Hrvatska demokracija je ušla u svoju punoljetnost i baš kao što mladi u tim godinama eksperimentiraju sobom i svojom okolicom a nerijetko se i sami nađu u čudu kada otkriju nešto novo. Eh, nekako isto tako se događa i s našom demokracijom u kojoj smo u posljednjih nekoliko dana zahvatili nekoliko sasvim novih osjećaja i čini se da smo svi pomalo zbunjeni oko toga da li se to smije ili ne, i uopće da li govorimo o pozitivnim ili negativnim događanjima.
Kao prvo, u nedjelju nakon proglašenja izbornih rezultata dogodilo se nešto čudno, a to je da SDP (predvođen Zoranom Milanovićem) nije priznao poraz i prepustio HDZu formiranje nove vlasti, umjesto toga u času kada su se rezultati znali on je mirno najavio formiranje vlade lijevog centra. Dežurni dušebrižnici su odmah skočili i u posljednjih nekoliko dana su se napisale desetine i stotine članaka na temu što je to dobar demokratski običaj, navodeći desetine primjera s jedne ali i s druge strane kada se tom istom običaju nije dalo previše značenja. Ako se složimo s onom otrcanom frazom kako je “politika umijeće mogućega”, sasvim je jasno da je Milanović učinio nešto što se s pozicije SDPovog birača i očekuje – a to je da se oformi vlast, rijetko tko naime glasa da njegova stranka završi u oporbi, jer cijela poanta politike je da biramo one koji predlažu program kojeg možete provesti samo dok ste na vlasti.
Naravno, takvom odlukom ušli smo u donekle zrakoprazni ustavni prostor koji definira samo vrlo široki okvir a koji kaže kako je mandatar vlade onaj koji predsjedniku dokaže da raspolaže većinom glasova. Što je to većina u ustavu ne piše, a ja iskreno nisam siguran da je 77 glasova jedina većina koja se može oformiti u ovom šestom sazivu sabora. Ako poneki politički akteri odbiju svrstavanje prije imenovanja mandatara (a prema trenutnim najavama to su HSS/HSLS i predstavnici manjina) tada niti HDZ niti SDP neće biti u mogućnosti sakupiti 77 tako potrebnih glasova. Može biti da će jedan sakupiti 67-68, a drugi npr. 71-72; da li je to većina koju spominje ustav?
I uostalom, ako čak i pročitate sve te silne članke raznih profesora, političkih analitičara ili slobodnih intelektualaca, osim što ćete neizbježno zaključiti kako je rijetko tko od njih u stvari “neovisan” (neki od tih analitičara su zaboravili javno istaknuti svoju preferencu ili barem cijenu), dakle mnogi od njih su sasuli drvlje i kamenje na SDPov tim, no nitko u stvari nije odreknuo SDPu pravo da pokuša formirati vladu što ipak znači da se krećemo unutar dozvoljenog i da granicu legalnosti nismo prešli. Istina je da se krećemo u prostoru u kojem još nismo bili pa je stoga ponašanje svih aktera ovih dana iznimno zanimljivo i ono će formirati presedane koji će se spominjati i primjenjivati godinama. A tek nam je osamnaest godina.
Da nam gornja diskusija ne bi bila dovoljna, SDP i njegov Zoran Milanović jučer je napravio još jedan potez kojeg su mnogi prizivali ali ga nisu očekivali. Na izvanrednoj press konferenciji rečeno je kako je odlučeno da će mandatar nove SDPove vlade biti upravo Zoran Milanović, dok će Ljubo Jurčić biti “samo” potpredsjednik vlade zadužen za gospodarstvo. Naravno, kao i u nedjelju, odmah su skočile sve zainteresirane srane gurajući se pred mikrofone dijeleći svoju mudrost na ovu novonastalu situaciju.
Reakcije su u stvari bile lako predvidive i HDZov profesionalni mutikaša Ratko Maček odmah se referirao na glasoviti Sanaderov “piškio/kakio” govor, no isto tako iskoristio je priliku i sve skupa proglasio velikom izbornom prijevarom, laganjem biračima i cijelim nizom drugih pridjeva koji u HDZovom svemiru opisuju što se u SDPu događa (malo je ironično da tako nešto dolazi iz HDZa budući da su upravo oni skoro pa do savršenstva doveli sve vrste predizbornih, izbornih i postizbornih manipulacija uključivo ali ne i ograničeno na kupovine vijećnika i zastupnika). Puno je u stvari bitnije što misle svi drugi osim HDZa, budući da je HDZ direktno zainteresiran da u slijedećem razdoblju (ako već ne može zauvijek) SDP bude oslabljen, a zahvaljujući žestini njihove reakcije možemo naslutiti što oni doista misle o ovom Milanovićevom potezu (a reakcije vjerojatno variraju od “vrag odnio šalu” do “kako se mi toga nismo sjetili”).
