Ovaj tekst pišem nakon što sam pronašao T-zombixov komentar na jednu od vijesti s blog.hr naslovnice, a koja se bavi diskusijom o trenutnoj radničko/vlasničkoj borbi unutar zatvorene i pravno gledano već nekoliko godina nepostojeće Tvornice Duhana Zagreb. Komentar glasi ovako:
Tako jeee!!! Želimo li zadržati status pravne države trebamo priznati sve nezakonitosti koje su do sada napravljene i praviti se kao da se nikad ništa nije desilo. I priznati jedino pravo koje vrijedi u ovoj zemlji… pravo jačega. Dakle, ili šuti ili kupi kalašnjikov. Baš se veselim budućnosti koja je nastala na kriminalu. Jedino se moram odlučiti da li da kupim AK-47 ili Uzi… hm… možda ipak samo Glock, ah ta dilema i trilema.
Odgovor na gore iskazano pitanje je nažalost jednostavan i glasi DA, trebamo!
Idemo se vratiti malo korijenima pretvorbe i privatizacije koja seže u razdoblje neposredno prije raspada Jugoslavije. Mislim da je svima bilo evidentno da je promjena političkog sustava neizbježna i kako je prelazak s državno planirane ekonomije na tržišne principe (u kojima smo djelomično djelovali) nužnost. Nadalje, nužno je bilo početi prodavati državne tvrtke jer su one ionako bile preopterećene neefikasnom i nepotrebnom količinom zaposlenih i općenito država je dobro poznata kao loš poslodavac a još poznatija kao iznimno destruktivni gospodar. Pitanje je sada kome prodati sva ta silna poduzeća? Malobrojni su se privatizirali u vrijeme Markovića kroz nešto što bi mogli vrlo labavo nazvati ESOP program. TDR koji je glavni akter gornjeg komentara jedan je od takvih slučajeva, a potom nam je stigao državotvorni HDZ koji je kroz svoj glasoviti polufeudalni koncept 200 bogatih obitelji krenuo privatizirati tvrtke. To su bila doba menađerskih kredita, pogrešnih procjena vrijednosti, zamjena udjela i još desetine drugih mehanizama od kojih mnogi vjerojatno nikada neće ugledati svjetlo dana.
I sada je pitanje dileme; da li je to bio dobar potez? Odnosno da li je drugačiji scenario bio moguć? Da li smo danas mogli plivati u medu i mlijeku? Ne znam, no vjerojatno jesmo jer uvijek ima prostora za bolje, no pitanje je da li smo si mogli u ratno doba dozvoliti petnaestogodišnji program tranzicije kao što su to napravili mnogi drugi (što bi recimo bio ispravni put). Pitanje je da li smo mogli nabaviti u ratnome okruženju dovoljno stranih investitora (na koje ću se vratiti malo kasnije) i pitanje je koja je stvarna funkcija pretvorbe i privatizacije bila? To pitam jer sam duboko uvjeren da krajnji motiv uopće nije bila pretvorba i privatizacija nego kupovina socijalnog mira.
Državi je u onome času bila potrebna ogromna količina crnoga novca koji je trebalo odnekuda uzeti (htjeli mi to priznati ili ne), i instaliranjem vlastitih poslušnika to se moglo srediti. Kao nagradu, mnogi su dobili imovinu koja im po sposobnostima ili zaslugama u stvari ne pripada; a neki su u postupku potonuli jer su se u nekome trenutku oteli gospodaru s uzice. I na kraju, kao i svagdje drugdje, bilo je lešinara koji su na marginama postupka (a ponekada i u samome centru) sakupljali mrvice.
