Month: February 2006

Categories
Ostalo

comfortably numb… (9:29, Pink Floyd, Pulse, 1995)

Jučer sam nekim poslom završio u mercedesovoj/eurolineovoj zgradi u kovinskoj i u silasku dolje odlučio sam malo prošvrljati auto salonom budući da nikada nisam nogom kročio u auto salon njemačkog auto proizvođača.

Odmah sam bio uočen od nekolicine trgovaca koji su me pažljivo pratili pogledom (btw. znate li da auto kojeg si je Šeks nabavio nedavno košta 1.100.000,00 kuna u maloprodaji?). U času kada sam se očigledno koncentrirao na sportski Mercedes C200CDI sjatili su se na mene poput jata pčela na med (imam i neke druge metafore koje mi padaju na pamet ali ova će biti sasvim OK).

A nakon što sam im onako usput kroz izlog salona pokazao svoj skoro pa petogodišnji automobil kojem je po mojim riječima stiglo vrijeme zamjene za nešto veće i ozbiljnije, odlučili su da sam ozbiljni kupac te je sales proces krenuo punom snagom.

U roku od svega nekoliko minuta došli smo do finih detalja o automobilu poput one o tome da li želim naručiti peterokrake ili šesterokrake aluminijske naplatke – što me iskreno začudilo jer ja u svom svemiru naplatke (aka. felge) dijelim na čelične i aluminijske, dok su ovi razvili daleko precizniju i detaljniju podjelu. Pričali smo i o stražnjem vs. prednjem pogonu, pa sam tako naučio da u Mercedesu imaju vrlo malo hvale za Audi A6, a niti BMW ne smatraju ozbiljnim konkurentnom.
Nakon što su otkrili da neću izvaditi novce iz ruksaka (što je tamo očigledno nije sasvim neobično) ponudili su mi i iznimno dobro financiranje “s više nego odličnom kamatnom stopom od 5,5%“.

Ukratko, jedan dobro (ali ne pretjerano) opremljeni Mercedes C200CDI košta nekih 38.000EURa bez pregovora o cijeni, pa ako ste u nabavci…

Da sam imao vremena ostati sigurno bi pala i kakva probna vožnja, a da sam spomenuo koje ime s gornjih katova vjerojatno bi pala i neka vikend posudba koju vjerujem daju potencijalnim kupcima. Na njihovu žalost, nemam osobito mišljenje o njemačkim automobilima. Neki vozači voze primjerice Mercedesa zato što im je dopao taj auto prstom sudbine ili kako već, a neki voze Mercedesa jer im je to karakterna osobina.
Gledajući ankete koje provodi JD powers nije teško skužiti koje mjesto ti proizvođači doista imaju.
Moji interesi su puno manje u felgama a puno više u detaljima poput iPod priključka ili mp3 playera, a neke očito zanimaju felge i spušteno podvozje. Mene interesiraju tzv. running costs automobila, dok je nekima prepoznatljivost automobila ključna (što bi Freud rekao na sve to?).

U svakom slučaju, prodajnom procesu u Mercedesu dodjeljujem čistu peticu i preporučam posjete njihovim salonima u terapeutske svrhe budući da ćete se nakon posjeta definitivno osjećati bolje i važnije, a tko zna, možda vas i nagovore da kupite svog vlastitog mercedesa, 5,5% kamate se ne propušta tako lako.

Misao dana:
I play the harmonica. The only way I can play is if I get my car going really fast, and stick it out the window. I’ve been arrested three times for practicing.

Share the post "comfortably numb… (9:29, Pink Floyd, Pulse, 1995)"

  • Facebook
  • X
Categories
Business eDržava Humor

all bound for mu mu land… (7:50, The KLF, Justified & Ancient, 1992)

Moja priča o ePDVu je skoro pa završena (zašto “skoro” o tome malo kasnije).

