Categories
Politika

Drži li Milorad Pupovac i SDSS ključeve koalicije

U proteklih mjesec dana nestabilnosti koje smo prošli, u puno situacija spomenuo se HSS kao nositelj stabilnosti koalicije. Ja nekako mislim da to i nije baš tako jer je HSS u ovome času u doista bezizlaznoj situaciji (neovisno o relativno solidnom rezultatu na lokalnim izborima koj je uglavnom generiran od strane različith koalicijskih aranžmana a manje stvarnog rezultata), a Josip Friščić je ionako lik na odlasku (priča kaže da je on htio napraviti ono što se danas zove “Sanaderov manevar” no Ivo ga je preduhitrio a Pankretić je u tom dealu malo izgubio predsjedničku fotelju). Kako bilo, osim trgovačkog mentaliteta kojime HSS obiluje i koji u stvari pogoduje samo malenom broju ljudi, njihov je vitalni interes održanje koalicije i da Jadranka jedno jutro crno proglasi bijelim oni bi se rastrčali po zemlji objašnjavajući kako je bijelo novo crno i da je to u stvari oduvijek bilo tako te da je u ovim teškim vremenima to najbolja moguća odluka.

Da ne gubim riječi na Jožu i njegov HSS, odmah bi rekao kako je moje mišljenje da je ključ opstanka koalicije u manjinama, a osobito u rukama Milorada Pupovca i SDSS-a, koji je u tom kompletu pojedinačno najveći a duboko sumnjičim i najmudriji dio mozaika.

Manjine su specifični problem, osobito kod nas i nekako se uvriježilo kako u hrvatskoj u stvari nije potrebno imati polovicu saborskih ruku jer se glasovi manjina skoro pa automatski pribrajaju onome koji je toj većini najbliži. Ovo naravno nije normalno, jer u ostalim europskim zemljama manjine nemaju takva prava i duboko sumnjičim da i naše manjine to dobro znaju. Tipično ustavno rješenje je da ili manjine mogu sudjelovati u svim diskusijama ali ne mogu glasati u parlamentu osim o zakonima koji se na njih odnose. Ili pak imaju pravo veta  (opet na zakone koji se odnose na manjine) u razinama parlamentarnih odbora. Manjine nemaju pravo glasa o povjerenju vladi i u tom su smislu njihovi glasovi u normalnijim zemljama bezvrijedni. To je zbog toga što osoba koja je izglasana s nekoliko stotina glasova, a primjerice Nazif Memedi je izglasan s 306 glasova i dok osobno ne postavljam pitanje njegovog legitimiteta da predstavlja (u ovom slučaju) romsku manjinu, pitam se kako 306 glasova smije biti jezičac na vagi povjerenja jednoj vladi.

Ulog manjina u jednu vlast je dakle malen, a odgovornost velika i makar mudrosti teško da možemo tražiti u hrvatskom političkom životu, može biti da je se ovog puta ipak može pronaći jer su upravo manjine te koje najmanje mogu izgubiti uskraćivanjem potpore vlasti.

Naravno, poput HSSa i ostalih satelita, i manjine su žestoko naplatile dizanje svojih ručica i tu niti SDSS nije iskupljen; no njihova uloga u proteklih nekoliko godina i nije tako loša jer su natjerali HDZ da prigrli i pregrmi određene stvari vezane za srpsku manjinu što je iznimno važno za budućnost zemlje. Naravno da HDZ, baš poput Sanaderovog “Hristos se rodi” nije bio totalno iskren, no niti to nije toliko bitno jer su presedani napravljeni i javna deklaracija je postala, eto, javna – i povratka više nema.

Promatrajući ulogu SDSSa danas i poteza koje Pupovac vuče u posljednje vrijeme, nije li čudno da je upravo na temelju njihovog pritiska donešena odluka da se ide u oporezovanje dividendi ali i izradu sveobuhvatnog zakona o oporezivanju imovine (i kapitalne dobiti)? Nije li to društveni zadatak neke od drugih stranka koalicije? Zašto je taj teret pao upravo na Miloradova leđa i koja je uopće poanta tog manevra, gledajući s pozicije njega kao glasnogovornika jedne manjine i u stvari cijele manjinske grupacije u saboru?

Moje je mišljenje da Milorad Pupovac razumije vrijeme u kojem se nalazimo i svojim potezma pokušava ispraviti neke od sistemskih pogrešaka kojima robujemo. Koliko će uspješan u tome biti je pitanje interpretacije i vremena, no sretno mu bilo. Poput gore spomenutog “Hristos se rodi” – jednom kada prođemo paradigmu, nema više puta nazad i sve ostalo je pitanje balansiranja poreznog sustava (kojem očajnički to balansiranje treba).

