kriterijima posao na kojem krajnju cijenu treba ogoliti do daske; čak raditi u malom minusu ako treba zato da bi rasteretili firmu gubitka koji se neminovno dogodi tijekom ljeta kada je ionako pola firme na godišnjem i kada je svaki prihod i dalje manji od mjesečnog troška hladnog pogona.
Ukratko, ogolili smo cijenu do kraja, iskoristili najoptimističnije moguće normative, naganjali dobavljača papira da nam da najbolje moguće uvjete, da iz ormara izvuku svaki popust koji se na cijenu može dobiti, smanjiti za konkretni posao rokove plaćanja da se još ušićari koji postotak i kada smo napravili sve što smo mislili da možemo onda smo poslali ponudu.
Na naše iznenađenje, makar je konkretni proizvod (ali doista igrom slučaja) idealno pasao upravo na naš strojni park, izgubili smo natječaj i to za impresivnih 30% razlike cijene. E sada, 30% je jednostavno previše, cijena papira se naštimava na drugu, treću decimalu, uvjeti su tu manje-više svima identični. Ljudi koštaju koliko koštaju i tu nema pomoći; porezi su fiksni i nema oko toga pregovaranja; normativi su (barem kod nas) bili visoki i učinkovitost sigurno na razini (imali smo čak i neke europske rezultate u brzini, postoje naime i mjerenja učinkovitosti, nije da je olimpijada ali najbliže tome što se može). Štogod da smo napravili i pregledali, svi brojevi su bili točni.
Pobjednik natječaja nije imao ništa bolju opremu od nas, nije osobito učinkovit ili učinkovitiji od nas. Znamo čak i neke ljude koji tamo rade pa znamo i koliko novaca dobiju za taj posao i svejedno nema objašnjenja za 30% razlike cijene.
Par tjedana kasnije, kada je posao već uvelike bio u realizaciji kod pobjednika, saznali smo što se u stvari dogodilo i ovo što sada slijedi je pravi mali financijski inženjering.
Kao prvo, isporučitelj nikada nije isporučio milijune komada nego stotine tisuća; jednostavno radi se o velikom logističkom poslu, ta roba se dijeli bez daljnjih potvrda utroška i to na desetinama ako ne i stotinama lokacija i jednostavno je netko potpisao otpremnice koje ne odgovaraju stvarnom stanju.
Nadalje, ekipa se uopće nije držala temeljne tehničke specifikacije, dakle nisu (npr. ne sjećam se točno detalja) tiskali na 135gr papiru nego na 80gr (ili tanjem), nisu tiskali u ravnom offseto nego u roto offsetu, nisu tiskali u pet boja nego četiri, nisu… Dakle, pormijenili su tehničku specifikaciju do granica prepoznatljivosti i unutar toliko značajne promjene tehničkih parametara naravno da su mogli skinuti pojedinačnu cijenu. Ako tome pribrojimo o razliku naručene i isporučene količine, prostor je tu ogroman.
No, priča ovdje ne završava. Obzirom da ljudi imaju papirnati izlaz za milijune komada, a ulaz repromaterijala za stotine tisuća, onda kupe tu sirovinu za milijune i potom razliku koja im nije potrebna prodaju za cash novce onima koji imaju doticaja s cash novcem (a takvih tiskara ima, oni koji rade s malim izdavačima, oni koji tiskaju malene artikle za male urede, najčešće obrtnike koji i dan danas vole platiti gotovinom umjesto preko računa).
Te cash novce oni ne stave u svoj džep, ako ste to mislili, ma ne, oni tim cash novcem isplate svoje vlastite radnike koji su prijavljeni taman toliko iznad minimalca da nisu baš direktno sumnjivi i na taj način izbjegnu plaćanje poreza.
Ukratko, ne samo da su promijenili tehničku specifikaciju (i na tome uštedili), nego su isporučili manje (tu također uštedili), potom su višak sirovine prodali za cash novce (što je naravno ilegalno) i nakon toga te cash novce iskoristili za plaćanje svojih vlastitih djelatnika (i vjerojatno provizija svima onima koji su to omogućili).
Naizgled, sve se čini legalno i super, gore spomenuta organizacija je super i jeftino prošla jer su odabrali najjeftiniju ponudu, na samu proceduru nabave nema niti može biti primjedbi, no nema povratne veze da se utvrdi da li je na kraju tehnička specifikacija poštivana i da li je ispravna količina isporučena; a cash novci koji su zamračeni u postupku završavaju u privatnim džepovima.
Pa ti radi onda s državnom institucijom i nadaj se da je sve cool?
Misao dana:
I do this real moron thing, it’s called thinking, and I’m not a very good Croat because I like to form my own opionions.