Ja cijelom tom problemu pristupam s malo pragmatičnije strane jer mislim da su te silne tvornice, poduzeća ili što već ionako morala dobiti novoga vlasnika, i lagano je danas govoriti o multimilijunskim vrijednostima nekretnina ili o tisućama izgubljenih radnih mjesta, no većina tih tvrtki ionako nije imala neku pretjeranu tržišnu šansu. A uostalom, sve je skupa stvar konteksta. Primjerice uzmimo gore navedeni TDR koji je kako je to sada sasvim očigledno, jedna od rijetko uspješnih i zakonitih privatizacija. To je tvornica koja je bila po svim kriterijima minorna no kroz posljednjih 16-17 godina se pretvorila u pravog mamuta. Djelomično su profitirali na propustima ostalih igrača, a opet s druge strane su znali iskoristiti svoju, s vremenom stečenu, monopolsku poziciju; s druge strane imamo TDZ koji je pak krenuo s monopolske pozicije da bi se kroz nezainteresirane vlasnike (prvenstveno državu) i loš management urušio do ruba bankrota. I danas možemo diskutirati da li su gospoda iz Adris grupe u stvari lopovi i prevaranti, ili su pak to uspješni i sposobni manageri koji vrlo odgovorno upravljaju svojom imovinom kako bi umnožili svoju dobit?
Uzmimo drugi primjer, Kutle i Todorić su startali u gotovo istome trenutku s donekle sličnih pozicija; Kutle s kafićem a Todorić s cvjećarnom. Obojca su krenuli megalomanskim koracima i u kratkome roku kroz praktičnu piramidalnu shemu stekli ogromnu imovinu (ne bih rekao bogatstvo budući da je riječ i o ogromnome dugu; dakle obojca očigledno su uživala ili uživaju prilično bezbrižnim životima, no objektivno njihov imperij u oba slučaja ima samo naznaku neke buduće vrijednosti jer su i jedni i drugi sagrađeni na kuli od karata). O Kutli se puno pričalo i puno toga govorilo, no činjenica je kako do današnjeg dana, gotovo deset godina nakon sloma njegovog imperija nemamo nijedne osuđujuće presude? Tu ne govorimo samo o prijestupima političke naravi koji su bili realizirani kroz Bozanićev famozni “grijeh struktura”, nego o vrlo konkretnim optužbama koji su dobrim dijelom slični zakonima koji vrijedi i u vanjskome svijetu (zakon o računovodstvu, obveznim odnosima…). Kutle, ako malo bolje razmislite, nije pao na svojim megalomanskim projektima – nego kroz političku odluku o eutanaziji Dubrovačke banke (što nas dovodi do gornje sugestije o gospodaru i uzici). Todorić je očigledno bio malo poslušniji, no i ako pogledate ulazak EBRDa u vlasničku strukturu Agrokora – teško se mogu oteti dojmu kako je 110mil EURa u stvari sanacija Agrokora, a ne o vlasničkom udjelu (bilo bi zanimljivo pozbrajati tko je sve putovao u zadnje vrijeme do EBRDa i koga su EBRDovci posjećivali u hrvatskoj). Može biti da Todorić nije tako različit od Kutle? Možda malo sofisticiraniji?
Banke su pak koristile situaciju i kroz različite kombinacije koristile poziciju koju su u tome času imale, a to je da su imale novac; te su tako svoje plasmane pretvarale u temeljni kapital (poput TDZa) i na taj način preotele dobar dio imovine u svoje portfelje. Treba uočiti da su bankari funkcionirali s dugoročnim strategijama i dopuštali su kratkotrajne krize kako bi dugoročno svojim bankama priskrbile velike profite na kojima danas grade tržišne udjele (toliko o Splitskoj banci, 28mil eura privatizacije ili koliko je već bilo…). ZABA koja se ponovno spominje u kontekstu TDZa (a mislim da bi trebalo malo pogledati razvoj i strukturu nadzornih odbora primjerice TDRa, ZABAe, Pliva-e, Podravke kroz godine pa bi se tu pronašle zanimljive veze) jedna je od banaka koja je imala vjerojatno najčudniju privatizaciju, ne sjećam se točno okolnosti, no ostalo mi je u sjećanju kako je riječ o pravom privatizacijskom Perpetuum mobileu, daleko kompleksnijem od fenomena Kutle ili Todorića.
Imamo mi i pravih uspješnica privatizacije, poput npr. Rajića koji je s Lurom napravio pravo malo mljekarsko čudo, a saad sretno i slobodno živi u zemlji čokolade i skupocjenih satova. Da li bi o njemu drugačije razgovarali da nije bio sposoban (a sposobnost je i kada zaposliš pametnije od sebe da vode tvrtku)? Sumnjam.
