Nekako si mislim da je cijelu srijedu, dok je Sabor u nebitne detalje raspravljao zašto treba ili ne treba podržati Vladu. Jadranka Kosor sličnu muku mučila s mišlju “Što je meni sve ovo trebalo” jer situacija u kojoj se našla nije nimalo jednostavna a sasvim sigurno nije zahvalna.
Ideja se činila dobra, čak i po Murphyevom zakonu ljudi napreduju do granica svoje nesposobnosti, očekivanja su u startu bila nepostojeća ili jako niska i koliko je toga doista moglo otići na još gorje? Postoji nacionalni konsenzus oko toga da Jadranka Kosor ne smije uspjeti. Evo, oporba je ispucala svoju šansu koju ima priliku iskoristiti jednom u šest mjeseci i njima se u biti ima najmanje za zamjeriti jer je njihov posao (kada već nisu smislili ništa konstruktivnije) da ruše Vladu i viču kako ništa ne valjda i kako oni znaju bolje. Činjenica je i da im se osobito ne žuri, pa su valjda požurili s ovim zahtjevom a kako bi imali alibi u proljeće kada ih netko ne upita zašto ne traže povjerenje. Njihova dilema je jasna i oni se nadaju da ako već moraju zasjesti u odgovorne fotelje Markova trga da to barem naprave nakon što oluja prođe i ekonomija barem puževim korakom krene na bolje. Osim oporbe, premijerkinu glavu očekuju i poslodavci jer tempo i predviđeni plan ekonomskog oporavka nije dovoljno ambiciozan. No ako ste mislili da su poslodavci nesretni pogledajte sindikate, oni su u čudnom položaju u kojem u jednome času podržavaju vladu dok nekoliko minuta kasnije traže glave ministara na panju, a sada kada je priča o brodogradilištima napokon izašla na vidjelo sasvim sigurno će neke nevolje zapljusnuti i Zagreb. Samo da podsjetimo da su se neki prilično uspješni skupovi odigravali baš na Splitskoj rivi.
Jedini koji se grčevito drže koalicije su HSS-ovci i duboko sam uvjeren da će oni posljednji napustiti koaliciju, čak i poslije HDZ-a jer je njihov odlazak iz Vlade ujedno i odlazak iz političkog života zemlje. Friščić podravec kakav je, makar vidi da brod tone i voda je lagano već narasla do zabrinjavajuće visine svejedno cijedi vladu koliko god može. On bezrezervno podržava Jadranku, barem onoliko koliko Jadranka potpisuje naloge za plaćanje. Tu su naravno i nacionalne manjine koje profesionalno parazitiraju na snazi svojeg glasanja za podršku Vladi i čiji su apetiti proporcionalno skromniji pa nisu toliko uočljivi u državnom proračunu, no nemojmo živjeti u zabludi da zahtjeva nema. U koalicijskom ugovoru od prije nekoliko godina ima nekoliko zanimljivih stavaka koje se tiču manjina i one su do sada vješto izbjegavane, no batina kojom Pupovac maše je sve kraća i trenutak kada će je morati upotrijebiti je sve bliže.
Unutarstranačke intrige su još zabavnije jer je sada jasno da svi pili a da je Bajić odlučio račun isporučiti svakome pojedinačno; ministri vode svoje bitke i paze da se ne umoče u još pokoju aferu (priča se po gradu da od 42 Polančecova poglavlja Šuker igra u njih 40), a dizanje ručica “samo formalno” više nije prihvatljiv odgovor nikome, pa čak ni Jadranki čiji je potpis pronađen na nekim MOLovim dokumentima, a izgovor koji je iskoristila nije bio prihvatljiv svega koji tjedan ranije za gore spomenutog računovođu.
No da bi i u prvom planu sve bilo zanimljivo pobrinuo se prethodni premijer koji svojom “sad me vidiš, sad me ne vidiš” taktikom izluđuje ne samo medije nego i vladajuće, a njegova tvrdnja kako nema namjeru rušiti Vladu koju je stvarao neodoljivo podsjeća na Judin poljubac. I na kraju, sama Jadranka svesrdno pomaže ovoj komediji zabune i nekako centralnu ulogu u tome vode njezine torbice s kojima doista ne zna što bi (Obamin protokol je tu bio daleko jasniji), no ta njezina torbica je u biti metafora naše vlaste, a ta metafora glasi: “Sve su to lažnjaci”.
p.s. ovo je moja osamnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 30. listopada 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)
Web pick tjedna:
http://www.sabor.hr Hrvatski Sabor bi trebali preimenovati u Hrvatsko narodno kazalište. Imamo veliki i stalni ansambl koji nas puno košta, nekoliko uvrijeđenih primadona; rijetko kada izvode nešto doista originalno, a zbog ispodprosječne kvalitete niti gledanost im nije velika.
One reply on “Biti Jadranka na jedan dan”
molim Vas da g. Šukera ne etiketirate kao računovođu jer je to uvreda za struku: ja mu osobno ne bih dao da vodi niti dvije ovce (i to na papiru nacrtane) e nekmoli ‘račune’ (drž. financije)
hvala!