Categories
Gadgets Toyota TPS

Malo o električnim automobilima

Kao i (skoro) svako drugo muško, nisam niti ja previše imun na automobile – jedina je razlika što sam relativno usamljen u tome kako promatram automobile i kakvi mi se auti mu konačnici dopadaju, što me naravno ne priječi da pratim što ima nova u auto industriji. Ako se netko sjeća, jako davno (eto sada ima već tri godine od toga) sam napisao tekst s naslovom “Tko je ubio električni auto?“, a koji je u stvari bio uvod u seriju tekstova koje sam posvetio Toyoti Prius koju sam svojevremeno dobio na četrnaestodnevno testiranje. Bacite pogled na te tekstove jer su doista bili dobri i mislim da sam relativno dobro opisao ne samo Prius nego i cijelu tu priču oko električnih automobila.

U međuvremenu, puno se toga promijenilo (doduše ne kod nas). Tržište danas vrvi ili hibridnim automobilima ili najavama električnih automobila koji bi se eto, morali na tržištu pojaviti svakoga trenutka. Na našem tržištu i nema baš puno toga, no vrijedi spomenuti da je tu i dalje Prius koji bi se uskoro morao početi prodavati u najnovijoj verziji (koja je u americi i dijelu europe već na tržištu). Nešto jeftinija od njega je Honda Civic hybrid (koja zadovoljava kriterije hibridnog automobila ali nije to baš napravljeno na Priusovoj razini), te ostali hibridi koji su svi redom Lexusovi i do GS, RX i LS (a koji ujedno i koštaju poput omanje štedionice). Bizarna priča s hibridima kod nas je i to što ne samo da ti automobili nemaju nikakve olakšice (porezne i slično) nego su dapače ekstra opterećeni troškom reciklaže baterija.

Aptera's Super-MPG Electric Typ-1 e Car

Ono što osjećam kao veliku promjenu na tržištu automobila, a što mi se čini da će samo biti potencirano smrću velikih auto proizvođača je to da su automobili ušli u kategoriju apsolvirane tehnologije. To otprilike znači da je tehnologija danas napredovala do te razine da svaki imalo motivirani proizvođač može napraviti kvalitetan automobil. Naravno, postoje tu velike razlike i estetske i kvalitativne no u biti, svaki auto koji vi danas kupite na tržištu je u stvari jedan sasvim solidni proizvod od kojeg se može očekivati cijeli niz godina dobre vožnje. Pogledajte samo u što su se pretvorili automobili poput Škode, ili možda istočniji primjeri poput Dacie ili još istočnije Daewooa (sada Chevroleta).

Ako pogledate segment hibridnih vozila, a osobito električnih; ono što ćete tamo otkriti je da desetine međusobno različith tvrtki proizvode električne automobile, unatoč tome što nemaju desetljeća godina iskustva u proizvodnji istih. Dapače, ono što se događa je i to da pojedine tvornice automobila uopće nemaju svoju tvornicu, nego oni samo dizajniraju automobil kojeg onda po specifikaciji proizvodi netko drugi. Prvi električni auto kojeg ćemo vjerojatno vidjeti na našim cestama relativno uskoro (unutar godinu-dvije) je Mitsubishijev MIEV koji bi se u Europi osim pod Mitsubishijevom markom morao prodavati i kao Citroen i Peugeot (slično kao što prodaju outlandera). Tesla, koji je trenutno jedini električni auto kojeg actually možete kupiti (po cijeni od 100+ tisuća dolara) uopće se ne proizvodi u Teslinom pogonu nego ga za Teslu proizvodi Lotus (proizvođač vrhunskih sportskih automobila). Slično se događa s mnogim drugim proizvođačima automobila.

Veliko je pitanje da li su hibridni automobili odgovor na cijelu priču i vidi se odmah po padu cijene nafte i paralelni pad interesa za hibridnim automobilima kako ljude u stvari zanima jedino cijena a ne nužno ostali “benefiti” vožnje električnih automobila, no eto kako je cijena počela rasti i ta priča se polako ponovno vraća.

U svakom slučaju, bacite malo pogled na situaciju s električnim automobilima, stvar je vrlo dinamična i puno toga lijepoga se događa u auto industriji (ne nužno i među samim proizvođačima). Šteta što smo mi na zapećku svega pa o tome možemo samo čitati :(.

Misao dana:
This is true; virtually all edible substances, and many automotive products, are now marketed as being low-fat or fat-free. Americans are obsessed with fat content.