Saga o ePDVu počela je negdje tamo krajem siječnja kada je DrIvo najavio već dugo najavljivanu uslugu predaju PDV obrasca putem interneta (neka vrsta demo verzije kao web aplikacije je stajala na stranicama porezne uprave od 2002 godine). Krenuo sam downloadati softver no ubrzo sam shvatio kako je link u mogućnosti propustiti prema meni svega 2kb u sekundi tako da je to trajalo i trajalo te je transfer pucao (u međuvremenu je čini mi se link podebljan).

Instalirao sam softver i pokušao ga pokrenuti no bez pretjeranog uspjeha jer link s poreznom nije bilo moguće napraviti. Kako se rok za predaju bliži, prošloga sam se tjedna krenuo intenzivnije baviti problemom te kako nisam ništa uspio učiniti prošlog četvrtka sam poslao email na koji mi do ovoga časa nije odgovoreno. U ponedjeljak, krenuo sam potražiti i broj telefona no ispostavilo se da je broj telefona za tehničku podršku isti onaj na kojem dobijate informacije o povratu poreza ili poreza na promet nekretninama tako da kraj 900.000 ljudi koji žele predati prijavu nisam bio u mogućnosti dobiti bilo što osim busy signala.
S jedne strane mi godi da se ista pažnja posvećuje povratu poreza kao i tehničkoj podršci (vjerojatno svih petero) ePDV korisnika, no objektivno to znači da nam je porezna u istoj situaciji kao i zdravstvo: na papiru je obećano sve i svašta ali u praksi ništa nije moguće (barem ne u realnom vremenu).

Ponedjeljak krajem dana sam krenuo s gerila taktikom pa sam mrtav hladan nazvao ministarstvo financija i tražio odjel informatike koji me neposredno nakon toga uputio na odjel informatike porezne uprave (koji očigledno nije isti) gdje su se na glas čudili kako sam uopće došao do njih. Ukratko, kada sam uspio objasniti problem koji imam (da moja aplikacija ne uspijeva doći do njihovog servera) odgovo je glasio: “Pa naravno da nije, mi smo selili server salu zadnjih pet dana…”, nakon još malo razgovora došli smo do ključnog odgovora “Probajte sad”.
Nije pomoglo.

Otišao sam kući i probao istu stvar napraviti od kuće i ovaj puta sam uspio napraviti konekciju čime sam detektirao da je problem u stvari na mom lokalnom LANu. Jučer sam nazvao proizvođača softvera i nakon istrage tko u stvari je to napisao došao sam do odgovornih ljudi. Tijekom potrage, instalirao sam si i network analyzer i detektirao kako ePDV aplikacija pokuša preći preko proxy-a no ne pruža odgovarajuću authentikaciju te je proxy otpili u samom startu te stoga nema pristupa internetu.
Da li moram spomenuti kako ništa od toga nije spomenuto u uputstvu?
Aplikacija u ovome trenutku ne podržava proxy servere, i sada iako je proxy manje ili više stvar koju ćete sresti u srednjim ili većim tvrtkama, činjenica je i dalje da to nigdje nije napisano a po meni je i to ozbiljni dizajnerski problem jer je projektni zadatk nepotpun (da ne kažem kako je aplikacija napisana na 60MB microsoftovih biblioteka pa se valjda unutra nalazila neka koja rješava takve probleme).

I kao zadnja bomba, isključim ja autentikaciju na proxyu kako bih za potrebe eksperimenta propustio aplikaciju do porezne te dobijem grešku kako nisam autoriziran za transakciju. I kako sam već ionako bio na liniji s čovjekom iz tvrtke koja je isprogramirala aplikaciju i spomenem mu ovaj problem on mi kao iz topa odgovara “aaaa, da, to je normalno, vaš digitalni potpis ne radi…”.

WTF??

