Liječeči moje posrnule sinuse u posljednjih desetak dana imao sam dovoljno vremena da za vrijeme terapije čitam malo knjiga, aktivnosti u kojoj ozbiljno zaostajem proteklih mjeseci. Prije desetak dana stigle su mi tri zanimljive knjige od kojih se sve tri odnose na lean proizvodnju i koje sam nabavio kako bih produbio znanje o tom glasovitom Toyotinom proizvodnom sistemu.
Prva knjiga koju sam dovršio zove se “Machine that changed the world” a koju je napisala ekipa sa MITa pokušavajući objasniti stanje automobilske industrije kroz višegodišnje istraživanje koje je koštalo više od pet milijuna dolara. Za razliku od prethodnih knjiga koje sam čitao na temu TPSa, ovu knjigu (a to je ujedno i prva knjiga koja je spomenula lean manufacturing koncept) pisali su amerikanci koji uspoređuju različite automobilske proizvođače u americi, japanu, zapadnoj i istočnoj europi – a kroz desetke grafikona i vrlo jasnih matematičkih i statističkih pokazatelja ukazuju na superiornost japanskog lean pristupa, za kojeg u samoj knjizi kažu kako su došli do zaključka da je superiorni način proizvodnje.
Ako se bavite proizvodnjom, ova knjiga je obavezno štivo i nemojte štediti dolare, eure ili druge valute (a vjerojatno je možete kupiti/naručiti i u Algoritmu).
Druga knjiga se zove “20 keys to workplace improvement” i napisao ju je Iwao Kobayashi, čovjek koji je napisao “recept” o tome kako neka kompanija može postati lean kroz implementaciju dvadeset ključeva, a svaki od ključeva pokriva jedan dio tvrtke. Knjiga ukratko objašnjava svaki od dvadeset ključeva, te unutar definicije svakog ključa opisuje kako prepoznati na kojem se od pet mogućih stupnjeva nalazite, odnosno koji se izazovi pojavljuju na pojedinoj razini.
Treća knjiga ili bolje rečeno priručnik zove se “Kaizen in the workplace” i govori o principu kontinuiranog napretka na radnome mjestu, odnosno o načinima kako provoditi Kaizen radionice.
Prije dva mjeseca kada su me nagovorili da napišem štogod o Toyoti i lean proizvodnji krenuo sam ponovno čitati dostupnu mi literaturu i kroz dvanaestak postova koliko sam dosada o TPSu napisao osvježio sam dobar dio svojeg znanja o tome. Postovi na blogu su mi omogućili neke zanimljive kontakte, a kao krajnji rezultat nedavno je moja tvrtka potpisala ugovor o dvogodišnjoj implementaciji gore spomenutog programa “20 ključeva” kojeg u hrvatskoj (uz sufinanciranje ministarstva gospodarstva) provodi konzultantska kuća Deloitte.
Proučavajući svu tu literaturu došao sam do zaključka kako u našoj zemlji postoje dva osnovna problema koji muče proizvodne tvrtke, pojedinačno najveći je produktivnost koja je jednostavno preniska u odnosu na svjetska iskustva neovisno o tome s kime se uspoređujete. Iako postoje stotine subjektivnih i objektivnih razloga zašto je domaća tvrtka neučinkovitija, sve češće i češće danas radimo na identičnim strojevima i sirovinama kao i naši konkurentni u zemljama zapadne europe no učinkovitost i dalje ne prati optimalne uvjete. Drugi problem je problem organizacije zbog kojeg učinkovitost i trpi. Lean sustav upravljanja tvrtkom uključuje neprekidno napredovanje u organiziranju svakodnevnog posla i povećanja učinkovitosti.
Čitajući tu literaturu dobijam svakodnevno nove ideje kako i što učiniti da bih povećao učinkovitost tvrtke u kojoj radim i nekako si mislim da bi bilo sjajno kada bi više ljudi to isto pokušalo i u svojoj okolini; neovisno o tome da li se bavite proizvodnjom ili uslugama.
Misao dana:
Perfection (in design) is achieved not when there is nothing more to add, but rather when there is nothing more to take away.
One reply on “new machine, pt. 1… (1:46, Pink Floyd, A Momentary Lapse of Reason, 1987)”
Čestitam na ostvarenom poslovnom uspjehu, pogotovo s obzirom na medij kroz koji je ostvaren.
Osim slabe produktivnosti, koja je prema nekim autorima u regiji, nusproizvod (ne)kulture rada proizašle iz dugogodišnje komunističke garancije zaposlenja, mislim da je u hrvatskoj velik problem nedostatak institucionalne potpore mladim poduzetnicima, prije svega bankarske. Osobno sam naišao na gomilu problema pri pokretanju poduzeća, a najveća prepreka se materijalizirala u nedostatku obrtnog kapitala, zbog čega smo propustili (ili odgodili) ostvarenje više od 10 projekata koji u slučaju 50 postotnog uspjeha garantiraju barem zaposlenje 10-ak osoba.
Mislim da ima puno pojedinaca u takvoj situaciji, sa idejama ali bez potpore.
Usput, Lean proizvodnju, Kaizen, JIT i slične prakse poboljšanja proizvodnje predaje profesor Žugaj na Fakultetu Organizacije i Informatike već godinama, ali ti ljudi koji ovladaju teorijom takvih postupaka, kad se zaposle, prvo dobiju zadatak godinu dana programirati, te se sporo penju kroz organizaciju, i zaborave mnogo stvari, prilagode se ili čak odustanu od pokušaja unaprijeđenj poslovanja, ili čak otvore svoju firmu, pa tamo nemaju uvjeta za iskoristiti takva znanja. Takav problem je uvjetovan, po meni, i činjenicom da nema gotovo nikakve suradnje između proizvodnog sektora i obrazovnih institucija, što je uobičajena praksa u “razvijenijim” zemljama, ako sam dobro upućen.
dosta me. ;)