Categories
Priroda i društvo

Cijena informacije

Jeste li pročitali prekjučerašnji govor Hrvoja Appelta (plus zanimljivi komentar koji se također pojavio) pred Nacionalnim odborom za praćenje i provedbu Strategije suzbijanja korupcije? Neovisno o tome slažete li se s Hrvojem ili ne, tekst vrijedi pročitati jer daje vrijedan uvid u to kako Hrvatski mediji funkcioniraju i donekle, barem kroz redove, možete doći do zaključka koliko oni imaju stvarnog utjecaja na javno mijenje.

No, mediji su u krizi. Opća globalizacija i svedostupnost interneta kao alternativnog izvora informacija dramatično je narušila balans između medija i njegove javnosti. Prelazak s one_to_many medijskog modela (gdje je cijela nacija gledala jedan dnevnik, ili gdje ste na kiosku mogli kupiti ograničeni broj novina) na many_to_many model kojeg omogućava internet u cijelom je svijetu uveo krizu među medijske kuće. Ta kriza je velika, prevelika da bi bilo realno da će mediji – kakve ih danas poznajemo – preživjeti i makar su efekti u krajnjoj liniji isti, kriza različito zahvaća različite medije na različitim zemljopisnim prostorima.

Primjerice, američki web site Newspaper death watch bavi se evidentiranjem novina koje su podlegle krizi i nitko, ali ama baš nitko nije imun na krizu koja nije samo financijska kriza (pa ljudi manje kupuju novine), nego i kriza identiteta i vjerodostojnosti medijskih kuća. Od 25 najprodavanijih dnevnih novina u americi, njih 23 se suočava s dramatičnim padom tiraže. Ove preostala dvije novine su Wall Street Journal (vjerojatno svi žele promatrati raspad ekonomije iz prvoga reda) i jedan od lokalnih američkih dnevnika čija tiraža raste isključivo zato jer je njihov glavni konkurent pogledao krizi.

Zarko Drincic - Yesterday news

I dok je financijska i vrijednosna kriza pogodila novine, internet je također mjesto na kojem se klasični mediji ne snalaze. Analiza kaže da kada bi primjerice New York Times danas ukinuo sve svoje troškove koji su vezani za papirnato izdanje (dakle od grafike, tiska, logistike do prodaje na kioscima) te se u cijelosti orijentirao na svoje web izdanje – eh, tada bi prihodi od oglašavanja pokrili svega 20% onoga što je preostalo od New York Timesa. to bi ukratko značil da je trošak stjecanja informacija za daljnju distribuciju po sadašnjem modelu iznimno skup.

Situacija u hrvatskoj nije ništa bolja, dapače – osim globalnih boljki naše medje muče i sasvim lokalne endemske bolesti. Jedna od temeljnih je nepostojeća neovisnost medija. U normalnoj zemlji, novina (ali i TV i radio)  može i mora pisati o čemu god želi, no to kod nas nije slučaj. Medijske kuće su u nekome času pristale funkcionirati po principu ruka_ruku_mije te se negdje pogubila novinarska i urednička nezavisnost od vlasništva i kapitala. Danas tako ne možete čitati kritičke članke o pojedinim kompanijama (iako nekritički hvalospjevi nisu nikva iznimka) a šansa da se kod nas desi skandal koji bi poljuljao same temlje vlasti ravan je nuli. Obzirom na nekritički stav medija prema društvu u kojem djeluju, nije niti čudo da rijetki iznimci jednostavno više ne prolaze, ne nužno zato jer su loši koliko zbog toga što nepostojeći prihodi od oglašavanja ne omogućavaju daljnju popularizaciju i promociju medija. Business.hr i Feral primjeri su takvih medija, i dok je ovaj posljednji podlegao (svemu i svačemu) dotle se ovaj prvi danas pokušava izvući iz situacije u koju se sam stavio (što naravno ne znači da je ta politika bila loša ili pogrešna, no na našem degeneriranom medijskom tržištu u ovome času model kritičkog, analitičkog i/ili istraživačkog pisanja nije održiv).

Kombinirajmo gornje s tzv. tabloidizacijom medija (što je u komentaru Appletovog govora lijepio lustrirano) i dolazimo do zanimljive situacije u kojoj svi mediji izlaze iz domene kritičkog (ako su ikada tamo i bili) i pretvaraju se u tabloide. I sada sve skupa stavimo u kontekst malenog društva u tranziciji koje je pregaženo globalizacijom i internetom kao vanjskom manifestacijom ili čak temeljnim instrumentom te globalizacije.