Fora je naime u tome da digitalni potpis kojeg izdaje FINA u svome certifikatu ne sadrži JMBG osobe koja je vlasnik certifikata (nego samo MB pravne osobe), a porezna zahtjeva i taj podatak. Problem se rješava na način (pazi; sada slijedi smiješni dio): da kada se pokušate po prvi puta logirati na aplikaciju netko to tamo s druge strane gleda i potom preko porezne uprave kontrolira da li ste ovlaštena osoba, nakon toga ručno upisuje JMBG (u roku od nekoliko dana) u bazu i tek onda možete početi raditi s certifikatom.

Dakle u doba integracija, intraneta i interneta mi imamo osobu koja sjedi u poreznoj i gleda transakcije i “plijevi” one s neispravnim certifikatima i ručno upisuje podatke.

Ako ste ikada čuli priču da u kompjutoru u stvari sjede mali ljudi koji pišu slova po ekranu, ovo je vjerojatno najbliže što ćete stići tom urbanom mitu.

Misao dana:
Pessimism is just an ugly word for pattern recognition.

Share the post "all bound for mu mu land… (7:50, The KLF, Justified & Ancient, 1992)"

  • Facebook
  • X
Categories
Business eDržava Politika

queen of the crime council… (0:57, Dialogue, Kill Bill, Vol. 1, 2003)

Pita Sadistico zašto su sve investicije u Hrvatski unaprijed malo fishy? (a to se upitao u komentaru na moj post Applied Ceramics)

Pojma nemam, ali imam zato nekoliko dobrih primjera koji prilično dobro opisuju okolinu u kojoj poslujemo.

Primjer 1:
DrIvo je jučer otvorio (simbolično) čak 15 hitro.hr ureda. Ako niste znali hitro.hr je jedna inicijativa vlade koja je krenula kao servis za hitro registriranje tvrtki no kasnije se proširila na različite usluge iz poslovanja. Iz nekog čudnog i meni nejasnog razloga Ivo kaže kako je upravo registriranje tvrtki veliki problem jer je to navodno trajalo jako dugo vremena i tražilo se dosta potvrda na međusobno različitim mjestima što je (ko fol) bio izvor mita i korupcije. Hitro.hr bi to sve (kao) trebao riješiti na jednome mjestu i ukinuti taj vražji lanac korupcije.
Mislim da je brzo registriranje tvrtki hvalevrijedno ali apsolutno nepotrebno iz jednostavnog razloga što osoba koja je krenula u poduzetnički poduhvat unaprijed je spremna pričekati da se papirologija riješi, ne vidim kakav bi to projekt mogli imati (a da je imalo legalan) koji bi zahtjevao osnivanje tvrtke preko noći? Hitro.hr nadalje nije učinio apsolutno ništa na ubrzavanju osnivanja tvrtke, svi koraci su i dalje tu, jednako kao i ranije, a osnovna razlika je samo u tome što su otisnuli tzv. hodogram na kojem su opisane operacije te vam dijele primjere (template) formulara koje ionako ima svaki javni bilježnik.
Po meni, daleko je veći problem idiotizam u našem zakonu o trgovačkim društvima koji primjerice regulira pitanje imena tvrtke. Naime, zakon kaže kako se smiju koristiti samo hrvatske riječi ili riječi iz mrtvih jezika, u pravilu se ne smiju koristiti kratice, a brojevi se mogu koristiti samo ako se u nazivu upišu slovima (dakle tvrtka ne smije imati broj 2 u nazivu ali može imati dva). Osim toga postoje i odredbe o sličnosti naziva (dakle ako sudac procijeni da je naziv vaše tvrtke sličan nazivu neke druge može bez problema odbaciti ukupnu prijavu).
U praksi, tvrtke oko nas su prepune kratica, brojeva ili naziva na stranim jezicima koji nisu grčki ili latinski, a to se postiže tako da svome bilježniku ili odvjetniku doturite nekih 100EUR i problem je riješen. Trgovački sud ima cijelu industriju zasnovanu samo na ovom članku zakona.
U društvu u kojem se želimo boriti za strana tržišta mislim da je krajnje neprimjereno ograničavati imena tvrtki na isključivo hrvatske riječi ili na mrtve jezike. U hrvatskoj postoji nekih stotinjak tisuća pravnih subjekata koji moraju imati međusobno različita imena (ovo nije skroz točno ali za potrebe diskusije će biti dovoljno), a prosječna osoba barata riječnikom od nekoliko tisuća riječi – što samo ilustrira koliki je problem pronaći ime tvrtke.
Ukratko, može biti da ćete iskoristiti hitro.hr za registriranje tvrtke, no ako to želite obaviti doista brzo tada ćete angažirati bilježnika ili odvjetnika.

