Tijekom mog prošlotjednog posjeta Engleskoj posjetili smo dva restorana koja vrijedi spomenuti i na ovoj web stranici.
Prvu večer smo otišli u Japanski restoran, nisam neki autoritet za Japansku prehranu budući da je u Zagrebu nemam gdje upražnjavati osim u Kaptol centru za kojeg mi se čini kako se radi o razmjerno skupom restoranu koji odstupa od uobičajene prakse. Japanski restorani (koliko je moje netrenirano oko to do danas moglo zaključiti) se dijele na sushi restorane u kojima možete jesti sushi – a sushi je sirovo meso u kombinaciji s različitim prilozima (rižom, povrćem, algama) koje uzimate štapićima, namačete u neki od sjajnih umaka i potom jedete. Obzirom da se radi o 100% sirovom mesu, mnogi koje ja poznam smatraju jedenje sushija hrabrošću s kojom ja osobno nemam problema (na kraju krajeva, ja obožavam bifteke koji se još mrdaju na tanjuru :). Druga vrsta japanske kuhinje je situacija u kojoj sjednete ispred stola s grijanom pločom i na kojoj vam japanski kuhar ili kuharica obrok pripremaju ispred vas. Mi smo dakle odabrali ovu drugu opciju i odabrali neki shogunski slijed od osam jela koja su koštala nekih 30+ funti po osobi, a sve skupa smo zalijevali japanskim pivom koje nam neće ostati u predugom sjećanju niti zbog pretjerane kvalitete ali definitivno niti zbog toga što je bilo loše. Pivo je jednostavno bilo, ok – prosječno. Tipična japanska večera kreće s ražnjićima od piletine, salatom a potom i miso juhom, da bi kasnije pojeli komadiće bifteka, obaveznog lososa i škampe, a na kraju sve skupa završavamo prženim povrćem i potom desertom.
Svi japanski restorani u kojima sam do sada bio su mi sjajni jer kod njih nema kompromisa, dakle ili jedete sa štapićima ili ne jedete uopće. Iako sam u kineskim restoranima bio mnogo puta, uvijek se mogla dobiti vilica i nož; no ovdje to nije slučaj. Ako bilo tko od posulge shvati da vam štapići nisu prirođeni odmah priskoče upomoć s nizom savjeta, a ako niti to ne pomaže izvlači se iz džepa gumica i papirić s kojim štapići barem donekle mogu poslužiti kao štipaljka (kao prihvatljivi kompromis).
Japanska kuhinja je očigledno iznimno jednostavna, sve se svodi na nekoliko začina (sol, papar, rižino vino, soja sos, bijeli luk) i hrana se poslužuje jedna po jedna (dakle u pravilu ne jedete glavno jelo i tri priloga istovremeno) i to mi se jako dopada. Također, obzirom da kuhar u pravilu radi performance od svojeg kuhanja/pečenja jedete relativno malene obroke s pauzama tako da se možete solidno najesti a da istovremeno nakon izlaska iz restorana nemate problema s hodanjem (ili otpuštanjem remena).
Drugu večer smo krenuli u jedan od razvikanijih indijskih restorana izvan Birmighama u koji smo bili pozvani od jednog mog poznanika Danca, a sa sobom smo radi dobre mjere pozvali i jednog indijca koji inače trenutno živi u Dubaiju, a koji je trebao osigurati da se doista radi o autentičnoj indijskoj kuhinji. Iako bih sada rado nabrojao koja smo mi to indijska jela pojeli, nazivi baš kao i sastojci su mi bili totalno nepamtljivi. Krenuli smo s predjelom koje se sastoji od (čini mi se) kukuruzne tanke pogače, nešto donekle slično čipsu koji se umače u različite umake (recimo onaj od jogurta i peperminta mi je ostao u sjećanju kao osvježavajući, onda ima neki slatko kiselkasti i jedan ljuti). Nakon toga smo dobili glavno jelo koje se sastojalo od nekih 6-7 odvojenh jela u malenim zdjelicama i unutra su se sigurno nalazili komadići janjetine i piletine u različitim umacima s različitom razinom začinjenosti. Obzirom da nijedno od ponuđenih jela nije bilo ljuto, zatražili smo dodatak u obliku najljućeg jela koje se kuhar usudi napraviti bez da riskira tužbu i to smo dobili. Obožavam ljuta jela i dok je ovo jelo doista bilo pikantno, vrlo se dobro sjećam “piletine za hrabre” koju sam također u birminghamu naručio prije četiri godine i zbog koje sam nakon trećeg zalogaja poput rakete odjurio u wc isprati usta, potom popio dvije pive i najmanje jednu kolu i i dalje mi je u ustima ostao pržeći ljuti okus. Uz jelo, indijci poslužuju i svoju posebnu vrstu kruha/pogače koja naizgled liči na tjesto od pizza-e, no puno je slađe i mekše. Osobno obožavam ovaj kruh s bijelim lukom (to se zove nekako na slovo “p” ali sam zaboravio točan naziv).