Ova Vlada mora pasti i što se to prije desi to bolje za sve nas. Iako ima logike u inzistiranju na tome da se izbori izbjegnu u trenutku maksimalne krize, iako postoje sasvim utemeljene dvojbe da li je oporba faktički u stanju preuzeti vlast (ako bi te izbore uopće dobila) mišljenja sam da su izbori nužnost jer bi oni omogućili da novi ljudi pokušaju riješiti problem kojeg je trenutna vlada proizvela. Jest da imamo novu premijerku i nekolicinu novih ministara, no to je vlada kontinuiteta i po definiciji ljudi koji su nas u krizu doveli (a uvjeren sam da hrvatska kriza nije isto što i globalna kriza) nas nisu u stanju iz te krize izvesti van.

Dominos

Dok se čini kako bi izbori usporili sve i svašta, pa tako i izlazak iz krize, ja mislim da nije tako – jer bi razdoblje tehničke vlade uz suglasnost svih u saboru mogli iskoristiti za donošenje pravog i korjenitog rebalansa proračuna. A samu vlast je bolje zamijeniti danas jer, suprotno onome što nam pričaju, ako nečega nemamo (osim novca) to je i vrijeme.

Odgovornost je političara, pa i ovih koji su trenutno na vlasti da prepoznaju situaciju u kojoj se nalaze i da umjesto da očajnički prolongiraju sudbinu koja ih ionako slijedi (jer meda i mlijeka neće biti još dugo vremena) maknu sami sebe sa vlasti i omoguće ili dolazak novih ili preslagivanje kockica i legitimitet koji sa sobom nose novi izbori. Kao što napisah gore, odluku o tome će najlakše donijeti oni koji najbolje razumiju gdje su, odnosno oni koji će takvom odlukom najmanje izgubiti i tu je jedinstvena prilika SDSSa i Milorada Pupovca da pokrene stvarnu promjenu umjesto da bude alibi za produbljavanje krize kojoj će ova vlada zasigurno pogodovati.

Misao dana:
I call it like the domino theory of reality. If you can go one step at a time and it seems to make sense, you can then take your audience into an area that is relatively outlandish.

Categories
Politika Priroda i društvo

Jadrankina kolona

U petak sam se imao prilike voziti skupa s Jadrankinom kolonom od Mesničke do Črnomerca (valjda dok je putovala u Trakošćan, čudno ali koliko sam imao prilike vidjeti sama se vozila), a jutros sam pak naletio na nju opet u Vlaškoj ulici.

Jadranka, baš kao i Ivo putuju (uobičajeno) u koloni od tri automobila, dva crna policijska BMWa serije 5 (530xd za one koji žele znati više), te sam auto u kojoj se ona vozi. Ivo se vozio u srebrnom BMWu, a Jadranka se vozi u metalik sivom Mercedesu S klase (nisam vidio oznaku ali očito je 500 ili 600).

Iza Ive sam se vozio puno puta jer se nekako potrefiilo da smo u isto vrijeme išli na posao i uredno smo se mimoilazili na britancu, a u nekoliko navrata sam imao prilike voziti se iza njihove kolone pa donekle znam nešto o ponašanju luđaka iz protokola koji voze državne dužnosnike.

Presidential Motorcade

Anyway, htio sam samo prijaviti jednu vrlo bitnu razliku u ponašanju Jadrankine kolone u odnosu na onu u kojoj se bio vozio Ivo Sanader. Naime, za razliku od Sanaderove kolone, ova Jadrankina poštuje prometne propise i staje na semaforima. Što je veliki iskorak jer se to do sada nikada nije događalo.
Još kada bi gore spomenuta ekipa bila dovoljno inteligentna da ugasi rotirke i još pritom odlučila da su recimo tri trake u Ilici više nego dovoljni da netko i mimoiđe tu kolonu onda bi bilo super.

Naravno, vozio sam se samo dva puta uza Jadranke pa je teško reći da li je to pravilo ili izuzetak, no to je svakako promjena na bolje u odnosu na prethodnog putnika.

Misao dana:
Can I tell you how strange it is to look in your rearview mirror and see guys in cars tailing you?