Postavlja se pitanje tko će biti taj koji će preuzeti ulogu koju su mediji svojevoljno izgubili i kako možemo riješiti tu novonastalu situaciju? Tržište sa svega četiri milijuna stanovnika koji nisu navikli plaćati informacije teško će biti preodgojiti (ako kažemo da je to nužna pretpostavka nekoj dubljoj društvenoj promjeni i nekom iluzornom napretku), osim naravno ako im ne pružimo besplatnu informaciju i još ih pritom nekako natjeramo da je konzumiraju. Ali – tko će to platiti?

Misao dana:
Nothing travels faster than light, with the possible exception of bad news, which follows its own rules.

Categories
Blog

Kuda ide pollitika.com?

Ovaj tekst je prevenstveno pisan za publiku s pollitika.com-a pa ako ne pratite taj site ovo možete slobodno preskočiti.

Pollitika.com je nastala negdje u ljeto 2006 godine i ideja je tada bila okupiti ljude koji su voljni diskutirati o politici na jednome mjestu, no da se to radi na način koji je malo smisleniji i sadržajniji od diskusija koje se događaju na forumima. Blog forma je tu puno primjerenija pa je tako i pollitika nastala kao kolaborativni/grupni blog. Također, iako site koji mi je bio “inspiracija” za pollitiku okuplja samo jednu političku grupaciju – hrvatska mi se čini(la) nekako premalenom za takav pristup, te je u startu zamišljeno da svatko može pisati na politici neovisno o političkom stavu li svjetonazoru. Osim toga, kako bi osigurali neutralnost dizajniran je sustav ocjenjivanja koj služi kako bi pojedine dnevnike izdigli od ostalih i stavili ih na naslovnicu prema široj publici, dok su komentari također podložni ocjenjivanju. Dakle, dobro ocijenjeni članci završavaju na naslovnici, vrlo rijetko loše ocijenjeni dnevnici budu “pobrisani” (ovo nije točna definicija, jer dnevnik nikada nije izbrisan, njemu su samo promijenjena prava pristupa na način da im može pristupiti administrator i autor teksta). Dobro ocijenjeni komentari idu prvenstveno kao pozitivni bodovi autoru komentara, dok dovoljni broj negativnih ocjena komentara miče samoglasnike s tog komentara. Kombinacija aktivnosti i ocjenjivanja služi i za gradnju karme tj. virtualnog autoriteta pojedinih autora.

Bit cijelog sustava je da se izbjegne “urednička” ruka kako bi se dozvolilo da sama zajednica sudjeluje u kreiranju sadržaja i smjera u kojem pollitika ide.

Unatoč kritikama, moje je mišljenje da sustav generalno ispunjava svoju svrhu i nekih 120.000 posjeta mjesečno to i potvrđuje. Tih 120.000 posjeta nije spektakularno velika brojka no ipak je respektabilna i prema podacima koje imam za druge web stranice ovo je relativno solidni rezultat za web stranicu koja se bavi jednom (i) relativno nepopularnom temom. Pollitika naravno može biti i bolja i treba je učiniti preglednijom, no to je pitanje dizajna i tehnike a manje sadržaja. Čisto za znatiželjne, pollitika ostvaruje nešto što bi se moglo nazvati vrlo skromnim profitom no teško mi ga je tako nazvati ako taj novac stavim u kontekst utrošenog vremena tako da ga i dalje smatram velikim rashodnim centrom.

Zadržite svoj novac, ja želim promjenu

Pollitika je prije neki dan registrirala tri tisućitog registriranog korisnika, naravno – nije svih tri tisuće aktivno, listu svih aktivnih korisnika možete vidjeti na linku http://pollitika.com/userpoints/list/period, i nije teško skužiti da ukupni sadržaj na web stranici kreira par stotina ljudi, od čega njih nekolicina (20-30-40) čini većinu dok ostali daju povremene komentare ili samo iz prikrajka ocjenjuju.

Registrirani korisnici na pollitici su redom anonimni (uz nekolicinu izuzetaka). To je po mojem iskustvu donekle anomalija hrvatskog internet prostora gdje je većina korisnika anonimna, a dijelom je to i vrst opreza (da ne napišem straha) jer i dalje realativno redovito susrećem ljude koji me pitaju “nije li me strah” pisati tekstove koje pišem.