Imamo i pravih lešinara s margina (primjerice Gucić), koji je svojim stečenim novcem u inozemstvu krenuo kupovati dionice od malih dioničara te se on direktno nije okoristio samom privatizacijom nego je za malene novce kupovao naizgled bezvrijedne dionice tih poduzeća kako bi iz njih ispumpao ono što se ispumpati moglo. Da li je i on uletio u kokošinjac i pritome se otrgnuo s lanca, ili je to pak bila protuusluga za neke druge pogodnosti suvišno je pitanje – no činjenica je da u toj prilici nije promijenio svoj mentalitet sitnog trgovca s Bayerstrasse te je poput šibicara radio s velikim ulozima očekujući brzu zaradu.
I da se vratimo na početnu diskusiju, tvornice su morale dobiti vlasnike i mislim da je sasvim svejedno da li su to bili domaći tajkuni, strani vlasnici ili banke – jer na kraju balade oni koji su predodređeni da nestanu su propali, a novac nije u cijelosti nestao. Strani vlasnici nisu bitno bolji od domaćih i imali smo nekoliko i takvih primjera… Prednost ovakve pretvorbe i privatizacije je taj što uvijek možemo reći kako su oni lopovi i možemo se naslađivati u povremenom krahu neke od zvijezda prošloga desetljeća. Da smo imali sve uzorno – imali bi danas brdo besmislenih mostova, saniranih brodogradilišta, tisuće novih državnih službenika i skupih crnih automobila po gornjem gradu – nema moralne zadovoljštine ili osjećaja zadovoljstva iz vladavine glupana. Prije ili kasnije moramo zaboraviti što se desilo i okrenuti se budućnosti, jer odgovora na današnje probleme u prošlosti nećemo naći.
I da, MORAMO priznati sve nezakonitosti koje su se dogodile, a na koje nismo (mogli) reagirali dok je bilo vrijeme. Pravna država, a s njom i institut zastare je jedini zdravi temelj bolje budućnosti. Ili, kako bi se reklo; Tko je jamio, jamio je?
Misao dana:
Only the man who does not need it, is fit to inherit wealth – the man who would make his own fortune no matter where he started. If an heir is equal to his money, it serves him; if not, it destroys him. But you look on and you cry that money corrupted him. Did it? Or did he corrupt his money? Do not envy a worthless heir; his wealth is not yours and you would have done no better with it. Do not think that it should have been distributed among you; loading the world with fifty parasites instead of one, would not bring back the dead virtue which was the fortune. Money is a living power that dies without its root. Money will not serve the mind that cannot match it. Is this the reason why you call it evil?
22 replies on “Esej o pretvorbi i privatizaciji…”
Ne mogu se sloziti sa tvrdnjom da MORAMO priznati sve nezakonitosti, ali definitivno HOCEMO to uciniti jer je tako najjednostavnije. Nazalost, izbor je pao na liniju manjeg otpora, i sad je beskorisno raspravljati o privatizaciji (pa ipak to cinimo, rasprave radi). Nisam siguran da je zastara zdravi temelj bolje buducnosti, vise mi se cini da je zastara gotovo pa garancija da se nesto ponovi. Jer ako prvi put nisi kaznjen, tko ili sto tebe (ili nekog tko dodje iza tebe) sprijecava da to ucinis ponovo?
Tvrdnja da je “općenito država dobro poznata kao loš poslodavac a još poznatija kao iznimno destruktivni gospodar” je isto diskutabilna. Mogu se ovako, “iz glave”, sjetiti barem 5-6 drzava koje znacajni dio svog gospodarstva drze u vlastitim rukama, pa su bez obzira na to (ja bih rekao, bas zato) medju prvih 20 najrazvijenijih drzava svijeta. Takodjer, napamet mi padaju brojni primjeri u kojima su (razvijene) drzave OTKUPLJIVALE NATRAG ranije privatizirana poduzeca, jer se ispostavilo da su oni ipak najbolji vlasnici. O razlozima tih odluka necu pisati. Ne zelim sada pokrenuti raspravu, samo zelim napomenuti da svaka medalja ima dvije strane.