Koji su stvari efekti ove promjene na vrhu SDPtim-a? Kao prvo, očigledno je da je tim i dalje ovdje, Ljubo Jurčić je i dalje igrač na kojeg se žestoko računa i po vlastitom priznanju očekuje poziciju potpredsjednika vlade. Uspon Ljube Jurčića je za one zaboravne bio plod specifičnih okolnosti, u času kada se znalo da je Ivica Račan bolestan te kako se neće moći oporaviti do izbora odlučeno je da se krene sa starom pričom još iz 2004 godine o stručnom premijeru. Ljubo Jurčić koji je upravo u tome času plijenio pažnju svojim gospodarskim programom, donekle novim licem na TVu, očiglednom dobrohotnošću i rekao bih dječačkom naivnošću pozicionirao se (da li namjerno ili slučajno) kao logična meta. Ljubo Jurčić je isključivo na valu pozitivnih novinskih napisa i inzistiranja novinara postao premijerski kandidat. Smrću Ivice Račana krenuo je izborni proces unutar SDPa gdje je jedna od točaka bila i premijerska pozicija i tko bi je trebao ispuniti. Zoran Milanović je tada rekao kako će upravo Jurčić biti središnji dio njegovog plana i premijerski kandidat. Na toj platformi (od svega nekoliko točaka koju i danas možete pročitati na njegovom blogu) osvojio je unutarstranačke izbore i krenuo u osvajanje ovih nacionalnih a Ljubo Jurčić je bio ključni kotačić SDPove koncepcije.
Prije nekoliko dana dogodili su se izbori i rezultat nije onakav kakav se očekivao. No, vrijedi podsjetiti kako u stvari, niti po jednoj anketi (barem ne onoj ozbiljnijoj) SDP nije vodio HDZ ako se pribroje glasovi dijaspore i nacija je u stvari bila spremna proglasiti SDP pobjednikom u slučaju da u hrvatskoj ostvari rezultat bolji od onog u dijaspori. To se nije dogodilo i očigledno je da je za formiranje vlasti potrebna koalicija. Zahvaljujući polarizaciji biračkog tijela i rastu HDZa ali i dramatičnog i povijesnog rasta popularnosti SDPa, prostor u kojem preostale stranke moraju funkcionirati dramatično je smanjen, no, neovisno o tome koalicija je nužna kako bi se oformila vlast. Nova koalicija, kojagod ona bila, biti će bitno tanja i bitno brojnija od one koju je HDZ imao u proteklom mandatu i samo donekle slična koaliciji koja je vladala od trećeg siječnja 2000.
Ono što je Milanović napravio promjenom odluke je slijedeće; prihvatio je i na glas izrekao da se politička realnost promijenila, odnosi nisu možda onakvi kakve se priželjkivalo i ako se želi formirati vlast, uzlozi se poput svake druge kartaške igre moraju povećati. HDZ se loše snalazi u takvoj okolini jer nije navikao da uopće ima nekoga s druge strane stola, a svoje igrače je navikao da budu sretni da uopće dobiju kakve karte, a kamoli one imalo bolje. S te strane, Milanovićeva odluka je logična i opravdana, no postavlja se pitanje da li je ovo doista mudar čas za takvu odluku?
Kao što su mediji iznjedrili Ljubu Jurčića tijekom prve polovice godine, u trenutku kada se na sceni pojavilo novo Milanovićevo lice, Ljubin sjaj je naglo počeo padati. Još ako tome pridodamo nekolicinu doista nespretnih izjava, pokoja koja nikada nije ni rečena ali je stvoreno mišljenje kako je ili pak nekolicina tvrdnji istrgnutih iz konteksta – relativno brzo smo dobili sliku o Ljubi Jurčiću kao neospornom fach-idiotu ali i osobi koja se, ako o politici govorimo, ponaša poput slona u staklani. Pritisak i “dobronamjerno” savjetovanje da se Jurčić zamijeni Milanovićem traju dakle još tamo od srpnja-kolovoza i to nije nikakva novost. No, pitam ja vas, koji je trenutak dovoljno snažan da se slobodno može reći kako su se okolnosti toliko promijenile da i ta odluka dođe na preispitivanje? Da li je to Milanović mogao napraviti u ljeto (i da pokopa sam sebe svega nekoliko tjedana nakon svog ustoličenja kao predsjednika SDPa), usred ili neposredno pred izbornu kampanju (čime bi promijenio cijeli tijek kampanje na koju se SDP pripremao godinu dana) ili pak nakon izbora kada se znaju odnosi i kuda i kako se cijela priča razvija?
Teško je donijeti kvalificirani zaključak, no meni se svakako čini da je s pozicije ispunjavanja obećanja i etičnosti odluke, bolje da je Milanović to napravio nakon izbora i saznanja o izbornim rezultatima nego prije toga. Sjećam se kako je Vesna Pusić jednom rekla kako u politici nema “jučer” i točno to se i dogodilo. Nove okolnosti zahtjevaju nove odgovore i jedan od mogućih odgovora je i Zoran Milanović kao mandatar vlade. A to što se HDZov stožer očigledno živcira sve više i više samo je potvrda kako je to ispravna odluka.
Zoran Milanović je u proteklih nekoliko mjeseci prošao faze od toga da je ponekad pred kamerom pričao gluposti, preko toga da je stao i zadržao svoj stav u času kada mu je možda i štetio, do toga da je u stanju prepoznati i prilagoditi se novonastaloj situaciji u rekordnom kratkom roku, a da i ne spominjemo kako je u nekoliko navrata uspio kontrirati HDZu i njegovom Ivi Sanaderu na krajnje neočekivane načine na koje ovi, iskreno rečeno, doista nisu imali odgovora.
Poput kaubojskog filma, čini se kako je ova zemlja premalena da bi imala i Milanovića i Sanadera – a to je doista veliko postignuće za nas koji demokraciju vježbamo svega osamnaest godina.
Misao dana:
In politics, an organized minority is a political majority.
Share the post "Vježbanje demokracije"