U nedjelju sam otišao u dućan kupiti namirnice za nedjeljni ručak (da ja sam jedan od 90% onih koji kupuju u dućanu nedjeljom i nemam nikakvih moralnih ili drugih kočnica oko toga). Jedan od artikala kojeg sam zapazio u frižideru su čvarci, no zanimljivost ovih konkretnih čvaraka je da su bili uvezeni iz austrije (ne volim čvarke). Njoki su bili talijanski (potrebno ih je kuhati samo 5 minuta). Bijeli luk je također iz uvoza. Kruh kojem samo dovrše pečenje, u Mercatoru je napravljen u Grosuplju. Meso je (nadam se) ipak bilo hrvatsko…
Nije li čudno da tako veliki broj raznih artikala uvozimo unatoč tome što smo totalno sposobni sve napraviti i sami.
Otkriće mi je bilo da smo nedavno uvezli neke silne tone lišća (da, lišća, to je ono što pada s drveća u jesen), čini se da niti hrvatsko lišće nije dovoljno dobro; a otkrio sam da uvozimo i tisuće tona sijena (to bi bila pokošena i osušena trava pripremljena za hranjenje stoke) jer navodno i toga kod nas nedostaje. Obzirom da su nam i krave iz uvoza, može biti da ne žele jesti našu travu?
Zašto je to tako? Da li je to problem hrvatskog seljaka koji ne zna prodati (ili možda čak ne želi) svoj proizvod, ili je to pak strukturni problem cijele poljoprivrede ili je sve skupa velika zavjera uvozničkog lobija (kojem je, zamislite, samo profit na pameti)?
Slična stvar je i u drugim industrijama, no nekako (valjda zato što moramo jesti svaki dan) mi se čini kako je poljoprivreda slika funkcioniranja naše države jer eto, čak niti kada se treba prosvjedovati (a to se trebalo desiti jučer) niti onda se ne može biti složan. Zanimljivo je u jučerašnjem prosvjedu koji se trebao održati zbog kašnjenja isplata poticaja, a predstavnici seljačkog saveza su rekli kako mljudi nemaju za gorivo i gnojivo – razlog slabog odaziva i otkazivanja je “jesenska sjetva”, dakle oni koji navodno ne mogu sijati jer nemaju novaca nisu mogli prosvjedovati jer, eto, siju. Malo mi je to čudno.
Ima jedna priča o punjenoj paprici u kojoj je važno znati da sam mali dioničar Podravke. Naime, volim povremeno pojesti kiseljenu papriku punjenu kupusom. Otišao sam u BILLA-u i odlučio kupiti punjenu papriku. Na polici je bilo nekoliko međusobno različith vrsta papirke između kojih i Podravkina. Problem je u tome što je razlika cijene između Podravkine paprike i prve slijedeće bila veća od 20%. Naravno, radi se o svega dvije-tri kune, no, ako 20-30% prebacim na mjesečni iznos nabavki, te dvije-tri kune se uopće ne čine zanemarivim. Pitanje je što učiniti, kupiti Podravkinu papriku (pritom samom sebi vratiti koju lipu u džep kroz profit Podravke i rast dionice, jer se eto paprike prodaju ko lude), usrećiti malo Šukera kroz dodanu vrijednost koju je Podravka uspjela meni prodati ili pak kupiti inozemnu papriku i usrećiti slovenskog, austrijskog ili čini mi se mađarskog seljaka?
Sjećam se jedne druge priče koja je također uključivala Podravku (ali i Kraš) a u kojem su pojedini proizvodi te tvrtke u inozemstvu očigledno jeftiniji nego na našim policama. Pa se pitam zašto? Da li je to pitanje trgovačkog lobija (koji je dobro povezan s uvoznim) i koji namjerno favorizira inozemne proizvođače, ili možda Podravka i Kraš pokušavaju naplatiti neku premiju na domaćem terenu? Ako da, zašto to čine?
Ova priča nema stvarnu poantu, a ako ona i postoji to je da ova država još uvijek nije naučila poantu timskog rada, i sve silno repriziranje Vlaka u snijegu nije se do dana današnjeg isplatilo.
Razlika između timskog rada i outsourcinga (kojeg sam spomenuo u prethodnjem tekstu) je vrlo malena, i ako se potrudite može u cijelosti nestati.
Misao dana:
“There seem to be but three ways for a nation to acquire wealth. The first is by war, as the Romans did, in plundering their conquered neighbors. This is robbery. The second by commerce, which is generally cheating. The third by agriculture, the only honest way, wherein man receives a real increase of the seed thrown into the ground, in a kind of continual miracle, wrought by the hand of God in his favor, as a reward for his innocent life and his virtuous industry.”
