Konformizam struktura

Jeste li promatrali diskusije saborskog povjerenstva o prodaji INA-e? Iznimno zanimljivo štivo budući da se na ovom povjerenstvu trenutno križaju mnogobrojne silnice pa će tako te sjednice vjerojatno u anale otići kao dosada najžešće. S jedne strane imamo HDZovu većinu koja je vjerojatno odavno odlučila što će biti zaključak povjerenstva, tu je nekolicina oporbenjaka s povremeno inteligentnim pitanjima (ali i zamjetnom dozom politikanstva) te niz likova na klupi za svjedoke a koje sve redom asociramo s političkim strukturama u posljednjih petnaestak godina. A da bi priča bila još zanimljivija tu je i Damir Polančec, trenutni Pedro čija je sudbina već u biti odlučena i zapečaćena i sve ovo što se sada s njime događa je više administrativni proces nego nekakvo stvarno istjerivanje pravde.

Damir nas je svojim napadom iskrenosti (kojeg do sada nismo imali prilike vidjeti od palih anđela HDZ-a) počastio i uvidom u složene procese odlučivanja unutar Vlade i HDZ-a. Problem je naravno u tome što je INA bila instrumental u procesu kojim je rukovodio sam Polančec prilikom (zasada) neuspjelog pokušaja preuzimanja Podravke, tako da u biti znamo tko je zločinac koji je pogodovao INA-i u njezinom kupcu MOL-u, no istovremeno on sam je zaštićen kroz različite razine odlučivanja koje uključuju i Vladu, i nadzorne odobre ali i sam vrh HDZa i njihovu središnjicu. Na stranu to što se o sudbini INA-e uopće diskutiralo u prostorijama središnjice stranke (što očito više nikome nije neprihvatljivo), koliko je na snazi kolektivna amnezija koja s jedne strane uopće pojma nema što je u dokumentima pisalo, o čemu se na prezentacijama govorilo ili za što se u nadzornim odborima glasalo.

Primjerice: Ivan Šuker, kormilar hrvatskog fiskalnog brodoloma bio je samo “formalni” član i uopće o cijeloj priči poput patuljaka pojma nije imao, a razmjeri dokumentacije su bili takvi da jednostavno nije imao vremena pročitati o čemu se radi (moj prijedlog je da se ministrima ubuduće kompleksni ugovori daju u za njih primjerenom obliku lagano razumljivih i brzo čitljivih slikovnica). Zanimljivo bi bilo pitati sudove što misle o “formalnim” članovima i da li je njihova odgovornost također formalna ili ih se neformalno ipak može poslati u zatvor. Ispada tako da je odluka o ugovoru dioničara nastala bezgrešnim začećem i iako je odluka očigledno donesena, nije baš totalno jasno tko ju je donio, pod kojim uvjetima i zašto. Kolektivna amnezija, fluidnost odlučivanja dovedena do umjetničke forme.

Nije odgovornost izgubljena samo u hodnicima Markovog trga, ima sličnih situacija i na nižim razinama. U gradu Zagrebu skupština je nedavno optužila gradonačelnika na uzurpaciju prostora, kršenje procedure i koječega drugoga u predmetu Varšavske, no Milan je, šeretski, odgovorio kako je on kao gradonačelnik samo provodio odluke skupštine. I to je apsolutno točno, skupina od 51 manje ili više korumpiranih vijećnika donijela je te odluke i gradonačelnik je kao čisti administrativac pod apsolutnom kontrolom skupštine samo proveo njihovu odluku u djelo i sada su se odjednom neki predomislili i ljute se na izvršitelja zbog pogrešno formulirane zapovjedi. Smiješno.

Konformizam struktura je u Hrvatskoj dosegao epske razmjere te različite odluke donose različita upravna tijela, povjerenstva, odbori i slični entiteti, a kada treba rezati vrpce i gurati se ispred kamera pokazujući tuđa postignuća tada odjednom izranjaju različiti individualci koji time valjda pokušavaju dio tuđeg uspjeha prigrabiti sebi. Istovremeno, kada je riječ o odgovornosti i kada je potrebno saznati tko je donio određenu odluku onda se svi skupe da budu manji od makova zrna te minoriziraju svoj utjecaj ili moć odlučivanja.

Odgovornost – još jedan od pojmova koji su netragom nestali s ljestvice vrijednosti. Vjerojatno kolektivne.

p.s. ovo je moja dvanaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 18. rujna 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
Podstranica na web sjedištu Hoto grupe upoznaje nas s prostorom za kojeg nitko nije odgovoran no ipak se dogodio. Prošećite već danas virtualnim hodnicima cvjetnog prolaza za kojeg nitko nije u biti kriv, on nam se, poput mnogi drugih stvari, jednostavno dogodio.