Categories
Muzika Politika

Promjena režima kreće od kuće…

Može biti da Vam je promaklo, no George Bush nije baš najpopularniji predsjednik kojeg je Amerika imala i ako uzmemo u obzir minijaturnu mogućnost da je on ipak vizionar koji vidi dalje od svih nas ostalih (bili mi amerikanci ili ne), preostaje nam još samo mogućnost kako je riječ o predsjedniku koji proizlazi iz naftaško/vojno/industrijskog lobbya koji je doslovce izmanufakturirao ratove kako bi proširio svoj utjecaj, odnosno utjecaj onih koji su mu pomogli da postane ono što jest.

Mnogi ljudi u americi nisu baš previše zadovoljni upravljanjem zemljom i trenutno je Bushov approval rating na all_time_low razini, a jedna posve nepoznata osoba se zapitala jednoga dana što se desilo sa svim onim sjajnim protestnim pjesmama koje su se pjevale šezdesetih i sedamdesetih kada se narod nije slagao sa svojom administracijom? Ta nepoznata osoba pod imenom Alicia Sherman vodi svoj blog, te je prije nekoliko dana na njemu objavila post koji je zaokupio pažnju mnogih.

Naime, Neil Young odlučio je napisati ponovno jednu protestnu pjesmu te mu je trebao zbor od stotinjak pjevača, a jedan od onih kojima je ponuđena ta uloga bila je i Alicia. Nova Neil Youngova pjesma govori o tome kako bi trebalo Busha maknuti iz predsjedničke fotelje zbog toga što je lagao narod, a Alicia objašnjava kako je pjesma snimljena i što o tome misle ljudi koji su u tome sudjelovali.

Ono što je mene zaustavilo na njezinom blogu je post s uokvirenim rupcem na kojem piše “Promjena režima kreće od kuće”. I dok ne bih bio sklon nasilnoj promjeni režima, mislim da bi svi skupa morali poraditi na svojim stavovima i dobro razmisliti tko je taj kome treba pokloniti svoje povjerenje na slijedećim izborima.

Misao dana:
A great war leaves the country with three armies – an army of cripples, an army of mourners, and an army of thieves.

Categories
Hrana i piće

Japansko – indijsko – danska hrana

Tijekom mog prošlotjednog posjeta Engleskoj posjetili smo dva restorana koja vrijedi spomenuti i na ovoj web stranici.

Prvu večer smo otišli u Japanski restoran, nisam neki autoritet za Japansku prehranu budući da je u Zagrebu nemam gdje upražnjavati osim u Kaptol centru za kojeg mi se čini kako se radi o razmjerno skupom restoranu koji odstupa od uobičajene prakse. Japanski restorani (koliko je moje netrenirano oko to do danas moglo zaključiti) se dijele na sushi restorane u kojima možete jesti sushi – a sushi je sirovo meso u kombinaciji s različitim prilozima (rižom, povrćem, algama) koje uzimate štapićima, namačete u neki od sjajnih umaka i potom jedete. Obzirom da se radi o 100% sirovom mesu, mnogi koje ja poznam smatraju jedenje sushija hrabrošću s kojom ja osobno nemam problema (na kraju krajeva, ja obožavam bifteke koji se još mrdaju na tanjuru :). Druga vrsta japanske kuhinje je situacija u kojoj sjednete ispred stola s grijanom pločom i na kojoj vam japanski kuhar ili kuharica obrok pripremaju ispred vas. Mi smo dakle odabrali ovu drugu opciju i odabrali neki shogunski slijed od osam jela koja su koštala nekih 30+ funti po osobi, a sve skupa smo zalijevali japanskim pivom koje nam neće ostati u predugom sjećanju niti zbog pretjerane kvalitete ali definitivno niti zbog toga što je bilo loše. Pivo je jednostavno bilo, ok – prosječno. Tipična japanska večera kreće s ražnjićima od piletine, salatom a potom i miso juhom, da bi kasnije pojeli komadiće bifteka, obaveznog lososa i škampe, a na kraju sve skupa završavamo prženim povrćem i potom desertom.
Svi japanski restorani u kojima sam do sada bio su mi sjajni jer kod njih nema kompromisa, dakle ili jedete sa štapićima ili ne jedete uopće. Iako sam u kineskim restoranima bio mnogo puta, uvijek se mogla dobiti vilica i nož; no ovdje to nije slučaj. Ako bilo tko od posulge shvati da vam štapići nisu prirođeni odmah priskoče upomoć s nizom savjeta, a ako niti to ne pomaže izvlači se iz džepa gumica i papirić s kojim štapići barem donekle mogu poslužiti kao štipaljka (kao prihvatljivi kompromis).

