Otkuda dolazi novac za umirovljenike?

Kada bih htio biti zločest i zapitati se odakle dolazi novac za nadoknadu umirovljeničkih penzija onda bih ukazao na današnje naslove u novinama gdje se može uočiti kako pojedini pacijenti ne dobijaju svoje terapije, a bolnice veletrgovcima lijekova ne plaćaju po rekordnih 500-600 dana. Mislim da bi bilo naivno vjerovati u tako nešto, jer bi to impliciralo neki koordinirani napor na više razina, dok u stvarnosti imamo desetine nesposobnih ravnatelja bolnica koji u stvari pojma nemaju o poslu koji bi trebali obavljati, te je navedeno stanje u stvari odraz mnogobrojnih propusta, nečemu što bi japanski samuraji rekli “death by a thousand cuts“.

Nekako bi ekipa trebala kupiti si DVD set Chicago hope i učiti iz toga. Tamo je jasno vidljivo kako su ravnatelji bolnica profesionalni manageri, dok su liječnici upravo to – liječnici. Set vještina i znanja koja su potrebna da budete dobar liječnik ne poklapaju se sa setom vještina i znanja koje mora imati jedan ravnatelj bolnice. Pozicija ravnatelja bolnica u nas je iz nekog neobjašnjivog razloga politička funkcija, i ako se sjetimo čistke koju je proveo bivši ministar zdravstva sjetiti ćemo se kako kriteriji su bili sve drugo osim transparentni (istinu za volju, niti prethodna vlada se nije baš iskazala po tom pitanju). Dakle, naše bolnice vode liječnici koji su odabrani po političkom ključu – svaki od ova dva kriterija zasebno su loši, no u kombinaciji nas dovode do gore opisanog stanja.
Glede mog prethodnog teksta o porezu na ekstra profit, malo sam proučio javno dostupne dokumente koji se odnose na tzv. windfall tax koji je vjerojatno uzor Račanove izjave. Mislim da postoji bitna razlika između Račanove ideje i ovog koncepta jer se naime windfall tax koristi u situacijama kada se dodatno oporezuje ekstra profit nekih tvrtki, odnosno u Velikoj Britaniji se koristio kako bi se dodatno oporezovao veliki rast vrijednosti tvrtki kroz prosjek rasta u četiri godine nakon privatizacije.

Mislim da se ovo uvelike razlikuje od Račanovog koncepta jer on očigledno gađa na konkretne ljude (tajkune, rekli bi), a ne na same tvrtke, dok je karaketeristika windfall tax-a upravo oporezovanje tvrtki, odnosno, što je još bolje, u zakonu o windfall taxu se uvijek specificira koje to točno tvrtke treba oporezovati (i to poimence). Kao što sam spomenuo, pojedinačno najveću dobit u odnosu na postotak svojeg godišnjeg prihoda imaju T-HT i čini mi se Pliva (nekako mi je ostalo u sjećanju kako je Pliva prije godinu ili dvije ostvarila dobit od skoro 60% ukupnog godišnjeg prihoda – ovo treba provjeriti, nemojte to uzeti zdravo za gotovo), a to su dvije tvrtke čija privatizacija vjerojatno nije upitna.

Glede razlike između ostvarenih prihoda pojedinaca i njihove stvarne imovine; opet imamo problem zastare odnosno toga da ne možemo retroaktivno provjeravati što se desilo (tj. možemo ali do neke granice), a zlatno doba pretvorbe je već odavno prošlo.

Institut zastare je dio pravne stečevine ove civilizacije i on nije jedinstven za hrvatsku, niti je u njoj osobito drugačije definiran; ono što nas puno više muči je rečenica koju je izrekao Bozanić a koja glasi “Na djelu je grijeh struktura što su ga omogućili zakoni protivni čovjeku.”. Dok ne riješimo problem zakona (a u svojoj osnovi to je problem zakonodavaca tj. onih koji zakone donose), dotle rješenja nema na vidiku, ili kako bi jedan drugi lik rekao, kada političar vidi svjetlo na kraju tunela, onda odmah digne kredit i iskopa još koji kilometar.

Ukratko, duboko udahnite i plivajte dalje.

Misao dana:
How come we choose from just two people to run for president and 50 for Miss Croatia?