the hardest thing in the world… (2:42, The Stone Roses, The Complete Stone Roses, 1992)

Još malo da se nadovežem na prethodni post, a osobito na WinstonW-ov komentar i općenito na priču o porezima, našem društvu i problemima u kojima se svi skupa nalazimo (usput rečeno Winston, kada će novi post, prošlo je 50 dana od prošlog a ja i dalje čekam novi).

Napomenuo sam kako je tamo u godini uvođenja PDVa državni proračun u prekonoćnoj akciji rebalansa budžeta narastao za praktički 50% te smo tako u posljednjih 8 godina taj proračun uvećali za 2,5x što je neusporedivo više od ukupnog rasta naše ekonomije u cijelom tom razdoblju.

Obzirom da proračun nije mogao rasti toliko iz organskog rasta privrede on se hrani ili povećanjem poreza (trošarina i novih nameta),  privatizacijom kao posljednjim preostalim izvorom prihoda državnog proračuna ili pak zaduživanjem. Državni proračun je tijekom godina (kao uostalom i gomilanje državne uprave) služio kao amortizer socijalnog mira, baš kao i privatizacija.

Mišljenja sam kako je privatizacija obavljena tijekom devedesetih kombinirala taj famozni feudalni model podjele države (dakle, onih sjajnih 200 bogatih obitelji) kroz kupovinu socijalnog mira; tj. da budem vrlo konkretan, mislim da je pretvorba i privatizacija u dobrom dijelu bila ne samo izvor bogatstva za novopečene tajkune nego da je i dio dogovora po kojem je taj grijeh struktura bio uopće omogućen bila i kupovina socijalnog mira kroz neotpuštanja u tim sustavima. Neke od tih privatizacija su propale same od sebe jer su ionako bile osuđene na neuspjeh, neke su propale zato što su novopečeni vlasnici postali nepodobni, dok se neki vuku i danas (a vi si mislite koji je koji).

Svi ti veliki sustavi koji zapošljavaju tisuće ljudi vrlo su malo učinili na svojoj učinkovitosti, što znači da racionalizacija koja je mogla i trebala uslijediti se jednostavno nije dogodila i danas imamo kompletnu državu koja je propustila doživjeti potpuni slom. Mnoge slične države u našem okruženju taj su slom odavno proživjele pa su sa dna krenule ispočetka, dok smo mi iz ovih ili onih interesa (a primarno interesa stranke da se održi vlasti) samo nastavili tamo gdje smo devedesete i bili bez da smo uklonili osnovni i strukturni problem. Znam da se s velikom pažnjom i kritikom ljudi koncentriraju na otpuštanja u recimo T-Comu, no činjenica je da isti takav val otpuštanja slijedi i u ostalim velikim sustavima, zvali se oni INA ili nekako drugačije.
Vjerujem da nisam totalno jasan, no da se vratim na slučaj željezare Sisak. Taj gigant s desecima tisuća ljudi koji je praktički stvorio grad u svojem tvorničkom dvorištu jednostavno tehnološki nije u mogućnosti pratiti kvalitativne i produktivne kriterije svoje bjelosvjetske konkurencije. Umjesto da se ta željezara u jednom trenutku zatvorila, u času kada su ljudi bili voljni na žrtve, sudbina se te iste željezare beskonačno produžavala, a supstanca (imovina, obrtni kapital) sustavno isisavao kroz ili nepotrebne troškove nerentabilne proizvodnje ili kroz čistu pljačku, malverzacije vlasnika ili managementa.

Da je grad Sisak proživio taj slom željezare, do danas bi na mjestu te željezare niklo nešto sasvim drugo, ljudi bi preživjeli i nastavili s nečim novime, a ovako se desilo polagano i sustavno odumiranje jednog ogromnog industrijskog potencijala i grad s jednim od najvećih potencijala u državi se sveo na skoro pa socijalni slučaj. (nije da ovime povlačim vodu na Vidovićev mlin, ali je doista tako)

Misao dana:
Security is mostly a superstition. It does not exist in nature, nor do the children of men as a whole experience it. Avoiding danger is no safer in the long run than outright exposure. Life is either a daring adventure, or nothing.