Zašto ljudi idu na koncerte?

U utorak sam otišao na VIP InMusic festival kako bih čuo (još jednom) Nick Cave-a. Ovo mi je treći Caveov koncert na kojem sam imao prilike biti i u stvari to je i treći način na koji sam slušao Cave-a budući da sam ga prvi puta slušao s Bad Seedsima u Ljubljanskom Tivoliju, pa potom u smanjenom sastavu u Lisinskom i sada u festivalskom okruženju na Jarunu.

Vidim da je puno ljudi sretno i veselo s festivalom, no ja mislim da nije normalno da se četrdesetak minuta čekalo na ulazu u festival i to samo zato jer su lokalne hostese imale zadatak svakome osobno zakvačiti festivalsku narukvicu (unatoč činjenici da je to bilo provjereno još jednom nekoliko metara dalje). Iznimno loše riješenje koje je rezultiralo time da sam zakasnio na barem prve tri pjesme.

Anyway, gledajući Cavea s neke sigurne istance od pedesetak metara od pozornice, djelomično pokisao i frustriran od dugotrajnog čekanja za ulazak zapitao sam se koji je mogući smisao odlaska na koncerte?

Naime, kupite primjerice CD od Cave-a i potom ga možete poslušati u miru svojega doma (na stereo sustavu kojeg jeste ili niste kompletirali godinama) ili pak u automobilu ili na svom iPodu koristeći pritom Etymonics research slušalice (trust me, nikada niste čuli ništa slično dok niste probali Etymonics research slušalice). Dakle nekakav vrhunski sound (plaćen 130kn na CDu ili nešto sitno lipa ako koristite bit torrente) ste odlučili zamijeniti za iskustvo koje košta 300kn da bi vas gnjavili na ulazu, kako bi pokisli i slušali Cave-a na festivalskom razglasu s 50 metara udaljenosti?

Da li je to blizina s umjetnikom kojoj stremimo, pa očekujemo da Cave podijeli nešto svoje magije s nama, a koja na neki misteriozni način ne bude zatočena u tom CDu ili 192kbit varijabilno sempliranom MP3ju? Pojma nemam, no činjenica je da sam beze neke pretjerane grižnje savjesti voljan potrošiti 3x veći novac kako bih kao ovoga utorka na kiši promatrao i slušao Nick Cave-a.

Inače kada sam već zapeo na ovom neodgovorenom pitanju, vrijedi spomenuti da ja primjerice imam ugrađeni afinitet prema live izvedbama koje u pravilu preferiram u odnosu na studijske. Live mi se čini nekako drugačijim i snažnijim (ne uvijek ali uglavnom). Prije nekoliko dana sam u autu stavio Live Seeds CD koji na sebi ima između ostalog i pjesmu koja se zove “New morning”, pjesma koja sjajno zvuči na live snimci i ne toliko spektakularno u originalu (koji se pak nalazi na Tender prey).

I posljednje, čemu tolika fiksacija s Caveom? Može biti da sam njime bio indoktriniran u mladosti (btw. otpjevao nam je “Ship song” ili kako ja to zovem pjesmu o ovcama koja je bila aktualna u doba kada sam ja izlazio po klubovima, a ima tome i više nego što se je ugodno sjetiti). No ako pratite njegove tekstove onda vam je jasno da Cave vrlo često koristi različite biblijske motive, svaka njegova (ili skoro svaka) je priča sama po sebi (nema on baš previše sladunjavih ljubavnih), no njegova prvenstvena kvaliteta je da je u stanju govoriti/pjevati u pridjevima.

Take a litle walk to the edge of town
Go across the tracks
Where the viaduct looms,
like a bird of doom
As it shifts and cracks
Where secrets lie in the border fires,
in the humming wires
Hey man, you know
you’re never coming back
Past the square, past the bridge,
past the mills, past the stacks
On a gathering storm comes
a tall handsome man
In a dusty black coat with
a red right hand

Taj njegov talent naracije me fascinira, a osobito je očigledan u njegovoj knjizi And the Ass Saw the Angel, gdje je to dovedeno do maksimuma.

Misao dana:
Father, why are all the children weeping?
They are merely crying son
O, are they merely crying, father?
Yes, true weeping is yet to come