May 2010 Archives

Ovo je deveti dio iz serije, prvih osam dijelova (konteksta radi) možete pročitati ovdje: prvi, drugi, treći, četvrti, peti, šesti, sedmi, osmi.

Pitanje stečaja je jako kompleksno i teško ga je objasniti ljudima koji nemaju neposredno iskustvo u vođenju tvrtke. Naime, u biti je čak i teoretski nemoguće zaustaviti poslovanje jedne tvrtke bez da se u tom postupku stvore nekakvi gubici i netko mora preuzeti trošak gašenja tvrtke. Postoje naravno izuzeci (koji su svi redom plod lošeg i u svojoj biti nezakonitog računovodstva).

Ne znam koliko znate o knjigovodstvu, no u Hrvatskoj (kao i u ostatku svijeta) se koristi dvojno knjigovodstvo, to su oni famozni “duguje” i “potražuje”. U bilanci, na jednoj strani imate svoju imovinu (bio to novac na računu, temeljni kapital, potraživanja, vrijednost skladišta) a na drugoj svoje obveze (prema dobavljačima, državi, kreditorima, rezervacije za sporove i slično). Vrijednost duguje je uvijek jednaka onome potražuje ako je situacija kod vas drugačija onda imate veliki problem.

Zamislite sada situaciju da odjednom u svom poslovanju ostvarite gubitak (to je jedna mogućnost) ili druga da primjerice dobijete sudsku presudu da ste dužni neke ogromne novce koji nisu iskazani u vašoj bilanci do sada (a to se može desiti zato jer ste nešto propustili prije proknjižiti, jer ste nešto namjerno napravili da umanjite svoje obveze ili pak zato što ste izgubili neki spor koji nema veze sa životom). Odjednom, balans vaše bilance je u problemu, jer morate proknjižiti gubitak (primjerice jer je kupac koji je kupovao robu od vas bankrotirao i nikada neće platiti svoj dug) ili morate proknjižiti obvezu (primjerice dug prema vašem dobavljaču, banci ili državi).

Ja sam bio prošao obje kombinacije. Prvu, situaciju u kojoj je kupac naglo bankrotirao sam prošao 1998 godine kada je tvrtka TISAK otišla u stečaj. Ono što je zanimljivo bilo u toj situaciji je to da je TISAK u biti isplatio svima svoje dugove no ja sam svejedno izgubio preko 2 milijuna kuna i to zbog toga što mali izdavači (a tada je moja tvrtka bila jako eksponirana prema izdavačima časopisa) nisu uspjeli preživjeti nagli prekid dotoka novca te su u biti kao konsekvenca oni bankrotirali i ostali dužni ogromne količine novaca. Naravno, tada je već na tih 2mil kuna bio plaćen PDV (nekih dodatnih 440.000kn), a na sve skupa ste morali platiti i porez na dobit (koji je tada bio 35%) – tako da je ukupna izloženost tvrtke u biti bila i veća od same cifre koju je trebalo otpisati, a u ono doba zbog tadašnjih pravila, male tvrtke nisu mogle tek tako otpisati dug (danas je to ipak nešto jednostavnije i korektnije napravljeno i makar ćete izgubiti PDV kako god okrenuli, barem ostatak možete knjižiti kao gubitak i porezno priznati trošak).

Kako god okrenuli, to nije dobra situacija jer bilo koja tvrtka (a moja je tada spadala u male poduzetnike) teško može podnijeti takav financijski udarac. Te probleme rješavate na različite načine, od toga da se pokušate zadužiti kod banke kako bi sanirali štetu iz budućih profita, tako da produljite rokove plaćanja prema dobavljačima, krenete malo bolje raspolagati resursima (recimo skladištem), rasprodate nešto imovine ako je imate… Tu 1998. sam preživio zato jer je tvrtka imala veliki temeljni kapital i bilo je rezervi iz kojih se moglo crpiti, no, bottom line ostaje identičan a to je da ako netko odluči umjesto vas povući ručnu kočnicu nemoguće je zaustaviti business a da netko u tom postupku ne strada. Osobito je to komplicirano u sustavima gdje pravosuđe ne funkcionira poput našeg, jer će svaki kupac koji ne plati samo izjavom žalbe na vašu ovrhu dobiti 4-5 godina vremena dok ja istovremeno svoje obveze moram platiti. Isto tako, postoje ljudi koji sustavno rade na tome da vas doslovce prevare a prema vama nastupaju preko jedne tvrtke, dok prodaju obavljaju preko druge. Ova prva povremeno ode u stečaj ili bude blokirana, no core_business im je zaštićen i nedodirnut. I tu negdje dolazimo do koncepta stečaja.