Baš kao i za japanski restoran, žao mi je da u zagrebu nema više indijskih restorana jer sam siguran da bi bili pravi hit. Onaj jedini, na opatovini samo posjetio jednom i na jelovniku nisu imali praktički ništa tako da smo na kraju odustali (i sjećam se da je nekada davno bio jedan u Mlinovima, no opako sumnjičim da je to jedan te isti vlasnik).
I za kraj, još jedna kulinarska poslastica, naime besposleno surfajući internetom prije nekoliko dana naletio sam na Iskonovom web siteu na jedan recept koji ovome postu zatvara krug. Naime, naletio sam na recept za Frikadelle što je danski recept za jelo koje naizgled podsjeća na naše mljevene odreske, no postoji više recepata za Frikadelle i mislim da bi se kombiniranjem prvog i drugog recepta moglo skuhati nešto zabavno.
Misao dana:
Personally I stay away from natural foods. At my age I need all the preservatives I can get.
17 replies on “Japansko – indijsko – danska hrana”
Odlićan ti je blog ! Sretan Uskrs ! ae pozzz
vidim da si očaran tim orijentalnim i inim kuhinjama, a ja ti mogu preporučiti da probaš argentinsku kuhinju, pošto voliš ljuto. govedina se kod njih spravlja na milijon načina, uz to daju ti i neke biljke koje su ful fine, al ih ima samo u južnoj americi. vjeruj mi argentinska kuhinja je stvarno fenomenalna! pozdrav
nije ti to stvar orijentalne kuhinje, ja recimo umirem za dobrim biftekom, a argentinska kuhinja mi je također poznata, a zadnji puta sam jeo u argentinskom restoranu čini mi se 2003 kada sam bio u schenewingenu, a prošle godine sam na istoj lokaciji bio jeo i biftek od klokana…
vrlo sam liberalan oko novih okusa, a činjenica je da volim dobro začinjenu hranu, ne nužno ljutu nego hranu bogatu okusima; neka jela imaju smisla bez dodataka, dok neka pak imaju smisla samo kada su prepuna različitih dodataka
jedan chaterski: sve to nista, nisi ti probao moj kuglof. ponosna sam danas na sebe samo tako. :D)))
pa baš sam na to mislio, oni začine hranu tako što ti dodaju neko fino povrće te kad to pomiješaš dobiš tako dobar okus u ustima. poslije to zališ sa njihovim preeedobrim vinima (najbolja su iz argentinske pokrajne mendoze) te se stvarno možeš reći da je to božanska hrana.
ja inače isto volim rađe pojesti malo, ali ukusno. ne volim se prežderat, a nemaš poslije toga uopće neko “osijetilno iskustvo”!
ah hedonizam….kaj da ti kažem
Nije da sam cjepidlaka ali sushi nije sirovo meso već sirova riba osim ako se držiš one vegetarijanske da je i riba meso.
sushi sam jeo u nekoliko navrata i iskreno se ne sjećam da li je bila isključivo riba (znam sigurno da je bio losos i neka lignja ili sipa), a da li je bilo meso onako napamet ne mogu biti siguran, no u restoranu su ljudi pokraj nas jeli sushi i kladio bih se da su imali osim ribe na pladnju i karakteristične komadiće goveđeg bifteka (a za bifteke sam autoritet pa nekako mislim da je identifikacija bila ispravna); usput rečeno, minimalna pretraga po googleu kaže kako ima goveđeg sushija u velikim količinama…
@medved: obožavam dobar ručak, bilo je vremena kada sam znao sjesti u auto i odvesti se jako daleko radi obećanja o dobrome ručku, a u npr. budimpeštu sam išao nekoliko puta samo radi ručka… obožavam fino jesti i tu nema pomoći…
ima kod sheratona kineski restoran.i kineskih dućana…svaka kuća ima jedan.postajemo multy-kulty.