Japanska kuhinja je očigledno iznimno jednostavna, sve se svodi na nekoliko začina (sol, papar, rižino vino, soja sos, bijeli luk) i hrana se poslužuje jedna po jedna (dakle u pravilu ne jedete glavno jelo i tri priloga istovremeno) i to mi se jako dopada. Također, obzirom da kuhar u pravilu radi performance od svojeg kuhanja/pečenja jedete relativno malene obroke s pauzama tako da se možete solidno najesti a da istovremeno nakon izlaska iz restorana nemate problema s hodanjem (ili otpuštanjem remena).

Drugu večer smo krenuli u jedan od razvikanijih indijskih restorana izvan Birmighama u koji smo bili pozvani od jednog mog poznanika Danca, a sa sobom smo radi dobre mjere pozvali i jednog indijca koji inače trenutno živi u Dubaiju, a koji je trebao osigurati da se doista radi o autentičnoj indijskoj kuhinji. Iako bih sada rado nabrojao koja smo mi to indijska jela pojeli, nazivi baš kao i sastojci su mi bili totalno nepamtljivi. Krenuli smo s predjelom koje se sastoji od (čini mi se) kukuruzne tanke pogače, nešto donekle slično čipsu koji se umače u različite umake (recimo onaj od jogurta i peperminta mi je ostao u sjećanju kao osvježavajući, onda ima neki slatko kiselkasti i jedan ljuti). Nakon toga smo dobili glavno jelo koje se sastojalo od nekih 6-7 odvojenh jela u malenim zdjelicama i unutra su se sigurno nalazili komadići janjetine i piletine u različitim umacima s različitom razinom začinjenosti. Obzirom da nijedno od ponuđenih jela nije bilo ljuto, zatražili smo dodatak u obliku najljućeg jela koje se kuhar usudi napraviti bez da riskira tužbu i to smo dobili. Obožavam ljuta jela i dok je ovo jelo doista bilo pikantno, vrlo se dobro sjećam “piletine za hrabre” koju sam također u birminghamu naručio prije četiri godine i zbog koje sam nakon trećeg zalogaja poput rakete odjurio u wc isprati usta, potom popio dvije pive i najmanje jednu kolu i i dalje mi je u ustima ostao pržeći ljuti okus. Uz jelo, indijci poslužuju i svoju posebnu vrstu kruha/pogače koja naizgled liči na tjesto od pizza-e, no puno je slađe i mekše. Osobno obožavam ovaj kruh s bijelim lukom (to se zove nekako na slovo “p” ali sam zaboravio točan naziv).

Baš kao i za japanski restoran, žao mi je da u zagrebu nema više indijskih restorana jer sam siguran da bi bili pravi hit. Onaj jedini, na opatovini samo posjetio jednom i na jelovniku nisu imali praktički ništa tako da smo na kraju odustali (i sjećam se da je nekada davno bio jedan u Mlinovima, no opako sumnjičim da je to jedan te isti vlasnik).

I za kraj, još jedna kulinarska poslastica, naime besposleno surfajući internetom prije nekoliko dana naletio sam na Iskonovom web siteu na jedan recept koji ovome postu zatvara krug. Naime, naletio sam na recept za Frikadelle što je danski recept za jelo koje naizgled podsjeća na naše mljevene odreske, no postoji više recepata za Frikadelle i mislim da bi se kombiniranjem prvog i drugog recepta moglo skuhati nešto zabavno.

Misao dana:
Personally I stay away from natural foods. At my age I need all the preservatives I can get.

Categories
Priroda i društvo Religija

O Uskrsu, grijesima i nečinjenju…

Htio bih podijeliti nekoliko zrnaca za razmišljanje na temu Uskrsa, grijeha i općenito razdoblju u kojem se nalazimo (dakle, osim ERPa, poreza, računala i politike imam ja štogod reći i na temu religije :).