Načelno, koncept stečaja ne bi smio biti osobito problematičan, veliki broj kompanija imaju ideju koja ne zaživi na tržištu i jednostavno se moraju ugasiti. Da, tehnički gledano bankrot tvrtke je neuspjeh, no odgovorno poslovanje uključuje i to da kada ideja očito ne funkcionira treba zaustaviti pogon i minimalizirati štetu – i to ne samo prema sebi nego prema svima. U Hrvatskoj to nažalost nije tako, jer sama odluka da krenete u stečaj neminovno na sebe dovodi milijune inspekcija koji će vas, dok ležite na podu u lokvi vlastite krvi odlučiti zatući na svim mogućim razinama. Također, tvrtka u tom času odlazi pod ingerenciju trgovačkog suda i stečajnog upravitelja.

Koncept stečajeva u Hrvatskoj je iznimno problematičan (barem prema mom mišljenju) jer je iznimno neefikasan i dizajniran za lopovluke. Prema istraživanju svjetske banke (famozni doing business report), Hrvatska jako loše stoji po pitanju stečajeva, te vjerovnici mogu očekivati da će na svaku kunu dugovanja tvrtke tijekom stećaja naplatiti svega 30 lipa (ako ne vjerujete, pogledajte doing business report 2010, na stranici 128 su brojevi za Hrvatsku). Pogledajte te iste brojeve za primjerice Dansku ili Finsku, gdje ćete dobiti do 85-87% uloženog natrag, ili pak neke druge europske zemlje. Naravno, ne cvjeta svugdje cvijeće, no po mojem razumijevanju stečajnog postupka u Hrvatskoj, donekle je neodgovorno posrnulu tvrtku prepustiti stečajnom upravitelju.

Tijekom godina pokušao sam u stečajnim postupcima u nekoliko navrata kupiti nešto od imovine stečajnog dužnika. U jednoj prilici sam od tvrtke u stečaju koja se nalazila u Krapini pokupao otkupiti jedan stroj kojeg oni nisu bili u stanju uopće pokrenuti, a iskreno sumnjam da su uopće znali o čemu se radi. Stroj je bio visoko sofisticiran, osoba koja je njime znala upravljati je odavno dala otkaz i jednostavno je stroj stajao pokriven ceradom. Istovremeno, kompletna imovina tvrtke je preko stečajnog upravitelja bila iznajmljena tvrtci čiji je vlasnik i direktor bio ujedno i direktor tvrtke koja je otišla u stečaj. Razmislite malo o ovome, dakle odvedete tvrtku u stečaj, u nju uleti stečajni upravitelj i trgovački sud i oni onda vama daju tu istu tvrtku na upravljanje i korištenje njezinih resursa. U kojim uvjetima bi tako nešto bilo normalno? U svakom slučaju, poslao sam ponudu na javni natječaj i kao krajnji efekt bio predmet policijske istrage koja je vjerovala da sam ja u dosluhu s gore navedenim bivšim direktorom tvrtke te da sam ja samo paravan za izvlačenje opreme po kikiriki cijenama. Stečajni direktor je naravno znao da nisam uključen ni u kakvu shemu te mi je vrlo jasno i glasno rekao kako nema šanse da on meni proda bilo što iz jednostavnog razloga što on već ima deal s gore navedenom osobom.

Druga situacija je bila stečaj jedne tvrtke u Zagrebu gdje sam htio od njih u stečajnom postupku kupiti zgradu u koju bih smjestio tiskaru. Uglavnom, radilo se o sjajnom prostoru i cijena je bila ok i u biti sve smo se dogovorili i onda je stečajni počeo diskutirati o tome kako je on pobožan čovjek. Uglavnom, objasnio mi je on kako on živi na selu te kako u njegovom selu nema crkve, te kako su mještani sagradili malenu kapelicu te im nedostaje 40.000 tadašnjih DEM kako bi je dovršili. Meni je to bilo zabavno, dapače ugodno za čuti kako je čovjek pobožan i kako se trudi da i njegovo selo dobije kapelicu, no problem je bio što ama baš svaki puta kada bi mi krenuli pričati i pokušali finalizirati dogovor on je priču skrenuo na njegovu kapelicu. to je u jednom času bilo vrlo frustrirajuće pa sam pitao neke ljude kojima ja vjerujem za savjet, a gdje su mi oni rekli da kako to da nisam shvatio da on (stečajni) traži od mene 40.000 DEM kako bi mi prodao taj objekt. Meni mozak (vjerovali ili ne) jednostavno nije “wired” da pokopča takve signale, za 100 godina ne bih došao do tog zaključka.