Onaj “Maharaja” na Opatovini nije bio bas “pravi” indijski restoran. Jedan konzultant iz Bangalorea je otisao tamo, kad smo mu rekli za restoran, da vidi sto se nudi.
Dan nakon toga je razocarano izjavio da nisu koristili indijske zacine niti prave mjesavine, nego da je to bilo nase zapadnjacko poimanje Indije kroz curry, rizu i safran. Pokusao je saznati od kuhara i konobara o cemu se radi, no, kaze, nisu govorili nijedan od glavnih indijskih jezika.
Na kraju je i Indijac shvatio u cemu je bila fora. Smijao se cijelu vecer.
Kuhari su bili Romi.
O Indiji su znali manje nego mi :)))))
Kukuruzna pogaca se zove “papadam” – to sam prvo naucio, a onaj kruh sto donose uz klopu je “nan” (sa dugackim a).
Jucer sam odveo moje u lokalni indijski – boze kako je to (opet) bilo dobro…
Jesi probao Cobra pivo? Ne znam zasto, ali meni uz tu njihovu klopu pashe nenormalno …
Obozavam i kad pocnu donositi sve u onim malim vrelim metalnim posudicama i cvrchece meso sa rostilja …
Pozdrav,
zanimljiv tekst… nadam se da mi nećeš zamjeriti kaj bum ja sada malo ‘mak na konac’, ali sve u službi edukacije, da ljudi koji čitaju ipak dobiju što bolju sliku tih jela kojima si ti brk omastio.
Opisuješ ono što si grickal kao ‘predjelo’ i pišeš: “kukuruzne tanke pogače, nešto donekle slično čipsu” – možda i ima oblik pogače, ali pogača je deblja i mekše konzistencije; ja bih opisao ‘poppadom’ kao slaniji i prhkiji ekvivalent hrvatskim nekuhanim mlincima.
‘Naan’ kruh, s druge strane, si jako dobro opisao. Tri su najčešće verzije: običan naan, naan sa češnjakom i naan s korijanderom (kad kažem najčešće, mislim na verzije koje se nude u engleskim restoranima).
Pozdrav!
PS. Tko zna, možda ću jednoga dana elaborirati ‘poppadom’ i ‘naan’ u jednom od svojih postova…
Ne prihvatam komente od nekoga koji misli da je sushi ‘meso’. Rekao sam sve. Vidi se da je Hrvatska na zalost jos zaostala zemlja u odnosu na susjednu Sloveniju (da ne kazem italiju ili austriju),
Na zalost vrlo je tesko naci dobre strane kuhinje. Naprimjer ja zivim u Milano u cesto idem na sushi i ima ih 5-6 koji sam mislio da su vrlo dobri. A onda sam otisao sa kolegom koji je iz Hong Konga i rekao da je to isto kao odvesti talijana u Pizza Hut. Mislim da to vrijedi za sve strane kuhinje, osim vrhunski restorana.
(Izvinjavam se za spelling ali na zalost nisam nikad imao priliku da ga naucim)
Halo svima. Na znanje i ravnanje, supruga i ja smo vise od 3 godine zivjeli na selu u Rajasthanu, u Indiji. Kad smo se vratili, frendovi su nas nagovarali da ih naucimo kuhati tu klopu. Kad su se svi izredali, poceli su dovoditi prijatelje, itd., pa smo sad napravili RADIONICE INDIJSKE KUHINJE. Sve koje interesira pozivam da se jave. Cijena je fakat popularna, a naucit cete osnove svega, tako da mozete spremiti kompletan obrok i da se mozete kasnije snaci po indijskim kuharicama. Pozdrav. [email protected]
e japanci hrana to je to hehehehe
AUCH!!! ja sam, ako ništa drugo, mali Japanac :) u kuhinju općenito se baš i ne razumijem, ali znam za japansku. SUSHI je zapravo povezan s određenom vrstom riže, znači najbitnija je riža koja se sprema na poseban način, a hoće li bit sama ili s povrćem, ribom ili mesom… to je sasvim svejedno. Inače, sirova riba je SASHIMI. Sushi s govedinom? zašto ne?!?