Ne slažem se s puno toga napisanog, no ovdje je premalen prostor za sve što bih rekao pa sam to stavio na svoj blog
odi čitaj cnn-a :) na cool listi je :)
@hrvoje; možemo/moramo sve ti je to stvar semantike, ili štogod želio kako bi se osjećao bolje – no to ne mijenja ništa na stvari. Mi dan danas raspravljamo o tome tko je 1942 otišao u šumu i da li je otišao u jednoj ili drugoj uniformi – mi temelje jugoslavije još nismo razriješili a sada se počinjemo prepirati kako je to bilo prije deset-petnaest godina… to nikuda ne vodi, jer ćeš inače doživotno biti zarobljen unutar takvih stavova i završiti ćeš kao stari, gruntavi starac koji tužaka svoje susjede… Vesna Pusić je nedavno u intervjuu tjedna na 101 izjavila kako u politici ne postoji jučer. A sve to je politika. Zaboravi što se desilo (ako to već ne možeš promijeniti) i kreni naprijed, meni se također gadi sve to gledati no razumijem da to ne mogu promijeniti i mogu se ili zaustaviti ili prilagoditi. Što bi Kutle rekao; Kada stojim – padam :)
Hrvoje; država je loš gospodar i na zapadu. Nema teorije da imaginarni vlasnik tj. država brine o poduzeću jednako kao stvarni vlasnik tj konkretna živa osoba. Stvarni vlasnik uložio je svoje vlastite novce, možda je podigao kredit, stavio hipoteku na vlastitu kuću ili uložio djedovinu, nije bitno – takva će osoba u većini slučajeva voditi računa o svakoj potrošenoj ili uloženoj lipi, a kada je vlasnik država, ne postoji ničiji osobni interes da bi to poduzeće poslovalo uspješno. Stvarnog vlasnika konstantno pere ili strah od gubitka ili adrenalin zbog moguće zarade. Onaj tko radi 8 sati za mjesečnu plaću (naš državni zaposlenik) ne poznaje takve osjećaje. Njegova je zarada fiksna i uglavnom nevezana uz uspjeh firme.
Sam koncept države, vlade koje se mijenjaju svakih nekoliko godina pa i češće, nisu dobar temelj za dugoročno planiranje i vođenje poduzeća.
U posljednje vrijeme konstantno sam u prilici čitati komentare koji ističu državu kao dobro rješenje za vođenje kompanija, preuzimanje već privatiziranih kompanija (ideja državne banke npr.) i slično. Pitam se, pa ljudi gdje ste gledali posljednjih godina. Ne nasjedajte molim vas arhaičnim predavanjima Đure Tomljenovića u Poslovnom klubu HRT-a; primijetio sam naime da dotični često propovijeda kako su stranci zadržali ovu ili onu firmu u državnim rukama i zaštitili svoje “strateške interese”. Pa to su priče za malu djecu. Koja je to velika svjetska kompanija (a da je profitabilna) u državnim rukama?
Nije sve crno-bijelo. Mrak, CNN, Anarhija mogu imati svoja misljenja, ali , uz duzno postovanje, ja sam sklon vjerovati osnovnim ekonomskim saznanjima. Iz te perspektive su navedena trojica jednako ekstremni. Anarhija, u vecini uredjenih i njajkompetitivnijih i najnaprednijih ekonomija, trecina ili vise vlasnistva je u drzavnim rukama. Pitanje bi se moglo i reformulirati: u kojim uspjesnim europskim kompanijama maticna drzava nema kontrolni vlasnicki udio?
@mrak: slazem se s tvojim razmisljanjem, nema koristi (a nije ni zdravo) razmisljati o onome sto je bilo jucer i kako je moglo biti. Bilo pa proslo. :-)
@anarhijaweekly: nemoj se ljutiti (u stvari, ljuti se ako hoces) ali ti nemas pojma o cemu pricas. Samo argumentirano odgovori na pitanje koje je tako lijepo formulirao WinstonW u svom komentaru, pa ces vidjeti koliko si daleko od istine.
citam i cudim se…ustvari, sve se manje cudim , a to nije dobro
Mit o državi kao lošem gospodaru je – mit. Stvara se da bi se usmjerila prodaja nečega pod željenim uvjetima. I kapitalizam je loš sustav, kad uzmemo određene parametre, hoćemo li ga odmah odbaciti zbog toga?