Tu zgradu nisam kupio iz dva razloga, prvi je bio taj što nisam htio platiti 40.000 DEM mita za nepostojeću kapelicu, no drugi je bio taj što se tada kada se to događalo nije moglo dobiti kredit za nekretninu. Naravno, niti to nije bio problem, prijedlog stečajnog je bio da uplatim 100.000kn i uđem u posjed objekta, a onda tko te živ iz njega može istjerati. Osim ovog prvog, meni jednostavno nije bilo prihvatljivo ući u deal za kojeg ne znam kako ću ga isfinancirati te od cijelog posla ništa. Znam tvrtku koja je bila voljna investirati u sakralne objekte te koja je bila na nepoznato ući u takav objekt te koja je danas veliki i vrijedni gospodarski subjekt koji zapošljava veliki broj ljudi i, poput drugih dobrih investicija, oni su znali prepoznati priliku i sada imaju nekretnine milijunskih vrijednosti. Znam, naivac sam u nekim stvarima (istovremeno, u jednom selu u Zagorju vjerojatno je do sada sagrađena katedrala, ako je ugledate javite, please).

Ovo nije sve što imam reći o stečajevima, ali tek toliko da shvatite što to znači i koje su konsekvence.

Misao dana:
There are no secrets to success. It is the result of preparation, hard work, and learning from failure.

Ovo je osmi dio iz serije, prvih sedam dijelova (konteksta radi) možete pročitati ovdje: prvi, drugi, treći, četvrti, peti, šesti, sedmi.

Zadnjih par tjedana sam bio malo inkapacitiran za pisanje pa eto nastavljam tek danas. Imam ideju opisati dva institucionalna reketa koja su mi se desila i u koja možete i ne morate povjerovati, meni je to malo bitno, no ja znam tko su ti ljudi bili i što se desilo.

Prvi slučaj se desio prije nekoliko godina kada je moju tvrtku posjetio inspektor zaštite okoliša. Grafička industrija u svojem radu koristi puno različitih materijala koji mogu onečistiti okoliš, no isto tako, moderna grafička industrija, osobito ova koja koristi offset u biti nema više ništa osobito toksičnog ili opasnog u svojem poslovanju. Vremena olova, opasnih kiselina, teških metala i sličnih spojeva je odavno prošlo. No, svejedno, okoliš treba čuvati.

U svojoj biti, u modernom offsetu imate svega nekoliko opasnih kemikalija kojih se treba čuvati. Jedno su kemikalije koje se koriste za razvijanje offsetnih ploča. To nisu razvijači u klasičnom smislu riječi budući se radi o fotopolimerima koji se razvijaju u alkalnoj otopini odgovarajućeg sastava. Te kemikalije po samoj svojoj biti nisu otrovne (to ne znači da si možete natočiti čašu i očekivati da nećete završiti u bolnici), no u primjerice americi to su spojevi koji se smiju samo neutralizirati (dakle da dobijete neutralni pH) i potom se slobodno izlijevaju u kanalizaciju. Druga vrsta otpada su mineralna i sintetička ulja koja se koriste za podmazivanje strojeva, tu su i petroleji i alkoholi koji u biti isparavaju i od njih nema otpada koji bi se morao zbrinjavati, te naposlijetu tu je zaostala ambalaža od tiskarskih boja i ostalih preparata koja se miješaju s bojama (sušila i slično). Boje su u biti napravljene od prirodnih sastojaka i nema osobito kritičnih elemenata, a u nekim bojama se koriste i recimo skroz prirodna ulja (primjerice sojino), također umjesto izopropilnog alkohola mogu se koristiti prirodni nadomjestci, a isto vrijedi i za petroleje (koji pak nisu toliko učinkoviti ali funkcioniraju). Naravno, imalo bi smisla prijeći na ove zdravije materijale, no međutim obzirom da se rijetko tko brine o zaštiti okoliša onda je teško prijeći na netoksične materijale ako time ne kompenzirate za povećane troškove zaštite okoliša.