Pollitika nije idealna web stranica, daleko od toga. Ne računajući tehničke nedostatke, jedan od temeljnih razloga zašto ona kvalitativno nije bolja je taj gore spomenuti nedostatak “uredničke ruke” koja bi usmjeravala ili žešće moderirala. Tu prvenstveno mislim na relativno redovite loše dnevnike koji ne zadovoljavaju svojom temeljnom formom, koji su jezično loši, tematski promašeni a povremeno i napisani kako bi provocirali. Ista stvar vrijedi i za komentare, gdje sudionici umjesto da diskutiraju o temi skreću u sasvim druge vode ili pribjegavaju provociranju, vrijeđanju ili beskrajnom nadmudrivanju s malo dodane vrijednosti.

U proteklih dva-tri mjeseca stvar se osobito otela kontroli. Tu sam djelomice i sam kriv jer sam radi svojih obveza imalo vrlo malo vremena za promatrati što se na pollitici događa, no mimo toga dio krivice snosi i sama zajednica (ili barem onaj njezin aktivni dio) koji je vrlo oprezan i u stvari nerado pribjegava sustavnom ocjenjivanju. Sustav ocjenjivanja na pollitici je javan i svatko može vidjeti tko ga je ocijenio (dobro ili loše) i čini se da je tu jedan od problema kojeg ne znam točno kako riješiti jer bi se ukidanjem transparentnosti ocjenjivanja stvorio prostor različitim konstrukcijama, teret moderiranja ili razjašnjenja bi se neminovno prebacio dijelom na mene (što mi doista ne treba) ali bi vjerojatno više ljudi bilo zainteresirano da daje ocjene, osobito ove negativne. Negativne ocjene, koliko god one nepopularne bile su nužnost i u interesu je sviju da ih koriste redovito i dosljedno. Jedno od mogućih rješenja je da proširim svoje ovlasti kako bi moj negativni bodovi imali veću težinu od ostalih (to je trenutno najbliže kompromisu između moderiranog web sitea i sustava ocjenjivanja od strane zajednice).

Ono što me osobito zabrinjava, a što je postalo iznimno očigledno u posljednjih nekoliko tjedana je neočekivana razina netolerancije i temeljnog nerazumijevanja demokracije (i ljudskih prava) od mnogih, pa (nažalost) čak i istaknutijih članova pollitike.

Cilj politike je pogodovanje određenoj grupaciji na uštrb neke druge (svejedno tko to bio, da li su to lijevi protiv desnih, seljaci protiv svih ostalih, studenti protiv nekog trećeg). Bavljenje politikom kako god okrenuli ima za svoj cilj ostvarenje određenih ideja koje na ovaj ili onaj način pogoduju određenim grupacijama. Nema ničega lošega u tome, to je temelj društva i tako to funkcionira oduvijek. No, koji god stav zastupali to ne znači da se drugoj strani, pa koja god ona bila, smije odreći pravo na iskazivanje svojega mišljenja. I, makar se s tim mišljenjem ne slažemo, to mišljenje ne samo da treba poštivati nego se treba i potruditi da se alternativni stav može izreći. Puno me ljudi iskreno razočaralo svojim netolerantnim stavovima od kojih mnogi prolaze granicu ksenofobije, a koji su se posebice očitovali u posljednjim diskusijama o Thompsonu, Breni, gay-prideu (i obaveznim ustašama i partizanima), a već vidim da će puno žuči biti proliveno u slijedećim tjednima kada nam slijedi primjerice diskusija o umjetnoj oplodnji.

Ukratko, čisto da ovaj već poduži tekst privedem kraju; pollitika.com proživljava nešto što bi mogli nazvati krizom identiteta (a definitivno krizom kvalitete), no tu krizu moraju riješiti korisnici sami među sobom. Odgovornost (ili barem želja ako se ne osjećate odgovornim) nas svih skupa je da pollitika ostane platforma na kojoj je moguće razviti smislenu diskusiju i gdje je moguće dopustiti i saslušati drugi i drugačiji stav, pa koliko god on bio u suprotnosti sa vlastitim političkim stavovima ili svjetonazorom. Korisnicima pollitike su na raspolaganju svi alati koji su potrebni da se “napravi red” – pa štogod to značilo.

Nemojte dozvoliti da vas vlastita ograničenja, bila ona u širini političkih pogleda, svjetonazoru ili kućnom odgoju spriječe da budete produktivni i konstruktivni diskutant.

Misao dana:
The price of the democratic way of life is a growing appreciation of people’s differences, not merely as tolerable, but as the essence of a rich and rewarding human experience.