Nekome država kao gospodar odgovara, nekome ne. Onaj kome ne odgovara definitivno će tvrditi da loše gospodari, upravo zato jer mu nije u interesu da i dalje gospodari.
BTW, ako bismo trebali prizati krađu u privatizaciji, zašto se gnjaviti s povratom oduzete imovine (’18, ’41, ’45, ’71, ’90. ili ’95)? Selektivna primjena zakona i društvo koje nastaje na opresiji i kriminalu ne vode k dobrom.
zato što je nacionalizacija oduzimanje stečene imovine, pretvorba i privatizacija je kriminal kojeg je provela sama država; ne znam da li razumiješ razliku no to nisu iste stvari
evo hrvoje; priložih ti link sa forbesove liste najvećih svjetskih kompanija pa (ako uzmemo u obzir npr. Europu) reci mi gdje to države imaju kontrolni paket?
http://www.forbes.com/lists/2006/18/Rank_1.html
@WinstonW: Ako si vec sklon vjerovati “osnovnim ekonomskim saznanjima” onda ti nema druge nego pomiriti se s cinjenicom da drzava jest los gospodar. Drugo je kad se drzava odluci zadrzati manji paket dionica u nekoj tvrtci – ali u tom slucaju drzava nije gospodar nego samo jedan od dionicara (kao i bilo tko drugi).
Uostalom pogledaj listu koju ti je anarhija poslao – pa da na kraju vidimo gdje su ti primjeri da je drzava vecinski vlasnik uspjesnih firmi i koliko je takvih slucajeva… A kad to rijesimo – idemo onda traziti kontraprimjere, tj. one u kojima se je drzava pokazala kao los gospodar, a to (vjerujem) nece biti tesko. Pa da vidimo koji su brojniji i u kojem omjeru.
@aaa: nice site tvoj http://www.puzz.info/
Pričala nam profesorica zemljopisa (koju smatram vrlo mudrom osobom) u srednjoj, da u npr. francuskoj ne postoji opće stajalište o tome da li država treba držati velika poduzeća ili ne, nego se neke velike firme (čini mi se da je spominjala avio kompanije između ostalog) privatiziraju i nacionaliziraju svako nekoliko mandata vlade. Znači ovisno o tome tko je na vlasti. Znam da zvuči apsurdno, ali eto.
Što se tiče boljeg gospodarenja, razumijem stajališta mnogih koji raspravljaju, ali ne razumijem čemu ekstremna stajališta, bez prethodne usporedbe.
Ja bih rekao da je država jednako dobar gospodar poduzeća, ako gledamo sa socijalnog aspekta. S ekonomskog definitivno nije. Ali, mislim da ni ne treba biti. Privatni vlasnik će u uvjetima kad nema dovoljno konkurencije opljačkati narod visokim cjenama. Država to uglavnom ne smije, vlada koja želi ponovno na vlast, ne smije.
Par primjera:
INA. Firma je u državnom vlasništvu i možda ne funkcionira savršeno, ali nije ni u dugovima. Narod ima sreću što je još uvijek državna, jer može izvršiti pritisak na premijera da smanji cijene goriva, i ovaj neovisno o porezima može prisiliti INU da smanji cijene. Ne mogu sagledati sve aspekte i posljedice tog poteza pa ga neću valorizirati, ali u svakom slučaju, za narod, država je ovdje bolji gospodar. Uzmimo za ovaj primjer i GAZPROM. Ta firma je očitovanje moći ruske vlade. Da je skroz privatna, jel bi mogli raditi ovo što rade sad? (ispravite me ako sam fulao)
Drugi primjer, HT. HDZ već godinama isisava gomilu para iz HT-a, pare koje objektivno, nijedna tvrtka u tržišnim uvjetima ne bi mogla zaraditi. DT isisava još više para. Cjene su im totalno nerealne u odnosu na proizvode, što se ne bi moglo desiti da postoji konkurencija. Svakom kućanstvu i uredu mjesečno otmu barem +70kn.
