Categories
Politika

Otkuda dolazi novac za umirovljenike?

Da li je upravljanje mirovnskim fondom u stvari igra monopoly-a?Kada bih htio biti zločest i zapitati se odakle dolazi novac za nadoknadu umirovljeničkih penzija onda bih ukazao na današnje naslove u novinama gdje se može uočiti kako pojedini pacijenti ne dobijaju svoje terapije, a bolnice veletrgovcima lijekova ne plaćaju po rekordnih 500-600 dana. Mislim da bi bilo naivno vjerovati u tako nešto, jer bi to impliciralo neki koordinirani napor na više razina, dok u stvarnosti imamo desetine nesposobnih ravnatelja bolnica koji u stvari pojma nemaju o poslu koji bi trebali obavljati, te je navedeno stanje u stvari odraz mnogobrojnih propusta, nečemu što bi japanski samuraji rekli “death by a thousand cuts“.

Nekako bi ekipa trebala kupiti si DVD set Chicago hope i učiti iz toga. Tamo je jasno vidljivo kako su ravnatelji bolnica profesionalni manageri, dok su liječnici upravo to – liječnici. Set vještina i znanja koja su potrebna da budete dobar liječnik ne poklapaju se sa setom vještina i znanja koje mora imati jedan ravnatelj bolnice. Pozicija ravnatelja bolnica u nas je iz nekog neobjašnjivog razloga politička funkcija, i ako se sjetimo čistke koju je proveo bivši ministar zdravstva sjetiti ćemo se kako kriteriji su bili sve drugo osim transparentni (istinu za volju, niti prethodna vlada se nije baš iskazala po tom pitanju). Dakle, naše bolnice vode liječnici koji su odabrani po političkom ključu – svaki od ova dva kriterija zasebno su loši, no u kombinaciji nas dovode do gore opisanog stanja.
Glede mog prethodnog teksta o porezu na ekstra profit, malo sam proučio javno dostupne dokumente koji se odnose na tzv. windfall tax koji je vjerojatno uzor Račanove izjave. Mislim da postoji bitna razlika između Račanove ideje i ovog koncepta jer se naime windfall tax koristi u situacijama kada se dodatno oporezuje ekstra profit nekih tvrtki, odnosno u Velikoj Britaniji se koristio kako bi se dodatno oporezovao veliki rast vrijednosti tvrtki kroz prosjek rasta u četiri godine nakon privatizacije.

Mislim da se ovo uvelike razlikuje od Račanovog koncepta jer on očigledno gađa na konkretne ljude (tajkune, rekli bi), a ne na same tvrtke, dok je karaketeristika windfall tax-a upravo oporezovanje tvrtki, odnosno, što je još bolje, u zakonu o windfall taxu se uvijek specificira koje to točno tvrtke treba oporezovati (i to poimence). Kao što sam spomenuo, pojedinačno najveću dobit u odnosu na postotak svojeg godišnjeg prihoda imaju T-HT i čini mi se Pliva (nekako mi je ostalo u sjećanju kako je Pliva prije godinu ili dvije ostvarila dobit od skoro 60% ukupnog godišnjeg prihoda – ovo treba provjeriti, nemojte to uzeti zdravo za gotovo), a to su dvije tvrtke čija privatizacija vjerojatno nije upitna.

Glede razlike između ostvarenih prihoda pojedinaca i njihove stvarne imovine; opet imamo problem zastare odnosno toga da ne možemo retroaktivno provjeravati što se desilo (tj. možemo ali do neke granice), a zlatno doba pretvorbe je već odavno prošlo.

Institut zastare je dio pravne stečevine ove civilizacije i on nije jedinstven za hrvatsku, niti je u njoj osobito drugačije definiran; ono što nas puno više muči je rečenica koju je izrekao Bozanić a koja glasi “Na djelu je grijeh struktura što su ga omogućili zakoni protivni čovjeku.”. Dok ne riješimo problem zakona (a u svojoj osnovi to je problem zakonodavaca tj. onih koji zakone donose), dotle rješenja nema na vidiku, ili kako bi jedan drugi lik rekao, kada političar vidi svjetlo na kraju tunela, onda odmah digne kredit i iskopa još koji kilometar.

Ukratko, duboko udahnite i plivajte dalje.

Misao dana:
How come we choose from just two people to run for president and 50 for Miss Croatia?

7 replies on “Otkuda dolazi novac za umirovljenike?”

U idealnom sustavu (valjda su tako i zamislili mirovinski sustav) radnici uplaćuju u fond iz kojeg će im se kasnije isplaćivati mirovine. E sad, to funkcionira tako da mi radnici uplaćujemo u fond iz kojega se isplaćuju mirovine sadašnjim umirovljenicima i moramo vjerovati da će u budućnosti biti radnika koji će plaćati za nas.
Upravljanje bolnicama, to je već posebna kategorija. Hitna služba i Chicago hope su serije odakle naši doktori mogu učiti i o liječenju, ponašanju s bolesnicima a ne samo upravljanju odjelima i bolnicom. Svaka čast i sve pohvale onim pojednicima koji se stavrno trude, ali većina naših doktora su poput službenika u javnoj upravi. Školovani za nešto, dolaze na posao i kao nešto rade. Na žalost, to znam iz prve ruke kao dugogodišnji pacijent. Taj cijeli sustav liječenja donekle spašavaju sestre koje se, iako imaju mizerne plaće i ne štrajkaju nikad zbog toga, stvarno trude oko pacijenata.
Prijatelji su mi rekli da su na medicinske fakultete uveli predmet management u medicini. Kažu da je jednosemestralni i da je lagan. E sad, management nikad nije lagan u životu, ali eto priznajem im da su počeli nešto raditi barem na fakultetima.
Ravnatelji bolnica će uvijek ostati u nas politička funkcija a kad malo bolje pogledamo to je i u svijetu, u neku ruku, politička funkcija (tako je i u navedenim američkim serijama). Razlika je u tome što kod nas postavljaju podobne koji uopće ne moraju biti stručni u ničemu, a vani postavljaju stručne koji odgovaraju ovom ili onom lobiju.

