Lijepa naša koja neće biti naša?

Prošloga tjedna promakao mi je jedan tekst u Večernjem listu a koje govori o pogledu guvernera HNBa g. Željka Rohatinskog na događanja na hrvatskom financijskom tržištu odnosno ekonomoniji uopće.

Ostale zemlje srednje i istočne Europe ostvaruju stope gospodarskog rasta slične hrvatskim uz manji vanjski dug, niži deficit platne bilance, manju količinu novca u optjecaju, zbog čega Rohatinski smatra da na dulji rok država mora ubrzati rast BDP-a kako bi povećala efikasnost.

Ovo je u principu u cijelosti na liniji onoga što govori Ljubo Jurčić (vidi: gospodarska strategija SDPa). Poanta cijele priče je u stvari u tome da novac koji ulazi u zemlju (neovisno da li je u obliku kredita ili direktnih investicija) se troši neracionalno, odnosno da ne stvara ekonomske efekte slične onima u ostalim tranzicijskim zemljama. Naši financijski izvori iz privatizacije (dakle prodaja imovine) i prihodi od turizma u stanju su zasada krpati tu financijsku rupu, no nesrazmjer i deficit države iz godine u godinu praktički linearno raste i u jednome času ti prihodi više neće biti dovoljni i tada počinju problemi. Po svim pokazateljima taj trenutak je već ovdje.

Osvanula je i još jedna bizarna vijest, a koja kaže da će Hrvatska u EU tijekom 2009 godine što mi se čini u najmanju ruku naučnom fantastikom. Naime, letemični pogled na stanje pregovora (vidi eu-pregovori.hr) kaže kako je do sada zatvoreno svega 2 od 35 poglavlja, samo za manji dio poglavlja imamo definirana mjerila i ne vidim načina kako će se u slijedećih recimo godinu dana zatvoriti svi pregovori (a da to ne bude na značajnu hrvatsku štetu, podsjetimo se primjerice priče o maslinicima i Ivinom čudotvornom stroju na hvaru), a tek potom kreće neka procedura prihvaćanja u EU komisiji odnosno parlamentu, a potom kreće proces ratifikacije u parlamentima članica EU a sve naravno u slučaju da se netko od “velikih” igrača ne sjeti mijenjati pravila koja su ionako maglovita (primjerice, pobjedi Sarkozy u francuskoj, desničar koji se zalaže za povećanu sigurnost i usporavanje/zaustavljanje širenja EU). Praksa pokazuje da proces ratifikacije traje 12-24 mjeseca, tako da kada bi teoretski danas krenuli u taj postupak, objektivno tek početkom 2009 bi imali ratifikaciju…

Dr. Ivi se očajnički žuri ugurati Hrvatsku u EU i to nikako nije dobro. Brzinski rekord u pristupanju nam doista ne treba.

Misao dana:
Since time is the one immaterial object which we cannot influence–neither speed up nor slow down, add to nor diminish–it is an imponderably valuable gift.