Stečajni upravitelj

Živim u dijelu grada u kojem stjecajem okolnosti uglavnom žive umirovljenici, teoretski gledano riječ je o elitnom kvartu grada no u praksi zbog raznih okolnosti standard života nije baš nužno proporcionalan lokaciji no jedan od malih luksuza kojeg smo u mom kvartu imali prije mnogih je kablovska televizija. Ona je sagrađena tamo negdje sredinom osamdesetih i obuhvaćala je kompletnu bivšu mjesnu zajednicu. Tadašnji stanari (uključivo i mene) investirali su u priključak tadašnjih 300 njemačkih maraka i nakon nekog vremena neki od izvođača je po prašnjavim tavanima i na tko zna sve koje načine uspio posložiti mrežu kablovske televizije koja je u svojim najboljim danima prikazivala nekih petnaestak programa i TV signalom napojila gotovo tisuću kućanstava.

Raspadom bivše države i promjenama u organizacijskom ustroju, bilo je malo nejasno tko se o toj mreži mora brinuti, a na kilometre i kilometre žica, pojačala i antena dolazi i proporcionalni broj problema. Ekipa zainteresiranih neko se vrijeme borila pokušavajući kroz tadašnju mjesnu zajednicu a potom u izdvojenu udrugu građana naplaćivati pretplatu koja se koristila samo za nužno održavanje mreže. Hrvati kakvi jesmo, s vremenom je broj ljudi koji plaća pretplatu pao, u udruzi ionako nije bilo nekih velikih novaca pa su se uplatnice slale sve rjeđe, a dijelovi mreže su počeli ispadati iz pogona kako su se kvarila pojačala, da bi na kraju tadašnje vodstvo udruge shvatilo da to više nema smisla i predložilo gašenje cijelog sustava. To je naravno trebalo napraviti na skupštini udruge gdje se u malu dvoranu bivše mjesne zajednice uguralo stotinjak penzionera i nekolicina nas mlađih. Na toj skupštini i nije bilo baš konkretnih pomaka jer je uprava udruge htjela doslovno istu večer prebaciti prekidač na sustavu pojačala, dok su penzioneri kojima je televizija praktički jedina razonoda bili u stanju dignuti kuku i motiku kako bi zaštitili svoju investiciju od 300 njemačkih maraka.

Na drugoj skupštini, petnaestak dana kasnije i koja je zakazana zato jer se vjerovalo da će se strasti malo stišati došli smo u pat poziciju gdje postojeća uprava više nije htjela obavljati svoj posao, dok članovi skupštine nisu dozvolili da se ugasi. U tom žaru borbe i verbalnog prepucavanja u jednom času rekao sam nazočnima da našoj kablovskoj ne pomaže više nova uprava udruge nego nam u stvari treba stečajni upravitelj. Osoba koja će uzeti to što ima i pokušati pronaći nekoga tko je voljan dalje investirati u tu mrežu, osposobiti je i početi vući ekonomsku dobit. Da skratim priču, u roku od deset minuta i toliko brzo odigranog glasanja da ni sam nisam shvatio što se desilo zatekao sam se na ulici ispred mjesne zajednice s kompletom ključeva, registratorom punim dokumentacije, pečatom udruge i titulom predsjednika a u biti stečajnog upravitelja kablovske televizije moje bivše mjesne zajednice.

Ta cijela situacija me podsjeća na situaciju u našoj državi, gdje imamo Vladu koja bi nešto htjela ali ne može, građane koji su načelno za ali ne preko njihovih leđa i dok diskusija traje sustav se urušava a štetu koja nastaje će biti sve teže i teže ispraviti.

I dok sam ja uspio pronaći kablovskog koncesionara koji je broj kanala u ponudi povećao na više od stotinu, te sada preko te mreže nudi i internet i telefon, veliko je pitanje da li među našim građanima ima dovoljno hrabrih da kažu kako nam nije možda važna više niti ova vlada, pa čak niti neka buduća nego nam treba netko izvana, neki novi “koncesionar” koji će jamčiti da će stvar u dogledno vrijeme profunkcionirati. Ne brine mene toliko koliko će nas koštati aranžman s MMFom, nego koliko će nas koštati ako ga ne bude.

p.s. ovo je moja jedanaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 11. rujna 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.imf.org Međunarodni monetarni fond je organizacija koju optužuju za promoviranje i guranje neoliberalizma, no jednako tako ulaskom MMFa u neku zemlja promovira se fiskalna stabilnost i odgovornost vlasti što bi dovelo do pada kamatnih stopa, povećanog rasta i privlačenja stranog kapitala. Naša vlada kaže da nam MMF ne treba. Valjda oni znaju.