Draga Ana, to sto ti opisujes daleko je od idealnog sustava. On bi mozda bio idealan ako bi ekonomsko okruzenje bilo idealno, i ne bi dolazilo do nikakve promjene u uvjetima poslovanja, ali to jednostavno nije tako.

Imas pravo, nas je sustav upravo tako izvorno zamisljen. Znak da je daleko od idealnog je i to da ga se vec pocelo mijenjati (stupovi), no to ce jos dosta dugo potrajati zbog otpora javnosti.

Idealan sustav bio bi onaj koji bi prepustio radniku da se sam brine o svojoj mirovini, zajedno sa specijaliziranim tvrtkama koje bi se slobodno natjecale na trzistu. Dakle onaj novac koji sad ide u mirovinski fond placao bi se kroz placu, a radnik bi mogao sam odabrati kako ce te novce ustedjeti za stare dane: kroz opce investicijske fondove, kroz specijalizirane mirovinske fondove, izravnim ulaganjima, pa i nikako ako to zeli.

Ako ti se cini da sam zagovornik slobodnog trzista mirovinskim osiguranjem, potpuno si u pravu. Drzava se tu ne bi smjela mijesati, osim tako da regulira pravila igre na tom trzistu, te da rizik za neuspjeh skine i sa sebe i s korisnika a prenese ga na igrace kao sto su specijalizirani mirovinski fondovi, npr. obveznim osiguranjem udjela itd.

Jasno, to podrazumijeva efikasno sudstvo, od cega smo mi jos jako daleko; ali to je vec jedna druga tema…

liječnici kod nas nažalost nisu znali dogurati jedino do ravnatelja bolnica, nego su često postajali i ministri vanjskih poslova (Granić), ministri policije (Mlinarić) i slično. Ekonomske znanosti na ovim su prostorima debelo podcijenjene i smatra ih se nečim prizemnim i banalnim, dok se na “doktore” i dalje svršava i iste postavlja na pijedestal i visoke neprimjerene funkcije. Ali, ako ministar Ljubičić sa svojom simpatičnom facom i milozvučnim izričajem ostane dovoljno dugo na svojoj poziciji, promijenit će se i percepcija “doktora” kao pozitivaca, gledajući ga svakodnevno u vijestima, uvjeren sam u to…

btw, sadašnji tranzicijski mirovinski sustav sa tri stupa je dobro osmišljen (2/3 je ok). dakle, drugi i treći stup su privatizirani i od njih se još možemo nadati kakvoj budućoj sigurnosti, dok je prvi ( u koji nažalost odlazi najviše novaca jer je obavezan za sve) i dalje pod direktnim pritiskom potrošnje za svakomjesečne mirovine (generacijska solidarnost)…

Neku vrstu windfall tax-a koristi i Putin u Rusiji za oporezivanje ekstra profita stranih “naftaša” koji tamo crpe naftu. Mislim da je isti preko 75% i praktički je riješio Rusiju pitanja vanjskog duga.

Baš danas sam napisao oprežni tekst na istu temu:
http://noebius.com/news/eseji/na-rubu-bijede-261.html
ono što ja vidim iz vlastitog iskustva je ovo: ako se pridržava normativa, koji su vrlo precizno zakonski određeni, hladni pogon bolnice radi manjak sa svakim bolesnikom koji popunjava bolnički krevet. I taj dio je neminovan. Bolnice se mogu izravnati tek sa ambulantnim dijelom, gdje postoji određeni fleksibilitet u plaćanju, odnosno ako rade poslove za nekog drugog a ne isključivo za HZZO. Ali u tome su izrazito limitirane. Naravno da ima mogućnosti za dodatne prihode, recimo naplatiti parkiranje u bolničkom krugu i naplatiti da se prodaje sve i svašta, ali tada se ulazi u pitanje da li su bolnice mjesto gdje se liječe ljudi ili vašar.
I nisu ravnatelji nesposobni, daleko od toga. Probaj ti prodavati kruh, i na tome zaraditi, kad bi ti kupci propisali da MORAŠ prodati kruh za 1,50 kuna (kunu i pol) za kilogram. Naravno, ako ne složiš kalkulaciju, tada si “politički instaliran pekar” i ekonomski nesposoban. Menađeri znaju što je zakon ponude i potražnje kao i pitanje odnosa cijene usluga sa profitom, ali u zdravstvu to je “malo drugačije”. Jednostavno, ne može se baš sve potplatiti i očekivati entuzijazam…

Provjerih za Plivu. Po službenim podacima nije bilo tako no profit im je bio vrlo blizu profita od prodaje u zemlji (2002 i znatno više), no Pliva ionako većinu zaradi vani. Sve to nije bitno, ekstraprofite zarađuje.

Leave a Reply to Berislav Lopac Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *