Jeste li pročitali prekjučerašnji govor Hrvoja Appelta (plus zanimljivi komentar koji se također pojavio) pred Nacionalnim odborom za praćenje i provedbu Strategije suzbijanja korupcije? Neovisno o tome slažete li se s Hrvojem ili ne, tekst vrijedi pročitati jer daje vrijedan uvid u to kako Hrvatski mediji funkcioniraju i donekle, barem kroz redove, možete doći do zaključka koliko oni imaju stvarnog utjecaja na javno mijenje.
No, mediji su u krizi. Opća globalizacija i svedostupnost interneta kao alternativnog izvora informacija dramatično je narušila balans između medija i njegove javnosti. Prelazak s one_to_many medijskog modela (gdje je cijela nacija gledala jedan dnevnik, ili gdje ste na kiosku mogli kupiti ograničeni broj novina) na many_to_many model kojeg omogućava internet u cijelom je svijetu uveo krizu među medijske kuće. Ta kriza je velika, prevelika da bi bilo realno da će mediji – kakve ih danas poznajemo – preživjeti i makar su efekti u krajnjoj liniji isti, kriza različito zahvaća različite medije na različitim zemljopisnim prostorima.
Primjerice, američki web site Newspaper death watch bavi se evidentiranjem novina koje su podlegle krizi i nitko, ali ama baš nitko nije imun na krizu koja nije samo financijska kriza (pa ljudi manje kupuju novine), nego i kriza identiteta i vjerodostojnosti medijskih kuća. Od 25 najprodavanijih dnevnih novina u americi, njih 23 se suočava s dramatičnim padom tiraže. Ove preostala dvije novine su Wall Street Journal (vjerojatno svi žele promatrati raspad ekonomije iz prvoga reda) i jedan od lokalnih američkih dnevnika čija tiraža raste isključivo zato jer je njihov glavni konkurent pogledao krizi.
I dok je financijska i vrijednosna kriza pogodila novine, internet je također mjesto na kojem se klasični mediji ne snalaze. Analiza kaže da kada bi primjerice New York Times danas ukinuo sve svoje troškove koji su vezani za papirnato izdanje (dakle od grafike, tiska, logistike do prodaje na kioscima) te se u cijelosti orijentirao na svoje web izdanje – eh, tada bi prihodi od oglašavanja pokrili svega 20% onoga što je preostalo od New York Timesa. to bi ukratko značil da je trošak stjecanja informacija za daljnju distribuciju po sadašnjem modelu iznimno skup.
Situacija u hrvatskoj nije ništa bolja, dapače – osim globalnih boljki naše medje muče i sasvim lokalne endemske bolesti. Jedna od temeljnih je nepostojeća neovisnost medija. U normalnoj zemlji, novina (ali i TV i radio)Â može i mora pisati o čemu god želi, no to kod nas nije slučaj. Medijske kuće su u nekome času pristale funkcionirati po principu ruka_ruku_mije te se negdje pogubila novinarska i urednička nezavisnost od vlasništva i kapitala. Danas tako ne možete čitati kritičke članke o pojedinim kompanijama (iako nekritički hvalospjevi nisu nikva iznimka) a šansa da se kod nas desi skandal koji bi poljuljao same temlje vlasti ravan je nuli. Obzirom na nekritički stav medija prema društvu u kojem djeluju, nije niti čudo da rijetki iznimci jednostavno više ne prolaze, ne nužno zato jer su loši koliko zbog toga što nepostojeći prihodi od oglašavanja ne omogućavaju daljnju popularizaciju i promociju medija. Business.hr i Feral primjeri su takvih medija, i dok je ovaj posljednji podlegao (svemu i svačemu) dotle se ovaj prvi danas pokušava izvući iz situacije u koju se sam stavio (što naravno ne znači da je ta politika bila loša ili pogrešna, no na našem degeneriranom medijskom tržištu u ovome času model kritičkog, analitičkog i/ili istraživačkog pisanja nije održiv).
Kombinirajmo gornje s tzv. tabloidizacijom medija (što je u komentaru Appletovog govora lijepio lustrirano) i dolazimo do zanimljive situacije u kojoj svi mediji izlaze iz domene kritičkog (ako su ikada tamo i bili) i pretvaraju se u tabloide. I sada sve skupa stavimo u kontekst malenog društva u tranziciji koje je pregaženo globalizacijom i internetom kao vanjskom manifestacijom ili čak temeljnim instrumentom te globalizacije.
Postavlja se pitanje tko će biti taj koji će preuzeti ulogu koju su mediji svojevoljno izgubili i kako možemo riješiti tu novonastalu situaciju? Tržište sa svega četiri milijuna stanovnika koji nisu navikli plaćati informacije teško će biti preodgojiti (ako kažemo da je to nužna pretpostavka nekoj dubljoj društvenoj promjeni i nekom iluzornom napretku), osim naravno ako im ne pružimo besplatnu informaciju i još ih pritom nekako natjeramo da je konzumiraju. Ali – tko će to platiti?
Misao dana:
Nothing travels faster than light, with the possible exception of bad news, which follows its own rules.