U proteklih mjesec dana nestabilnosti koje smo prošli, u puno situacija spomenuo se HSS kao nositelj stabilnosti koalicije. Ja nekako mislim da to i nije baš tako jer je HSS u ovome času u doista bezizlaznoj situaciji (neovisno o relativno solidnom rezultatu na lokalnim izborima koj je uglavnom generiran od strane različith koalicijskih aranžmana a manje stvarnog rezultata), a Josip Friščić je ionako lik na odlasku (priča kaže da je on htio napraviti ono što se danas zove “Sanaderov manevar” no Ivo ga je preduhitrio a Pankretić je u tom dealu malo izgubio predsjedničku fotelju). Kako bilo, osim trgovačkog mentaliteta kojime HSS obiluje i koji u stvari pogoduje samo malenom broju ljudi, njihov je vitalni interes održanje koalicije i da Jadranka jedno jutro crno proglasi bijelim oni bi se rastrčali po zemlji objašnjavajući kako je bijelo novo crno i da je to u stvari oduvijek bilo tako te da je u ovim teškim vremenima to najbolja moguća odluka.
Da ne gubim riječi na Jožu i njegov HSS, odmah bi rekao kako je moje mišljenje da je ključ opstanka koalicije u manjinama, a osobito u rukama Milorada Pupovca i SDSS-a, koji je u tom kompletu pojedinačno najveći a duboko sumnjičim i najmudriji dio mozaika.
Manjine su specifični problem, osobito kod nas i nekako se uvriježilo kako u hrvatskoj u stvari nije potrebno imati polovicu saborskih ruku jer se glasovi manjina skoro pa automatski pribrajaju onome koji je toj većini najbliži. Ovo naravno nije normalno, jer u ostalim europskim zemljama manjine nemaju takva prava i duboko sumnjičim da i naše manjine to dobro znaju. Tipično ustavno rješenje je da ili manjine mogu sudjelovati u svim diskusijama ali ne mogu glasati u parlamentu osim o zakonima koji se na njih odnose. Ili pak imaju pravo veta (opet na zakone koji se odnose na manjine) u razinama parlamentarnih odbora. Manjine nemaju pravo glasa o povjerenju vladi i u tom su smislu njihovi glasovi u normalnijim zemljama bezvrijedni. To je zbog toga što osoba koja je izglasana s nekoliko stotina glasova, a primjerice Nazif Memedi je izglasan s 306 glasova i dok osobno ne postavljam pitanje njegovog legitimiteta da predstavlja (u ovom slučaju) romsku manjinu, pitam se kako 306 glasova smije biti jezičac na vagi povjerenja jednoj vladi.
Ulog manjina u jednu vlast je dakle malen, a odgovornost velika i makar mudrosti teško da možemo tražiti u hrvatskom političkom životu, može biti da je se ovog puta ipak može pronaći jer su upravo manjine te koje najmanje mogu izgubiti uskraćivanjem potpore vlasti.
Naravno, poput HSSa i ostalih satelita, i manjine su žestoko naplatile dizanje svojih ručica i tu niti SDSS nije iskupljen; no njihova uloga u proteklih nekoliko godina i nije tako loša jer su natjerali HDZ da prigrli i pregrmi određene stvari vezane za srpsku manjinu što je iznimno važno za budućnost zemlje. Naravno da HDZ, baš poput Sanaderovog “Hristos se rodi” nije bio totalno iskren, no niti to nije toliko bitno jer su presedani napravljeni i javna deklaracija je postala, eto, javna – i povratka više nema.
Promatrajući ulogu SDSSa danas i poteza koje Pupovac vuče u posljednje vrijeme, nije li čudno da je upravo na temelju njihovog pritiska donešena odluka da se ide u oporezovanje dividendi ali i izradu sveobuhvatnog zakona o oporezivanju imovine (i kapitalne dobiti)? Nije li to društveni zadatak neke od drugih stranka koalicije? Zašto je taj teret pao upravo na Miloradova leđa i koja je uopće poanta tog manevra, gledajući s pozicije njega kao glasnogovornika jedne manjine i u stvari cijele manjinske grupacije u saboru?
Moje je mišljenje da Milorad Pupovac razumije vrijeme u kojem se nalazimo i svojim potezma pokušava ispraviti neke od sistemskih pogrešaka kojima robujemo. Koliko će uspješan u tome biti je pitanje interpretacije i vremena, no sretno mu bilo. Poput gore spomenutog “Hristos se rodi” – jednom kada prođemo paradigmu, nema više puta nazad i sve ostalo je pitanje balansiranja poreznog sustava (kojem očajnički to balansiranje treba).
Ova Vlada mora pasti i što se to prije desi to bolje za sve nas. Iako ima logike u inzistiranju na tome da se izbori izbjegnu u trenutku maksimalne krize, iako postoje sasvim utemeljene dvojbe da li je oporba faktički u stanju preuzeti vlast (ako bi te izbore uopće dobila) mišljenja sam da su izbori nužnost jer bi oni omogućili da novi ljudi pokušaju riješiti problem kojeg je trenutna vlada proizvela. Jest da imamo novu premijerku i nekolicinu novih ministara, no to je vlada kontinuiteta i po definiciji ljudi koji su nas u krizu doveli (a uvjeren sam da hrvatska kriza nije isto što i globalna kriza) nas nisu u stanju iz te krize izvesti van.
Dok se čini kako bi izbori usporili sve i svašta, pa tako i izlazak iz krize, ja mislim da nije tako – jer bi razdoblje tehničke vlade uz suglasnost svih u saboru mogli iskoristiti za donošenje pravog i korjenitog rebalansa proračuna. A samu vlast je bolje zamijeniti danas jer, suprotno onome što nam pričaju, ako nečega nemamo (osim novca) to je i vrijeme.
Odgovornost je političara, pa i ovih koji su trenutno na vlasti da prepoznaju situaciju u kojoj se nalaze i da umjesto da očajnički prolongiraju sudbinu koja ih ionako slijedi (jer meda i mlijeka neće biti još dugo vremena) maknu sami sebe sa vlasti i omoguće ili dolazak novih ili preslagivanje kockica i legitimitet koji sa sobom nose novi izbori. Kao što napisah gore, odluku o tome će najlakše donijeti oni koji najbolje razumiju gdje su, odnosno oni koji će takvom odlukom najmanje izgubiti i tu je jedinstvena prilika SDSSa i Milorada Pupovca da pokrene stvarnu promjenu umjesto da bude alibi za produbljavanje krize kojoj će ova vlada zasigurno pogodovati.
Misao dana:
I call it like the domino theory of reality. If you can go one step at a time and it seems to make sense, you can then take your audience into an area that is relatively outlandish.