18 replies on “Ovdje se jedu žganci”
Evo članka o nečemu što si spominjao prije par mjeseci – HGK, “članarina” (ustvari porez na postojanje tvrtke) i smisao: http://www.poslovni.hr/25668.aspx
Ja se sjećam panike domaćih uzgajivača rajčica (pamidora) koje su u skladištima propadale jer su makedonske i ine bile jeftinije (i puno ružnije, da ne kažen nekvalitetnije). U čemu je problem? Imamo zemlju u kojoj možemo uzgajati raznorazne zdrave proizvode konkurentne na stranom tržištu, a mi i dalje radimo naopako. Ima li rješenja tome?
I ja sam sitni dioničar Podravke i uvijek se razočaram njihovim cjenama i ustvari činjenicom da kad sve zbrojim i oduzmem uvijek kupim nečije tuđe jer mi je naše skupo.
Mislim da je problem naših seljaka (poljoprivrednika) to što ih ubijaju poticaji koji im daju nerealnu sliku onog što se na tržištu traži a što ne. Primjer je ta naša famozna pšenica iz naše famozne žitnice drage nam Hrvatske. Bez obzira na ponudu i potražnju sasvim se proizvoljno sade površine pod pšenicom i na kraju sami odrede cijenu koju žele za nju, i onda se vladu (glavnog krivca) ucjenjuje prosvjedima iako tržište ne podržava željenu cijenu. i onda ovi pristaju na kompromise, ovi nisu zadovoljni i bla bla bla u krug. Već se na kalendaru mogu unaprijed obilježiti određena razdoblja predviđena za razno razne prosvjede :) žalosno, trgično…
ja bih kao primjer naveo – sol. imamo jedno od slanijih mora u svijetu, sol nam je zdrava, cista, bjelja od najboljeg kokaina – i kosta nekih 3 kune/kg. Francuzi, s druge strane, nekakve smedje granule, prodaju pod sol visoke kvalitete po cijeni 22 kn/kg.
naravno, mi sol uvozimo jerbo proizvodimo 30 posto za nase potrebe. i smeta nam sto je nasa morska sol higroskopna, pa navlaci vlagu na sebe (to se lako rijesi s nekoliko zrna rize u soljenki) i kupujemo tuzlansku, jer eto, sipi kao fini pijesak. Tuzla je inace poznata kao grad enormne kemijske industrije, pa mislim da prica oko zdravstvenog karaktera te soli – nema smisla prevelikoga.
najveci problem u nas, IMHO? stari papir. uz toliki broj dnevnih novina i ostalog papirnatog smeca, mi stari papir uvozimo, jer ga nemamo dovoljno. nek’ primijene model s boca i opale dva najveca potrosaca novinskog papira po dzepu i uzmu im enormnu kolicinu novca za konstantno upropastavanje nekoliko suma dnevno.
˝Sjećam se jedne druge priče koja je također uključivala Podravku (ali i Kraš) a u kojem su pojedini proizvodi te tvrtke u inozemstvu očigledno jeftiniji nego na našim policama.˝
Ovo je živa istina. Prošle godine sam bio u Češkoj, na granici sam ušao u Billu i tamo napolitanke Kraš i Dorina čokolade u pola cijene. Ja isto kupujem kad god mogu hrvatske proizvode, ali nekad su razlike u cijeni tolike da jednostavno ne mogu sebi priuštiti naš proizvod.
Podravka
Ja za pocetak ne bih ispustio iz vida mogucu razliku u kvaliteti. Mozda su kupci skloni platiti razliku u cijeni. Ti bar znas kakvi su poslovni rezultati Podravke.
Cijene u inozemstvu – prvo sto mi pada na pamet je – imaju li izvoznici u nas jos uvijek neke povlastice? Postoji li nesto sto dobivaju ili cega su oslobodjeni ukoliko izvoze? U tom bi mi slucaju bilo razumljivo da prodaj ispod cijene samo kako bizadrzali status izvoznika. Osim toga, u inozemstvu su i porezinesto drugaciji, zar ne? A i konkurencija je veca.
Ne znam odakle podatak o uvezenom liscu. Znam da je svojedobno bilo uvoza mljevenih orahovih ljuski – ali tuse radi o prahu za posebne namjene.
Mozda je i sa ovim liscem slican slucaj?
Neutrino,
Suho lišće za milijun dolara – net.hr>
Nema tu niti prevelike poante, to su osnove našeg gospodarstva. Mi bi prodavali svašta – za ništa se nismo specijalizirali – a uredno prodajemo za upravo onoliko koliko si napisao; 20 do 30% skuplje. Uvozimo i masline treće kvalitete iz Grčke, zašto ne bismo onda i sve ostalo…
Mnogi naši proizvođači iskorištavaju “nacionalnu svijest” građana koji kupuju hrvatsko, pa te hrvate onako usput, zapravo i pljačkaju. Bez obzira što se mnoge tvrtke poput Podravke mogu podičiti i solidnim izvoznim rezultatima, njihova je berba zapravo na domaćem terenu. Hrvati su po mom mišljenju skloni dati i kunu više za domaći proizvod, neovisno o kvaliteti istog.