Ovo je primjer koji je između prve i druge opcije. Ni vam ni tam, a narod puši. Između ostalog, ovo je moguće jer nemamo situaciju da javnost smatra HT državnim vlasništvom, pa da traži normalne cijene.
Treći primjer bih prepustio Vama. Vi meni recite koja je kod nas velika tvrtka uspješno privatizirana, i koja pokazuje da je privatnik bolji gazda.
Mislim da se ova priča svodi na nekakav kompromis. Svaka velika tvrtka je specifična, i ne može se, mislim, reći da je ovaj ili onaj bolji gospodar isključivo.
P.S.
Ako se INA privatizira, a to će se desiti, to će biti neka smješna cifra, kao za HT, i Hrvatska će izgubiti vlasništvno i kontrolu nad prirodnim bogatstvima. Za 10 godina prodat će i vodu. U takvoj situaciji je privatnik bolji gospodar? Teško….
pa tdr, lura, agrokor, pliva, medika, vindija, podravka su sve privatne tvrtke koje očigledno posluju (da li dobro ili ne je upitno, ali prema van čini se kako posluju uspješno)…
pitanje T-HTa bi se moglo brzo riješiti kada bi se upustili u brzu i radikalnu demontažu njihova položaja; za to zasada ne postoji neka osobita spremnost i to je veliki problem, no to je problem političke prirode i manje je povezan s nekim tržišnim mehanizmima
drugi primjer je upravo INA, jučer sam se vozio gradom praznoga rezervoara i moram stati na benzinskoj stanici i kako sam sa samoborske skrenuo u škorpikovu prošao sam pokraj OMV i Petrolove benzinske stanice. Obje imaju veće cijene od INAe i obje stanice su očekivani prazne.
Moje je pitanje da li možeš u okolini u kojoj je 40% prodaje energenata u rukama privatnih, neovisnih kompanija forsirati svoju tvrtku koja ima značajni tržišni udio da prodaje u ovome slučaju naftu ispod tržišne cijene (jer tu istu naftu po postojoećim zakonskim opterećenjima oni očito ne mogu nabaviti) i na taj način natjerati ove dvije tvrtke u gubitak, a desetine ili stotine samostalnih benzinskih stanica u bankrot?
Država mora stvoriti okvir za poslovanje i mora regulirati tržište ali se ne smije miješati u unutarnje ekonomske odnose, a mi smo još uvijek preduboko u komunizmu da bi se tog ružnog običaja odrekli, iz jednostavnog razloga što ne znamo drugačije.
@mrak : thnx ;-)
@tomo : Ne stoje bas stvari koje pises. Kao prvo privatnik ne moze “iz cistog mira” opljackati narod – jer s visokim cijenama narod ce se okrenuti konkurenciji. To moze samo u slucaju da se radi o monopolistu – i sad smo dosli do onog sto bi u stvari trebao biti zadatak drzave: stvoriti zakone i provoditi ih koji ce tvrtkama osigurati normalno poslovanje (npr. antimonopolistickim zakonima).
Dalje – tvrtke koje su privatizirane a koje uspjesno posluju. Ima ih cijela gomila – da ne ponavljam listu koju je mrak vec napisao. O njima se ne prica toliko upravo zato – jer su uspjesne. O onim drzavnim se puno prica jer ili nisu uspjesni (a onda sindikati i radnici stalno ocekuju da im drzava pomaze – to onda nije fer prema konkurenciji) ili su monopolisti (a drzava ne zeli promijeniti situaciju).
Tvrtka koja je privatizirana – nakon toga ili postaje uspjesna ili propada (ili zivotari na rubu, ali ako je tako onda je izvjesno da ce prije ili kasnije propasti). Sta se desava s drzavnom firmom – sve isto s time da je “propada” institut koji za nju ne vrijedi. Jer drzava ce ju spasavati koliko god moze – a to kosta ogromno puno novaca. I u takvoj firmi nema motivacije za ispravak. Nema vlasnika koji je u nju ulozio puno novaca (dakle puno riskira), radnicima uredno odredjeni dan u mjesecu stize placa, sindikati prijete vladi, a javnost je iz ciste empatije na strani radnika. Ali, jedno je empatija, a drugo je razum ili ono sto kaze znanost – i sto je dugorocno isplativije. I na kraju pitanje je koji je od dva modela uopce ekonomski odrziv.
