“Ni jedan od bitnijih zakona ili pravilnika koji otežavaju poslovanje nije promijenjen”, rekao je Đuro Popijač, tadašnji glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca u ožujku 2008. godine, u času kada je Hitrorez bio jedan od najznačajnijih projekata Hrvatske Vlade.
Poanta Hitroreza je ukratko bila ukidanje nepotrebnih propisa od kojih su mnogi jednostavno preneseni iz prethodnih sustava i političkih uređenja, a dobar dio njih u modernim vremenima više nemaju niti smisla ili ih je tehnologija jednostavno pregazila pa su sukladno tome u cijelosti neprovedivi. Hitrorez je bio važan i zbog toga što nepotrebni administrativni zadaci opterećuju administrativni aparat, a koji potom svojim troškom opterećuju proizvodnju i usluge, te u konačnici ne samo da imamo skupu prizvodnju i još skuplje usluge pa smo kao krajnji rezultat nekonkurentni, nego je ta šuma propisa o bilo čemu direktno odgovorna za dobar dio neučinkovitosti naše administracije a samim time i privrede (dakle onih koji stvaraju dodanu vrijednost).
Postoji puno razloga zašto ti propisi postoje, dobrim dijelom su oni ovdje zato da zaposle vojske državnih i ostalih službenika i stvore dojam da se nešto radi. Dijelom su oni tu zato da bi mogli zaposliti i vojske inspektora koji pregledavaju te silne formulare, izvješća i sukladnost s propisima i normama; no većim dijelom su oni ovdje zato da sakriju nesposobnost države. Naime, u situacijama u kojima država nije u stanju kontrolirati pojedino pitanje – birokratski aparat pribjegava preregulaciji kao pokušaj odgovora na ono što nisu u stanju riješiti. Sjajan primjer pretjerane regulacije je bitka oko radne ili neradne nedjelje u dućanima. Kao što znamo, mnoge djelatnosti (uključivo mnoge o kojima ovisi normalno funkcioniranje države) bez ikakvog problema rade subotom, nedjeljom ili noću – no, iz nekog razloga, stvar se slomila na dućanima. Problem nije u našem konzervativno katoličkom pogledu na nedjelju, nije čak niti problem u prekovremenim satima – nego u nesposobnosti države da osigura onima koji rade nedjeljom taj rad doista bude i plaćen, ali taj rad im nije plaćen ne samo nedjeljom, nego i četvrtom po noći, ili utorkom ujutro ili u bilo kojem času kada vrijedni radnici “štancaju” svoje sate.
Nije stoga niti čudo da poslodavci vrište već godinama o nužnoj potrebi pojednostavljenja propisa i olakšavanju administrativnog tereta na poslodavce a sve skupa kako bi se što više ljudi bavili produktivnim poslom umjesto da ispunjavaju besmislene formulare koji ne služe nikome osim potencijalnim inspektorima koji ispisuju mandatne kazne zato što ste neki formular loše ili nepotpuno ispisali.
Pomalo onda čudi odluka ministra za gospodarstvo (na izdisaju, gospodarstvo a ne ministar) Đure Popijača, istog onog kojeg sam citirao na početku, da donese pravilnik o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima, a koji između ostalog po prvi puta uključuje i obvezu poslodavaca da vode evidenciju o radnom vremenu.
Ovaj brilijantni uradak hiperbirokratizirane radionice ministarstva gospodarstva uključuje da za baš svakog djelatnika, baš svaki dan i to isključivo na dnevnoj bazi (dakle ažurno) vodite evidenciju o ukupno 18 obaveznih podataka (iako, pravilnik predviđa da može toga biti još ako mislite da je ministar nešto propustio). Ovim pravilnikom Hrvatska je ušla u malobrojni red država koji evidenciju rada čuva bolje i preciznije od primjerice čuvenih Sibirskih sovhoza i kolhoza, a iskreno rečeno (provjerio sam), čak su i njemački konc-logori imali ležernije knjigovodstvo.
Što se to dogodilo bivšem glavnom direktoru HUPa na putu do Vlade da je prešao na tamnu stranu i potpisao takav dokument? Da li ga je uopće pročitao? Da li je pretrpio neki udarac glavom u posljednje vrijeme, podvrgao se lobotomiji ili nekom drugom a sličnom zahvatu?
Molim da mu netko pokaže ovu kolumnu i ovaj citat s vrha, a potom da mu pokaže još jednom i pravilnik. Đuro, od tebe nema nikakve koristi, samo šteta, sram te bilo.
p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 17. srpnja 2010.
Web pick tjedna:
Od ukupno 14.000 Zakona i propisa koji reguliraju u poslovanje Hitrorez je pronašao njih svega nešto više od 5.000; od toga su preispitali njih 1.451, napisali 799 preporuka i izvršili njih 368, što je svega nešto više od 2% ukupnog broja propisa i nekih dvadeset i pet puta manje nego što su obećali na početku projekta. No, nije sve tako crno, ljudi koji su u hitrorezu sudjelovali državno plaćenu pamet su uspjeli izvesti širom svijeta.
Share the post "Kako je Đuro Popijač prešao na tamnu stranu"