Categories
Gadgets

Google maps na BlackBerryu

Mapa New YorkaJučer sam se popodne igrao malo s mojih novim BlackBerryem 8700, o kojem ste već mogli čitati kao mojoj novoj igrački te moji dojmovi nakon sedam dana korištenja.

Ono što sam jučer napravio je da sam si instalirao Google Maps aplikaciju koja je jedna od prvih ajax aplikacija na webu. Kada to napravite onda možete surfati po google maps softveru ali na svom mobilnom telefonu. Korisnost ovoga u hrvatskoj je donekle ograničena jer nisu označene ulice i gradovi, tako da mi je trebalo neko vrijeme da pronađem svoju kuću. Dakle osim što su maknuli onu fotku Zagreba iznad koje je bio oblak, čini mi se da su i povećali rezoluciju pa se sada može ići barem Satelitska slika New Yorkakorak ili dva dublje. Prava fora je upotreba google maps-a negdje izvan granica hrvatske (dakle ili u americi ili europi) gdje su ceste i gradovi lijepo označeni, ta sam tako jučer “surfao” po Chicago-u gdje sam boravio prošle godine ili po Londonu po kojem sam se šetao prije nešto više od mjesec i pol dana.

Aplikacija  podržava dva pogleda, jedan na zemljopisnu kartu, kojom se slobodno možete kretati baš kao i na browseru, a kada zaželite možete je zamijeniti satelitskom slikom koja je za primjerice downtown Chicago iznimno detaljna. Postoji naravno i pretraživanje, no neke ulice koje sam tražio u Londonu nisam uspio pronaći ali sam zato pronašao kvartove. Može biti da nedostaje još detalja u softveru.

Ukratko, google maps na BlackBerryu možete koristiti kao besplatnu navigaciju koja je trenutno ograničene funkcionalnosti budući da sam BlackBerry (barem ovaj 8700) nema ugrađeni GPS uređaj; kada dođe model s GPSom onda će se na toj platformi moći sagraditi mnogobrojne nove funkcionalnosti. Obzirom da 8700 koristi EDGE, refresh ekrana je poprilično brz i definitivno upotrebljiv.

Slijedeća faza je instalacija Google Talk-a, na BBerryu doduše imam MSN Messenger ali o ovo nije loše.

Misao dana:
This is not the end. It is not even the beginning of the end. But it is, perhaps, the end of the beginning.

Categories
Ekonomija Politika

Mirovinski fondovi…

Dotakli smo se problematike mirovinskih fondova pa da podijelim s Vama nekolicinu zrnaca za razmišljanje na tu temu.

Mirovinski sustav kojeg trenutno koristimo postoji u našim krajevima još iz vremena Habsburške monarhije i vladavine Marije Terezije (ovo nije šala nego stvarni podatak). Ukratko, cijeli se sustav bazira na piramidalnoj shemi koja podrazumijeva da će uvijek biti više obveznika plaćanja nego korisnika mirovina.

I dok ta shema i dan danas dobro funkcionira u sustavu posmrtne pripomoći (vidi ironije), sam mirovinski sustav se urušio krajem osamdesetih odnosno početkom devedesetih kada se veliki broj neproizvodnih radnika i viškova prelio u mirovinske fondove i kada je odnos zaposlenih i umirovljenih u kratkome roku dramatično promijenjen. Naravno, to nije isključivi razlog, jer bi se prije ili kasnije identična stvar desila i sama od sebe budući da se rok doživljenja dramatično povećao, dok radni vijek prilično sporo prati tu promjenu (i s dobrim razlogom, ako mogu dodati).
Despair.com: Get To Work - You are not being paid to believe in the power of your dreams. Situacija je da mi danas u Hrvatskoj imamo svega 1.2-1.3 zaposlena na jednog umirovljenika, odnosno čak i kada bi zaposlili sve nezaposlene taj se odnos ne bi popeo iznad 1.5-1.6. Ako pak kažemo da je prosječna netto plaća u hrvatskoj nekih 4.300kn, a znamo da je doprinos za mirovinsko osiguranje fiksnih 15+5%, tada nije teško uočiti kako umirovljenik iz gospodarstva može računati na 4300*0,15*1.3 u najboljem slučaju, dakle na 838kn. Prema podacima koje sam pronašao na stranicama revije za socijalnu politiku, čini se kako je u 2004 godini prosječna mirovina bila nešto veća od 1.550kn, što znači da se prosječna mirovina pokriva tek malo više od 50% iz prosječnog osobnog dohotka. U nekom grubom totalu, broj umirovljenika je nešto iznad jednog milijuna što znači da mjesečno trošimo nekih 1.55 milijardi kuna odnosno nešto više od 18 milijardi kuna godišnje ili gotovo jednu petinu državnog proračuna samo na umirovljenike.

Zanimljivo je i da recimo mi nešto mlađi koji smo korisnici drugog mirovinskog stupa od početka, možemo više očekivati od drugog stupa (koji je 1/4 našeg davanja za mirovinsko osiguranje), nego od prvoga stupa. Očigledno je da je drugi stup (i treći ako ga možete koristiti) rješenje za naše mirovine, jer od prvoga stupa ne možemo očekivati ništa dobroga.