Zanimljivo mi je i to što je percepcija nekih “domaćih” proizvoda zapravo domoljubna, a vlasnici tih tvrtki su odavno stranci. Npr. kako danas reći da su Plivini ili Saponijini proizvodi hrvatski, kad su tvrtke 100% u stranom vlasništvu. Istina je da zapošljavaju hrvatske radnike i plaćaju porez, no to isto radi i Mc Donalds i Coca Cola Hrvatska. Btw, na mnogima od tih “hrvatskih” proizvoda stoje i popularni znakovi Izvorno hrvatsko i Hrvatska kvaliteta, a patenti su prodani zajedno sa tvrtkama. O tome bi se dalo raspravljati…
Meni vec godinama nije jasno da HGK ili tko vec nije u stanju napraviti neku varijantu poljoprivredne burze, tj da se manje-vise real time zna da trosimo 100 tona sijena a proizvodimo 20, jer mi se cini da su poljoprivrednici izgubljeni po pitanju toga sto je profitabilno proizvoditi.
Karolina je dala najbolji komentar :thumbsup:
Naša pšenica je relativno skupa, a svejedno ju Vlada otkupljuje svake godine. Volio bih znati zašto.
osim što bi se složio sa komentarom anarhijeweekly, dodao bi i ovo: kada se otvorio Interspar, na akciji je bilo mlijeko – 2 litre za 3,99kn; Na istu akciju odgovorio je Konzum istom cijenom. Ovo nam govori kako nas je Konzum do sada pravio budalama prodavajući nam mlijeko duplo skuplje. Ništa strašno, ali pokazuje nam prednosti otvorenog tržišta …
… jer kod nas, nažalost, dok ne dođu stranci – nema jeftinije.
Ovaj poučak primjenjiv je valjda u svakoj gospodarskoj grani od telekomunikacijskih usluga, preko usluga putničkih agencija pa do trgovine.
I baš zato mislim da bi upravo kupovinom jeftinije nepodravkine papirke (pod pretpostavkom iste kvalitete) napravio bi najveću korist i Podravci i sebi, kratkoročno i dugoročno.
OoOOo,blog mjeseca…lijepo bome…=)
…a kako pšenično pitanje izgleda u očima pravog seljaka – link…hrvatska permanentno ima blagi višak pšenice, a koliko je to dobro može se vidjeti usporedivši trenutne europske cijene –link
…a grijeh prerađivača se najmanje spominje – trenutno su najniže cijene junetine od 1997.g., zašto se ne javi sposobni poduzetnik i pokupi robu sad kad je jeftina (BTW – jest li vi u gradu osjetili kakv pojeftinjenje govedine), jesenjsko povrće je izvrsno rodilo ove godine, cijene su jako niske, seljaci će možda i polovicu proizvoda zaorati jer nema velekupaca, pa zar nema nitko sposoban to otkupiti i uskladištiti, te za koji mjesec dobro zaraditi, ne, trgovci će na proljeće posegnuti za uvozom, a mi ćemo opet biti prozvani za nesposobnost
…dežurni kritičari imaju intenciju nas strpati u istu ravan s europskim farmerima, a to nije moguće ma tkogod bio kriv, zaboravljaju da euseljaci već pedesetak godina žive u tržišnim i visokosubvencioniranim uvjetima
paor,
što to znači visokosubvencioniranim uvjetima?
ima li podataka koliko je subvencioniran austrijski seljak, koliko ga košta gorivo, koliko gnojivo a koliko dobije po hektaru/toni žita?
pretplatnik sam već dvadesetak g. našeg najrelevantnijeg agročasopisa i nikad nisam pročitao takav podatak, simptomatično,
… ipak – kad su nam 2001. povišene cijene mlijeka, onda su im bila puna pera usporedbe s svjetskim cijenama…
…mogao bi ti napraviti poduži spisak usporednih cijena polj. inputa iz tri meni najbliže susjedne zemlje, i o tome sam svojedobno blogirao – link
Facing the issue of overproduction, the EU government spends an exorbitant amount of its budget on agricultural policy. In fact, 42% of the European Union’s budget is allocated to direct food purchase and storage, and the average subsidy of European farmers in 1995 was $21,000 (McCormick 1991). (http://weber.ucsd.edu/~vcrawfor/Hileman03Essay.pdf)
evo baš sam se potrudio potražiti i nisam uspio pronaći nikakvu usporedbu poticaja
naletio sam doduše na zanimljiv članak:
a u jednom drugom je pisalo da 15% prihoda europskog farmera dolazi od države, a na jednom američkom siteu sam na naletio da nekih 40ak postotaka je subvencija
doista bi to bilo zanimljivo proučiti i usporediti, nekako mislim da te subvencije nisu kod nas bitno različite nego vani
al ga je mrak ovaj blog…
anyway čestitam na tituli bloga mjeseca na Croblogeri.com