Primjer 2:
Moja tvrtka u svojem svakodnevnom rado generira određene količine opasnog otpada. Taj otpad se u nekim zemljama smije izlijevati u kanalizaciju uz odgovarajuće tretiranje i neutralizaciju (uređaj košta koju tisuću EURa). Kod nas to nije moguće raditi nego morate angažirati tvrtku koja je u direktnoj sprezi s inspektorima okoliša. Sorry, no kada mi se u tvorničkom dvorištu pojavi lik s mercedesom legendarne 123 linije i neregistriranom prikolicom u koju utrpa moje kanistere i naplati mi svaku litru 3kn onda sam malo zabrinut i objektivno fakturu koju mi pošalje svrstavam u kategoriju “oprost grijeha”, no iskreno imam vrlo malo povjerenja da je moj otpad zbrinut na primjeren način, a iz razgovora s vozačem nije teško zaključiti kako niti oni ne znaju o čemu se radi nego samo otprilike kažu kako se radi o lužini (univerzalna istina koja pokriva točno 50% svih tekućina na ovoj planeti). Drugi primjer su neke kantice s bojom koje su daleko opasnije od kemikalije gore i koje se moraju zbrinjavati termootpadom. S jedne strane zakon vas tjera na zbrinjavanje otpada, no s druge u ovoj državi nema tvrtke koja to može raditi i onda morate izvoziti otpad kako bi ga zbrinuli. Znate li koliko košta izvoz otpada (u primjerice austriju)? Iako ću prvi dići ruku za drastično pooštrenje ekoloških zakona i propisa, istovremeno država mora osigurati uvjete za primjereno zbrinjavanje. A to nas dovodi do primjera 3.

Primjer 3:
Zar nije nevjerojatno da smo otkrili kako je praktički paralelno s uvođenjem pravilnika o ambalažnom otpadu jedna (privatna tvrtka) upravo završila 17mil EURa investiciju u liniju za reciklažu otpada (potpomognuto garancijom države), a ta linija zbrinjava otpad za koji u času investicije nije uopće postojao zakonski okvir? Dakle netko je uložio 17 milijuna eura u business koji do tog časa na našem području uopće nije postojao. Možemo tu činjenicu protumačiti nevjerojatnom pronicavošću i poduzetničkim genijem osobe koja stoji iza toga, ili pak, to možemo protumačiti državnim intervencionizmom i namještanju posla kakvo već dugo nismo vidjeli. Jedan od problema je što naša država još uvijek funkcionira u nekom polu-samoupravnom socijalizmu gdje se iz centrale diktira dobar dio gospodarskih aktivnosti umjesto da se regulira okvir i pusti tržištu da odradi svoj dio posla.

Eto, gore sam naveo tri osnovna tipa problema; mito i korupcija (i to na sitnim iznosima, dakle nitko neće dramiti oko 100EURa zato da bi dobio ime koje mu odgovara i koje je primjereno npr. njemačkom tržištu), sprezi države i poduzetnika (gdje državni službenici svojevoljno i s apsolutnim autoritetom nameću poslovne odluke), te direktnom pogodovanju (kroz koju politika regulira i istjera novce na svoj konac).

Zar nije divno živjeti ovdje.

Countdown se nastavlja; još 9 postova do…

Misao dana:
May you live in interesting times.

Share the post "queen of the crime council… (0:57, Dialogue, Kill Bill, Vol. 1, 2003)"

  • Facebook
  • X