Postoji li dakle rješenje za umirovljenike? Iskreno, mislim da ne. Gospodarstvo teško da može podnijeti veću poreznu represiju i razlika između prikupljenog novca i isplaćenih mirovina mora dolaziti iz državnog proračuna. Ono što se može učiniti je donekle racionalizirati sam mirovinski sustav u kojem trenutno živi nekih 7.000 službenika koji troše nekih 1% svih sredstava za mirovinu, potom, iz nekog očekivanog gospodarskog rasta mogli bi se pokriti transferi, a moj osobni favorit je otpuštanje trećine državnog aparata čime bi vrlo lagano i komotno dignuli sve mirovine za 50% ili, još bolje, mogli bi smanjiti porezno opterećenje na plaće i (nadam se tim potezom) povećali osnovice za obračun mirovinskog doprinosa.

Ukratko, u ovim okolnostima i uz ova pravila igre jednostavno nema prostora za buduća povećanja mirovina i bilo tko koji obećava bilo kakav rast mirovina, a pritom u istoj rečenici ne pokaže gdje će taj novac odrezati iz postojećeg državnog proračuna, taj ili žestoko laže ili priča gluposti (odaberite koja vas od te dvije opcije manje plaši).

Misao dana:
If my answers scare you, then stop asking scary questions.

Categories
Politika

Otkuda dolazi novac za umirovljenike?

Da li je upravljanje mirovnskim fondom u stvari igra monopoly-a?Kada bih htio biti zločest i zapitati se odakle dolazi novac za nadoknadu umirovljeničkih penzija onda bih ukazao na današnje naslove u novinama gdje se može uočiti kako pojedini pacijenti ne dobijaju svoje terapije, a bolnice veletrgovcima lijekova ne plaćaju po rekordnih 500-600 dana. Mislim da bi bilo naivno vjerovati u tako nešto, jer bi to impliciralo neki koordinirani napor na više razina, dok u stvarnosti imamo desetine nesposobnih ravnatelja bolnica koji u stvari pojma nemaju o poslu koji bi trebali obavljati, te je navedeno stanje u stvari odraz mnogobrojnih propusta, nečemu što bi japanski samuraji rekli “death by a thousand cuts“.

Nekako bi ekipa trebala kupiti si DVD set Chicago hope i učiti iz toga. Tamo je jasno vidljivo kako su ravnatelji bolnica profesionalni manageri, dok su liječnici upravo to – liječnici. Set vještina i znanja koja su potrebna da budete dobar liječnik ne poklapaju se sa setom vještina i znanja koje mora imati jedan ravnatelj bolnice. Pozicija ravnatelja bolnica u nas je iz nekog neobjašnjivog razloga politička funkcija, i ako se sjetimo čistke koju je proveo bivši ministar zdravstva sjetiti ćemo se kako kriteriji su bili sve drugo osim transparentni (istinu za volju, niti prethodna vlada se nije baš iskazala po tom pitanju). Dakle, naše bolnice vode liječnici koji su odabrani po političkom ključu – svaki od ova dva kriterija zasebno su loši, no u kombinaciji nas dovode do gore opisanog stanja.
Glede mog prethodnog teksta o porezu na ekstra profit, malo sam proučio javno dostupne dokumente koji se odnose na tzv. windfall tax koji je vjerojatno uzor Račanove izjave. Mislim da postoji bitna razlika između Račanove ideje i ovog koncepta jer se naime windfall tax koristi u situacijama kada se dodatno oporezuje ekstra profit nekih tvrtki, odnosno u Velikoj Britaniji se koristio kako bi se dodatno oporezovao veliki rast vrijednosti tvrtki kroz prosjek rasta u četiri godine nakon privatizacije.

Mislim da se ovo uvelike razlikuje od Račanovog koncepta jer on očigledno gađa na konkretne ljude (tajkune, rekli bi), a ne na same tvrtke, dok je karaketeristika windfall tax-a upravo oporezovanje tvrtki, odnosno, što je još bolje, u zakonu o windfall taxu se uvijek specificira koje to točno tvrtke treba oporezovati (i to poimence). Kao što sam spomenuo, pojedinačno najveću dobit u odnosu na postotak svojeg godišnjeg prihoda imaju T-HT i čini mi se Pliva (nekako mi je ostalo u sjećanju kako je Pliva prije godinu ili dvije ostvarila dobit od skoro 60% ukupnog godišnjeg prihoda – ovo treba provjeriti, nemojte to uzeti zdravo za gotovo), a to su dvije tvrtke čija privatizacija vjerojatno nije upitna.

Glede razlike između ostvarenih prihoda pojedinaca i njihove stvarne imovine; opet imamo problem zastare odnosno toga da ne možemo retroaktivno provjeravati što se desilo (tj. možemo ali do neke granice), a zlatno doba pretvorbe je već odavno prošlo.

Institut zastare je dio pravne stečevine ove civilizacije i on nije jedinstven za hrvatsku, niti je u njoj osobito drugačije definiran; ono što nas puno više muči je rečenica koju je izrekao Bozanić a koja glasi “Na djelu je grijeh struktura što su ga omogućili zakoni protivni čovjeku.”. Dok ne riješimo problem zakona (a u svojoj osnovi to je problem zakonodavaca tj. onih koji zakone donose), dotle rješenja nema na vidiku, ili kako bi jedan drugi lik rekao, kada političar vidi svjetlo na kraju tunela, onda odmah digne kredit i iskopa još koji kilometar.

Ukratko, duboko udahnite i plivajte dalje.

Misao dana:
How come we choose from just two people to run for president and 50 for Miss Croatia?