Kao što sam to napisao na onom drugom blogu, Uskrs je razdoblje u kojem slavimo trenutak kada je Isus preuzevši grijehe svih nas bio osuđen na smrt na križu, te je (simbolično) na ovaj petak prošao križni put. Uskrs je praznik – blagdan boli, patnje i odricanja. Upravo iz ovih razloga mi nije totalno jasna ta tendencija spajanja praznika, produženih vikenda i općenito svih ostalih isprika za nerad – jer ako postoji nešto što bi morali napraviti tijekom uskršnjih praznika to je prionuti na posao žešće, jače i odlučnije – ili, kako sam to napisao, trebali bi odraditi još koji ekstra sat, ostati iza kraja radnog vremena i počistiti stol, pomoći čistaćici, izvaditi i završiti spis koji odlažemo već dugo vremena…

Upozorio bih i na razliku između kršćanstva i katoličanstva. Kršćani su ukratko svi koji u svojoj religiji koriste bibliju, no razlike između pojedinih “frakcija” nastaju oko i nakon Uskrsa kada su neki odlučili pratiti novi zavjet, a neki nisu (npr. židovi), neki prihvaćaju autoritet pape (rimokatolici), a neki ne (pravoslavci ili ortodoksni kršćani), neki se nalaze u sredini (primjerice grgokatolici koji priznaju papu ali slave euharistiju po istočnim, pravoslavnim obredima), a da ne kažemo kako postoje religije koje uredno koriste stari zavjet dok ne priznaju Uskrs ili novi zavjet (npr. Muslimani, koji pak Isusa smatraju prorokom).

Ne slave svi kršćani Uskrs jednako, ili čak na isti datum (razlike između julijanskog i gregorijanskog kalendara ili pak židovska pasha koja je u osnovi isti blagdan). Usput rečeno, evo korisni tidbit o Uskrsu; dan Uskrsa se računa na način da se uzme prva nedjelja nakon punog mjeseca poslije proljetnog ekvinocija, osim, ako ne pada na isti dan kada i židovska pasha kada stvari naglo postaju kompliciranije.

Htio bih upozoriti i na često propuštenu rečenicu iz vjerovanja koja govori o grijesima i kaže “mišlju, rječju, djelom i propustom” i ovaj posljednjih grijeh je moj omiljeni, tako zvani grijeh nečinjenja – onoga što smo bili u mogućnosti učiniti a nismo. Razmislite malo o tome ovih dana, koliko ima stvari koje ste mogli napraviti a niste?

Važno je znati npr. da ne postoje crkveni zakoni koji reguliraju post i nemrs (to su dvije odvojene kategorije, jedna uključuje samo da jedete malo, a druga apsolutno ništa). Nejedenje mesa koje je trenutno na snazi nema baš s katoličke strane gledišta previše doticaja s npr. vegeterijancima? Kako vegeterijanci slave Uskrs ako nisu u mogućnosti sudjelovati u postu? Poanta je u žrtvi, dakle svjesnom odustajanju od nečega što Vam je drago; da li je to komad mesa ili čaša soka, kutija cigareta ili čokolada – sasvim je svejedno, no bitno je odreći se nečega – napraviti žrtvu (napraviti mali privatni uskrs). Ideju posta i nemrsa je plasirana u času kada je župnik, kao najpametniji u selu morao ljudima objasniti i dati jasne instrukcije što i kako raditi za vrijeme uskrsa i ne_jedenje mesa se čini kao kvalitetna instrukcija, no u današnje vrijeme ona nema više previše smisla, jer možda možete odustati od jedenja mesa, no meni su jednako drage i njoke u gorgonzoli i ne osjećam da sam napravio neki pretjerani napor odabirući jedno umjesto drugog. Danas gornje fore više ne prolaze, a osim toga znamo da župnik nije više najpametniji u selu, dapače, mogla bi se neka statistika navesti i u drugom smjeru.
Slični je nesporazum nastao i sa radnom nedjeljom; naime nigdje u bibliji ne piše da ne smijete raditi nedjeljom (pokažite mi taj redak)? Dapače, ono što je Isus jednom rekao (a taj redak vam mogu pokazati) je “Ako ti magarac padne u bunar u subotu, hoćeš li čekati nedjelju da ga izvadiš van?”. Mislim da nećete. Ono što piše u bibliji je da treba svetkovati dan gospodnji, a dan gospodnji u prenesenom smislu u kojem je biblija pisana može biti bilo koji dan, a to može biti i slobodni ponedjeljak.

Sretan Uskrs svima!

Misao dana:
Na djelu je grijeh struktura što su ih omogućili zakoni i propisi, kojima prvotni cilj nije bio opće dobro čovjeka i zajednice.