Problem mineralnih i sintetičkih ulja te ostataka boje i njihove ambalaže je u biti najveći. Ti materijali bi se morali spaljivati no kako je jedina spalionica za to zatvorena, ostaje samo basnoslovno skupi izvoz koje rade malobrojne tvrtke za obradu tog otpada. U našoj tvrtci je primjerice postojalo razvrstavanje za opasni otpad, papirni otpad (koji se može reciklirati i koji smo reciklirali) te naravno za komunalni otpad koji se odlaže na deponij. Problem je bio s kanticama i bojom (ponavljam još jednom da su to offset boje kakvih teško da ste vidjeli i koje su po prirodi daleko manje opasne od recimo kantice uljne boje ili laka za bojenje stolarije).

Anyway, stigao je kod nas inspektor zaštite okoliša i pogledao pogon, bio je zadovoljan kako mi razvrstavamo otpad i u jednome času mi je samo dao vizitku čovjeka kojem se moramo javiti. S time da ovo “moramo” je bio sasvim sigurno imperativ i uopće nije bilo dvojbe da se možemo javiti samo jednom dobavljaču koji će riješiti sve naše dvojbe oko zbrinjavanja otpada. Ne imajući drugačije rješenje za rješavanje otpada pozvali smo čovjeka koji je uredno dostavio ugovor i cjenik i to je bilo to. Potpisali smo ugovor s dobavljačem kojeg je uvjetovao inspektor a kako bi dobili od njega povoljno mišljenje. Problem se pojavio tek kasnije kada smo shvatili da dotični nema rješenje za zbrinjavanje otpadnih zauljenih krpa i kantica s bojom iz jednostavnog razloga što čovjek (kao uostalom i svi drugi) nije imao što s njima učiniti. S jedne strane imate zakonsku obvezu zbrinuti taj otpad, no istovremeno nema nikoga tko bi taj posao doradio sve i da to želite.

Drugi problem se pojavio sa zbrinjavanjem kemikalija jer smo mi prikupili određenu količinu naših otpadnih razvijača za offsetne ploče i dok je čovjek to tovario u svoj kombi kroz razgovor s njime sam shvatio kako on uopće ne zna što tovari u svoje vozilo i kako u biti on ima vrlo jednostavno rješenje za taj problem. Oni izliju kemikaliju u bazen, potom u sve skupa ubace vapna i potom ostatak valjda izliju u kanalizaciju a krutu tvar negdje zakopaju. Čovjek naravno ne razlikuje razvijač za fotografije (na bazi srebra) od razvijača za primjerice kolornu fotografiju ili razvijača za fotopolimerni postupak. Njemu je to sve isto.

Vi razmislite i odlučite da li je to kvalitetno zbrinuti otpad, ja mislim da nije, no inspektor zaštite okoliša ima sasvim drugačiji stav.

Druga situacija je bila u jednoj državnoj instituciji čiju ste članarinu obavezni plaćati, a gdje smo na jednom pozivnom natječaju dobili posao tiskanja jedne monografije. Posao se razvukao na nekoliko mjeseci (ne našom greškom) i kada smo napokon odradili posao i isporučili proizvod tada me je posjeo čelnik te institucije i lijepo objasnio kako umjesto da fakturiramo primjerice 150kn po jedinici prizvoda, mi ćemo fakturirati 350kn po jedinici, a tu razliku ćemo proslijediti čovjeku koji će nam se javiti i dati konkretne instrukcije. Na moje protestiranje i neslaganje, vrlo je jasno bilo rečeno (bez pretjeranog uvijanja i pristojnosti) da ako to ne napravimo nikada nećemo imati posao plaćen.

U prvom slučaju pristao sam na reket zato jer je taj problem ionako trebalo nekako riješiti, no ovaj drugi puta sam doslovce bio prisiljen pristati jer je to bio jedini način da se do novca dođe. Nisam baš ponosan na to ali mogu slobodno reći da sam u 16 godina svog poslovanja na ucjene pristao svega nekoliko puta (manje nego što imam prstiju na jednoj ruci) i ta nepopustljivost me nažalost koštalo svega. Uvijek je lakše zažmiriti, pregristi i popustiti nego se držati principa – no nažalost onda to više nisam ja.

Misao dana:
The man who offers a bribe gives awaya little of his own importance; the bribe once accepted, he becomes the inferior, like a man who has just paid for a woman.