Povijest je svoje vec pokazala…
Dobro, ovo je tema oko koje se ne mozemo sloziti, sto je bilo i za ocekivati. Rasprave da li bi drzava trebala biti vlasnik nekih poduzeca i da li se treba mijesati u stanje na trzistu vode se vec doslovno stotinu godina bez nekog jednoglasnog zakljucka jer na obe strane postoje i argumenti za i protiv. Glupo ih je sad navoditi, necemo nikad zavrsiti. Postoji citav spektar modela i uredjenja, i vise manje se svi koriste u svijetu danas (kako koja zemlja), tako da ne postoji apsolutni “pobjednik” odnosno model koje je najbolji.
A jeste me. :))
Eto, složit ću se onda, država nije bolji gospodar. Ali opet, ne u uvijetima gdje je monopol pravilo a ne iznimnka, i gdje se radi o pitanju od bitnog nacionalnog interesa. Jesmo kompromisirali? jesmo. :)
Kad se pogleda Fortune Global 500, npr. samo Europa kako anarhija predlaze, http://money.cnn.com/magazines/fortune/global500/europe/, tu su vecinom banke, osiguranja, naftasi, telekomi, u sviom tim businessima drzava ima kontrolu ili kroz vlasnicke udjele i kroz zakonsku regulativu. (Ponekad je i s 5% vlasnistva moguce imati kontrolu nad svim znacajnim odlukama u firmi. Ponekad se radi o vlasnistvu kroz mirovinske fondove koji funkcioniraju pod vrlo restriktivnim pravilima, …). Na toj listi vidim manje od 10 kompanija koje bi mogle donostiti vazne strateske odluke koje ne bi bile uskladjene s interesom drzave tj. drzavnih vlasti ili institucija.
Nas problem je totalni divlji zapad na balkanski nacin, tj. trzisno poslovanje koje nije kvalitetno regulirano. I u takvoj situaciji je Ok pustati da trziste samo regulira kvalitetu tamo gdje nema monopola i znacjanijih posljedica za sveukupno gospodarstvo (tj. kad su kompanije zamjenjive i kad njihova eventualna neefikasnost ne utjece na kvalitetu poslovanja u drugim gospodraskim podrucjima). Ali u nasoj situaciji priivatizacija kompanija u gospodarskim granama u kojima princip zamjenjivosti nije odrziv je apsolutni mazohizam.
[…] O pretvorbi i privatizaciji sam pisao već ranije i moji stavovi se očito ne poklapaju sa stavovima većine, no stojim i dalje da je na današnji dan postalo nemoguće kazniti kriminal koji se dogodio u tom razdoblju iz jednostavnog razloga što su rokovi zastare prošli. Nadalje, temelji prava ne poznaju kategoriju u kojoj bi se moglo primjerice oporezovati nešto što se desilo u prošlosti, dakle zakone nije moguće retroaktivno primjenjivati neovisno o tome kolika je naša želja za tako nečime. […]
[…] Dakle, ako je postojao trenutak kada se mogla uočiti sprega države i Agrokora (koji je toliko velik i toliko zadužen da je definitivno partner ove države) onda je to […]
definitivno se neslažem da je država u jugoslaviji bila lo gospodar jer u borovu do rata ne bi bilo zaposleno 23 000 ljudi i procijenjena vrijednost tvrtke preko pola milijarde eura pa ako je to za tebe mala vrijednost pucaj si u glavu.a da ne govorimo za ostale velike tvrtke koje su uspješno poslovale i kako bi tako velika firma fincirala tako veliki br ljudi koji su zaposleni ako je bila los gospodar jer da je bila liš gospodar ni sama ne bi imala novac za krpanje dugova firmi a da ne govorimo o drugim tvrtkama