Categories
Politika Priroda i društvo

Kada su već rebalansi u modi

Sezona je rebalansa i manje-više nitko od toga nije pošteđen. Naravno, puno se diskutira o rebalansu državnog proračuna i proces donošenja tog rebalansa više podsjeća na cjenjkanje na ulicama Istanbula nego na neki dobro promišljeni proces, no što je tu je – birači će to (valjda) znati vrednovati prvom slijedećom prilikom.

Oglasio se i novopečeni (ali zdravi) predsjednički kandidat koji nam tvrdi da nije sve tako sivo. Andrija Hebrang, lik koji tvrdi da ne govori uvijek istinu počastio nas je svojim osvrtom na krizu a koji je objavljen (gdje drugdje) nego u Jutarnjem listu. Ne ulazeći u detalje i analizu ostalih (očigledno tendenciozno plasiranih) brojeva, zapalo mi je oko na slijedeći citati:

Zato što je poznat podatak kako 78 posto stanovnika Hrvatske smatra da zemlja ide u lošem smjeru. To pojačava tzv. potrošački pesimizam, pa promet u trgovini pada dok ukupna masa štednje u bankama raste. Pesimizam je rak-rana izlaska iz krize, a najbolje se liječi usporednim podacima.

Ovo naime nije točno, jer je štednja hrvatskih građana pala u proteklom razdoblju a novi bilten HNBa koji bi morao izići svakoga časa (ako već nije) sasvim sigurno će pokazati i trend smanjenja. Andrija je daleko od stvarnosti i voli slušati ono što mu uši žele čuti pa mu nije za zamjeriti, no treba malo promotriti što se događa na razinama ispod državnog.

Ako ste primjetili, grad Zagreb je nedavno također u tišini i dubokom hladu gornjogradske vijećnice također izglasao rebalans proračuna. To je bio jedan žestoki obračun i puno se toga srezalo i rezultat silnih pregovora je smanjenje proračuna od impresivnih 1,87% ili ukupno “breath taking” 150 milijuna kuna (ovo navodim tek toliko da shvatite kako je država u stvari dala daleko veći obol krizi nego primjerice grad Zagreb).

No, Zagrebački nojevi u uredu za proračun bojim se i nisu nešto previše pametno napravili i nekako ne vjerujem da je sadašnja situacija održiva. Ako promotrite prijedlog proračuna grada Zagreba (a nažalost samo prvotnu verziju možete vidjeti na stranicama grada, ova najnovija očito još nije online) tada možete lagano uočiti da impresivnih 5 milijardi kuna proizlazi iz primitaka na Porez na dohodak. Dakle, nekih 63% ukupnog proračuna ovisi o primicima iz vaše i moje plaće. Ono što je puno zanimljivije je to da grad nije dirao očekivane primitke iz poreza na dohodak unatoč tome što primjerice državni proračun, čiji (prijedlog) možete vidjeti ovdje, predviđa pad prihoda od poreza na dohodak od cca. 7,8% što bi preneseno na Zagreb i to bez obzira na formulu koju smo upotrijebili moralo značiti minimalno 5% promjene u prihodima ili nekih 400mil kuna što je neusporedivo više od 150mil kuna koliko je rebalansirano proračunom.

Iz gornjega slijedi kako ćemo o Zagrebačkom proračunu još diskutirati. Iako, za razliku od državnog proračuna koji je koliko toliko konsolidiran, u Zagrebačkom proračunu ne vidimo aktivnosti Zagrebačkog holdinga. Primjerice jedna od većih financijskih injekcija koje oni očekuju su i one pare od Jure Radića i njegovog IGH-a. Ako se sjećate, oni su kupili 50% Zagrepčanke i do kraja ove godine morali bi isplatiti 40mil eur za svoju polovicu. Razlog zbog kojeg IGH nije platio zagrepčanku je kriza i nemogućnost pronalaska financiranja – pa stoga donekle čudi informacija kako je upravo IGH bio jedan od onih koji su dokapitalizirali tamo neke tvrtke koje posluju u neposrednoj okolici Pelješkoga mosta. Očito se prioriteti mijenjaju.

Država ovim posljednjim rebalansima jasno pokazuje da je Vlada u cijelosti izgubila kompas te da se odluke donose preglasavanje po razno-raznim hodnicima bez čak i minimalne analize rezultata i efekata. No može se lagano dogoditi da su proračuni na lokalnim razinama, a mene ovdje zanima Zagrebački, za razliku od državnog još uvijek u svijetu gdje med i mlijeko teče potocima. I dok se na državnoj razini paničari i trči u krug, na lokalnoj čini se još se nismo suočili sa stvarnošću.

Misao dana:
Reality is that which, when you stop believing in it, doesn’t go away.